Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3089/11 (M. P.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3089/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3089/11, rješavajući apelaciju Milomira Provića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milomira Provića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 70 0 P 000448 10 Rev od 5. maja 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-811/05 od 11.

decembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Milomir Prović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 70 0 P 000448 10 Rev od 5. maja 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-811/05 od 11. decembra 2008. godine.

2. Apelant je pred Općinskim sudom I u Sarajevu 21. januara 1991. godine pokrenuo postupak protiv tadašnje tužene, Republika BiH, radi naknade na ime materijalne štete zbog neosnovanog pritvora u trajanju od 19 mjeseci i 13 dana u krivičnom postupku koji se vodio kod Višeg suda u Sarajevu u periodu od 1982-1989. godine, a koji je okončan oslobađajućom presudom.

3. U ponovnom postupku Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2668/02 od 30. aprila 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže Federacija BiH (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime materijalne štete isplati iznos od 83.475,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. januara 1991. godine pa do isplate kao i da mu naknadi troškova postupka.

4. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu, broj Gž-811/05 od 11. decembra 2008. godine kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužena obavezana da apelantu na ime naknade materijalne štete zbog neopravdanog lišenja slobode isplati iznos od 245,79 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos počev od dana presuđenja pa do konačne isplate, dok je u ostalom, odbijajućem dijelu, prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta za isplatu troškova žalbenog postupka.

5. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju koju je Općinski sud Rješenjem, broj P-2668/02 od 22. maja 2009. godine koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-09-000658 od 10. marta 2010. godine, odbacio kao nablagovremenu. U obrazloženju je navedeno da je dopisom od 11. decembra 2008. godine Kantonalni sud obavijestio prvostepeni sud da je Presuda, broj Gž-811/05 od 11. decembra 2008. godine dostavljena punomoćnicima stranaka, uz napomenu da punomoćnik apelanta advokat Žarko Bulić nije podigao presudu od 11. decembra 2008. godine, pa se smatra da mu je presuda uručena taj dan odnosno 11. decembra 2008. godine. U obrazloženju je još navedeno da je apelant putem punomoćnika 6. aprila 2009. godine izjavio reviziju protiv drugostepene presude, a imajući u vidu da je osporena drugostepena presuda apelantovom punomoćniku uručena 11. decembra 2008. godine to je sud odbacio reviziju kao neblagovremenu, u smislu odredbe člana 237. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Odlučujući o revizijima apelanta i tužene Vrhovni sud je donio Rješenje, broj 70 0 P 000448 10 Rev od 5. maja 2011. godine kojim je reviziju apelanta odbio, dok je reviziju tužene odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su neosnovani navodi apelanta da je drugostepeni sud donoseći pobijano rješenje kojim je odbacio reviziju kao neblagovremenu učinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 237. i 232. ZPP-a. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 237. stav 1. ZPP-a propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanaj presude. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je drugostepeni sud na raspravi koja je održana 14. novembra 2008. godine, na kojoj je bio prisutan punomoćnik apelanta, obavijestio prisutne da će presuda u toj pravnoj stvari biti donesena dana 11. decembra 2008. godine, uz napomenu da istu mogu podići u parničnoj pisarni Kantonalnog suda. Prema ocjeni Vrhovnog suda budući da je Kantonalni sud postupio u smislu odredbe člana 185. ZPP-a, dan kada su stranke trebale preuzeti presudu bio je 11. decembar 2008. godine, a rok za izjavljivanje revizije je počeo da teče prvog narednog dana. Kako je navedeno u obrazloženju, predmetna revizija zaprimljena dana 6. aprila 2009. godine što u kontekstu navedenog znači da je revizija predata po proteku roka iz odredbe člana 237. stav 1. ZPP-a, što znači da je nablagovremena, pa je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je reviziju apelanta odbacio kao neblagovremenu, a što je pravilno prihvatio i drugostepeni sud.

7. U navodima apelacije se, između ostalog, ističe da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo apelanta da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, Rješenjem Općinskog suda, broj P-2668/02 od 22. maja 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-09-000658 od 10. marta 2010. godine kao i Rješenjem Vrhovnog suda, broj 70 0 P 000448 10 Rev, revizija apelanta izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda, broj Gž-811/05 od 11. decembra 2008. godine je odbačena kao neblagovremena. Naime, revizija apelanta je odbačena iz formalnih razloga i redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, odnosno njegovih navoda iz revizije, s obzirom da je apelant propustio da u zakonom propisanom roku izjavi reviziju, u smislu odredbe člana 237. stav 1. ZPP-a. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u konrektnom slučaju bio ispunjen i formalni uvjet za korištenje revizije kao vanrednog pravnog lijeka, u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a, budući da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude prelazi limitirajući iznos od 10.000,00 KM (v.s. 83.475,50 KM, a dosuđen iznos od 245,79 KM), pa je apelant bio dužan da prije podnošenja apelacije djelotvorno iskoristi taj dopušteni vanredni pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju.

11. Prema praksi Ustavnog suda revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uslovi dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji je apelant dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Propustom da blagovremeno izjavi reviziju, apelant je onemogućio Vrhovni sud da suštinski preispita osporenu presudu Kantonalnog suda u svjetlu revizionih navoda. Na taj način apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Na temelju navedenog Ustavni sud konstatuje da revizija, kao dopušteni vanredni pravni lijek, nije iskorištena djelotvorno, pa pošto nije ispunjen uslov djelotvornog iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3089/11 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio