Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2304/11 (S. Š.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2304/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2304/11, rješavajući apelaciju Slavke Šakotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavke Šakotića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 80 0 P 002460 09 Rev od 22. marta 2011. godine, Rješenja Okružnog suda u Bijeljini, broj 80 0 P 002460 08 Gz od 23. oktobra 2008.

godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini, broj 80 0 P 002460 07 P od 7. jula 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Šakotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 1. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv RješenjaVrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 80 0 P 002460 09 Rev od 22. marta 2011. godine, Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 80 0 P 002460 08 Gz od 23. oktobra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 80 0 P 002460 07 P od 7. jula 2008. godine.

2. Apelant je 26. februara 2007. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv «Pavlović International bank» a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) radi zaštite prava iz radnog odnosa i isplate različitih naknada proisteklih iz radnog odnosa (plaća, regres, jubilarna nagrada, ogrijev, zimnica, pomoć za praznike) za period od 3. novembra 1995. godine do otkazivanja ugovora o radu 25. novembra 2002. godine. U istorijatu tužbe apelant je naveo da je od 13. oktobra 1993. godine bio u radnom odnosu kod «Semberska banka» a.d. Bijeljnina (u daljnjem tekstu: prednik tužene) na radnom mjestu direktora sve do donošenja Rješenja, broj 01-5163 od 3. novembra 1995. godine kojim je privremeno udaljen sa posla do okončanja krivičnog postupka koji je pokrenut protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja, te da je navedeni krivični postupak pravosnažno okočan presudom, broj 080-0-K-04-000 655 od 1. novembra 2006. godine kojom je odbijena optužba na temelju Zakona o amnestiji («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 95/95), što je, prema ocjeni apelanta, bio pravni osnov za pokretanje ovog postupka. U navodima tužbe apelant je još naveo da mu je nakon reorganizacije prednika tužene, tužena otkazala ugovor o radu 2002. godine nakon čega je u decembru 2002. godine pokrenuo radni spor radi poništenja odluke o otkazu i priznanju svih prava povodom i iz radnog odnosa.

3. Rješenjem Osnovnog suda, broj 80 0 P 002460 07 P od 7. jula 2008. godine koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, broj 80 0 P 002460 0 Gz od 23. oktobra 2008. godine tužba apelanta je u cijelosti odbačena. U pogledu troškove postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoj dio troškova, te je istim rješenjem apelant oslobođen od plaćanja sudske takse na tužbu i presudu u iznosu od 2.000,00 KM.

4. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Osnovni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tužena apelantu otkazala ugovor o radu aktom, broj 02-150/2002 od 18. septembra 2002. godine, te da je apelant, nakon što je odbijen njegov prigovor, 10. decembra 2002. godine pokrenuo radni spor radi poništenja akta o otkazu ugovora o radu, te priznanja svih prava iz radnog odnosa. U vezi sa ovim postupkom, a na temelju provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je taj sud, Presudom broj P-1371/02 od 2. aprila 2003. godine koja je u cijelosti potvrđena presudom Okružnog suda djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanta utvrđujući da su nezakonite odluke tužene o otkazu ugovora o radu dok je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u dijelu kojim je tražio priznanja prava iz radnog odnosa i isplatu. Nadalje iz priloženih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je Vrhovni sud Rješenjem, Rev-179/04 od 14. jula 2006. godine reviziju tužene uvažio i obje nižestepene ukinuo da bi u ponovnom postupku Okružni sud postupajući po tom rješenju donio Presudu, broj 012-Gž-06-000 606 od 25. decembra 2006. godine kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta.

5. Na temelju ovakvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o presuđenoj stvari, jer apelant žalbom nije pobijao Presudu Osnovnog suda, broj P-1371/02 od 2. aprila 2003. godine kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanta u pogledu priznanja svih prava po osnovu radnog odnosa. U obrazloženju je navedeno da je za postojanje presuđene stvari potrebno da se ispune tri uvjeta i to da postoji identitet stranaka u istoj ili obratnoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova, a koji su u konkretnom slučaju ispunjeni. Obrazlažući ove navode Osnovni sud je istakao da se obje stranke nalaze u istim stranačkim ulogama i po tužbi apelanta od 10. decembra 2002. godine i ovoj od 26. februara 2007. godine, te da postoji identitet zahtjeva apelanta koji je u predmetu broj P-1371/02, između ostalog, tražio isplatu plaće, regresa i drugih naknada iz radnog odnosa što je taj sud odbio, a apelant se na taj odbijajući dio presude nije žalio, budući da je apelant pobijao navedenu presudu samo u dosuđujućem dijelu, a što je vidljivo iz izreka presuda Okružnog i Vrhovnog suda. Za Osnovni sud je ispunjen i treći uvjet u pogledu identiteta činjeničnog osnova jer isti činjenični osnov u obje tužbe počiva na jednom te istom životnom događaju, preciznije prestanku radnog odnosa, otkazom ugovora o radu na neodređeno vrijeme, udaljenju sa posla, vođenju krivičnog postupka.

6. Osim toga, prema ocjeni Osnovnog suda, budući da se u konkretnom slučaju radi o radno-pravnom sporu nastalom povodom otkaza ugovora o radu iz perioda 2002. godine u predmetnom slučaju se pravna stvar treba raspraviti prema odredbama Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: ZOR). Osnovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 105. stav 2. ZOR-a kojom je propisano da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Budući da je tužba podnesena 26. februara 2007. godine, odnosno 26. juna 2008. godine kada je apelant konačno precizirao i opredjelio tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu neisplaćenih plaća i drugih primanja iz radnog odnosa za period od 1. novembra 1995. godine do 25. novembra 2002. godine to je, prema ocjeni Osnovnog suda, u smislu odredbe člana 105. ZOR-a tužba je i neblagovremena jer je podnesena po proteku roka od tri godine od dana učinjene povrede. Osnovni sud je na kraju zaključio da je zbog svega gore navedenog valjalo odbaciti tužbu apelanta, shodno odredbi člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP)

7. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv Rješenja Okružnog suda, broj 80 0 P 002460 08 Gz od 23. oktobra 2008. godine Vrhovni sud je donio Rješenje, broj 80 0 P 002460 09 Rev od 22. marta 2011. godine kojim je reviziju kao neosnovanu odbio. U obrazloženju Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da se ni revizijom apelanta ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluka nižestepenih sudova, a niti su te odluke zahvaćene povredama na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je taj sud odlučio kao u izreci rješenja primjenom odredbe člana 248. ZPP-a, a u vezi sa odredbom člana 254. stav 4. ZPP-a.

8. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije se ističe da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer prema stavu redovnih sudova on nikada nije mogao osnovano zaštiti svoje pravo na primanja koja bi ostvario da nije bilo krivičnog postupka. Da je apelant u roku iz člana 105. ZOR-a podnio tužbu, ona bi bila neosnovana jer je tekao krivični postupak i odluka o udaljenju bi imala zakonit pravni osnov, a u situaciji kada je krivični postupak završen, apelantova tužba je neblagovremena.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. S obzirom na to da apelant smatra da mu je, između ostalog, osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je, prije svega, da Ustavni sud odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.

12. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima je odbačena njegova tužba iz procesnih razloga budući da su sudovi tokom postupka, između ostalog, utvrdili da se radi o presuđenoj stvari, u smislu odredbe člana 67. stav 1. tačka 4. ZPP-a jer su sudovi o istom pravom pitanju već pravomoćno odlučili. Stoga Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku utvrđivala samo procesna dopustivost predmetne tužbe, a da se nije odlučivalo o građanskim pravima apelanta, niti mu je nametnuta bilo kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donesena pobijana rješenja nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav

1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

13. Budući da je Ustavni sud već zaključio da se predmetni postupak nije ticao određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, s obzirom da je apelantova tužba odbačena iz porcesnih razloga, slijedi da se, apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2304/11 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio