Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2958/11 (I. C.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 253
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2958/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2958/11, rješavajući apelaciju Ibrahima Cinca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Cinca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 001547 08 Uvp od 11. maja 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001547 08 U 2 od 17. novembra 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 01/1-1980983780 od 26. marta 2008.
godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Kantonalna administrativna služba za Hercegovačko-neretvanski kanton-Mostar broj 1980983780 od 28. decembra 2007.
godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Cinac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 15. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 001547 08 Uvp od 11. maja 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 001547 08 U 2 od 17. novembra 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj 01/1- 1980983780 od 26. marta 2008. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Kantonalna administrativna služba za Hercegovačko-neretvanski kanton-Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1980983780 od 28. decembra 2007. godine.
2. Rješenjem Kantonalne službe MB 1980983780 od 30. novembra 2006. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u skladu sa odredbama Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br 17/04, 27/04 i 47/04, u daljnjem tekstu: Uredba).
3. Rješenjem Kantonalne službe broj 1980983780 od 28. decembra 2007. godine odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio obnovu postupka okončanog rješenjem Kantonalne službe od 30. novembra 2006. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da dokazi na kojima je apelant temeljio svoj prijedlog za obnovu postupka nisu od takvog značaja da bi u vezi sa već izvedenim i upotrebljenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari. U prilog navedenom Kantonalna služba je navela presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-0-000179 od 29. juna 2006. godine u kojoj je zauzeto stanovište da je pravilna primjena čl. 45. i 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji se shodno odredbi člana 10. stav 1. Uredbe primjenjuju na sva pitanja koja nisu regulisana Uredbom, te je u skladu sa odredbom člana 253. stav 3. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99, u daljnjem tekstu ZUP) riješeno kao u dispozitivu rješenja.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalne službe broj 1980983780 od 28. decembra 2007. godine, Federalni zavod PIO je donio rješenje broj 01/1-1980983780 od 26. marta 2008. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu.
5. Kantonalni sud je, rješavajući u upravnom sporu po tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1980983780 od 26. marta 2008. godine, presudom broj 07 0 U 001547 08 U 2 od 17. novembra 2008. godine tužbu apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u prijedlogu za obnovu postupka samo ukazivao na pogrešnu primjenu materijalnog prava, dok uopće nije iznio nove činjenice niti ponudio nove dokaze, iz čega proizilazi da su nadležni organi uprave ispravno postupili kada su u skladu sa odredbom člana 253. stav 3. ZUP-a odbili apelantov zahtjev za obnovu postupka.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 001547 08 Uvp od 11. maja 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 17. novembra 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je pobijanom presudom Kantonalnog suda pravilno zaključeno da je apelantova tužba neosnovana, jer apelant nije učinio vjerovatnim postojanje razloga za obnovu postupka. Također, osporenom presudom sud nije povrijedio federalni zakon ili propis niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, pa je Vrhovni sud odlučio kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokla broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Vrhovnog suda broj 07 0 U 001547 08 Uvp od 11. maja 2011. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 17. novembra 2008. godine, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda PIO od 26. marta 2008. godine. Navedenim rješenjem Federalnog zavoda PIO odbijena je žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Kantonalne službe od 28. decembra 2007. godine kojim je odbijen apelantov prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Kantonalne službe od 30. novembra 2006. godine, iz razloga što apelant nije učinio vjerovatnim postojanje razloga za obnovu postupka.
10. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da iz prakse organa Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) slijedi da zahtjevi za obnovu pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju djelotvorne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i dok njihov rezultat ne bude ponovno otvaranje postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 35).
11. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, prije svega, procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantirati u postupcima u kojima se ne rješavaju djelotvorno pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Također, u vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije u predmetu X protiv Austrije (vidi Odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1987. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 14, strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija je usvojila stav da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta», pa analogno tome ne određuje ni apelantova građanska prava i obaveze u smislu prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u postupku, koji je okončan osporenim odlukama nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za obnovu postupka, pa slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodnu povredu prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
13. Također, u predmetnom postupku se nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa slijedi da je apelacija i u odnosu na navodne povrede ovoga prava ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
14. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelantica žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović