Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2799/11 (Đ. M. i S. M.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2799/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP-2799/11, rješavajući apelaciju Đulse Mekić i Safe Mekić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đulse Mekić i Safe Mekić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005062 11 U od 6. jula 2011. godine i rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-Neretvanskog kantona Mostar broj UPII-09-04-25-53/10 od 28. decembra 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Đulsa Mekić i Safa Mekić (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnijele su 11. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 005062 11 U od 6. jula 2011. godine i rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-Neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Minisarstvo) broj UPII-09-04-25-53/10 od 28. decembra 2010. godine.
2. Osporenim rješenjem Ministarstva broj UPII-09-04-25-53/10 od 28. decembra 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju su apelantice podnijele protiv zaključka Službe graditeljstva, prostornog uređenja, zaštite okoliša i obnove Općine Stolac (u daljnjem tekstu: Služba) broj: 07-04- 25-23/10 od 29. januara 2010. godine. Navedenim zaključkom Službe odbačen je zahtjev kojim su apelantice tražile povrat u posjed stana u Stocu i odlučeno je da se predmetni stan stavlja na raspolaganje organu nadležnom za stambene poslove Općine Stolac. Zaključak je donesen na temelju člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku iz razloga što su apelantice zahtjev za povrat stana u posjed podnijele neblagovremeno.
3. Protiv osporenog rješenja apelantice su podnijele tužbu kojom su pokrenule upravni spor, i koja je osporenom presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 005062 11 U od 6. jula 2011. godine odbijena kao neosnovana.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka, na temelju stanja u spisu, utvrdio da su apelantice 18. januara 2010. godine Službi podnijele zahtjev za povrat predmtenog stana, kao članovi porodičnog domaćinstva bivšeg nosioca stanarskog prava umrlog Džemala Mekića. U zahtjevu su se pozvale na Sporazum o pitanjima sukcesije i Aneks G tog Sporazuma, te na član 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
5. Kantonalni sud je utvrdio da apelantice, kao ni drugi nosioci stanarskog prava, prema navedenom Sporazumu nemaju pravo tražiti vraćanje stana u posjed na kojem su imali stanarsko pravo. To pravo (vraćanja stana u posjed) raspravlja se i o njemu se odlučuje na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 11/98 do 29/03). U navedenom Zakonu su propisani rokovi do kada i za koje kategorije stanova se mogao podnijeti zahtjev za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo (stanovi koji su proglašeni napuštenim, stanovi koji nisu proglašeni napuštenim, stanovi koji su uništeni ili oštećeni). Krajnji rokovi do kada su se mogli podnositi zahtjevi za vraćanje stana u posjed, prema navdenom Zakonu, s obzirom na navedene kategorije stanova bili su: 4. juli 1999. godine, 4. oktobar 1999. godine i 30. juni 2002. godine. Navedeni rokovi su prekluzivni rokovi materijalnopravne prirode, te se podnošenjem i zahtjeva izvan tog roka gubi pravo koje bi se moglo steći da je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u okviru propisanog roka. Apelantice su zahtjev za vraćanje stana u posjed podnijele 18. januara 2010. godine, što one u tužbi i ne osporavaju, te im je s obzirom na odredbe člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima na predemtnom stanu prestalo stanarsko pravo i izgubile su pravo vraćanja u posjed, pa je podneseni zahtjev trebalo odbiti, a ne odbaciti kako je pogrešno postupio prvostepeni organ. Ipak, utvrdio je Kantonalni sud, zbog te nepravilnosti nije povrijeđen zakon na štetu apelantica, jer je zahtjev pravilnom primjenom materijalnog prava negativno riješen. Kantonalni sud je, na temelju navedenog, zaključio da su neosnovani su prigovori iz tužbe jer upravnim aktima nisu povrijeđena zakonska, ustavna i konvencijska prava apelantica, pa je tužbu odbio.
6. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije te pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelantice su 18. januara 2010. godine Službi podnijele zahtjev za povrat stana u posjed, koji je zaključkom Službe broj 07-04-25-23/10 od 29.01.2010. godine odbačen kao neblagovremen. Zaključak Službe potvrdilo je i Ministarstvo rješenjem broj UPII-09- 04-25-53/10 od 28. decembra 2010. godine. Apelantice su pred Kantonalnim sudom pokrenule upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 28. decembra 2010. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu broj 07 0 U 005062 11 U od 6. jula 2011. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu.
10. Dakle, nadležni organ uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelantica za povrat stana u posjed, već su zahtjev i tužba odbačeni iz formalnih razloga, s obzirom da nisu podneseni u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantice su morale blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, odnosno iscrpiti pravne lijekove. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantice neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nisu efektivno iscrpile pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine).
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović