Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3107/11 (I. M.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3107/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3107/11, rješavajući apelaciju Igora Mastilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Igora Mastilovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 11 0 K 007005 11 Kž od 6. juna 2011. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 11 0 K 007005 11 Kvl-p od 10. maja 2011.

godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Igor Mastilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 2. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 11 0 K 007005 11 Kž od 6. juna 2011. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 11 0 K 007005 11 Kvl-p od 10. maja 2011. godine.

2. Rješenjem Okružnog suda, broj 11 0 K 007005 11 Kvl-p od 10. maja 2011. godine koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda, broj 11 0 K 007005 11 Kž od 6. juna 2011. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za ujedinjenje kazni zatvora izrečenih pravosnažnim presudama Okružnog suda i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pobliže preciziranih u izreci rješenja. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je odredbom člana 43. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) propisano da ako se osuđenom licu sudi za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja zatvora, kazne dugotrajnog zatvora, ili maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična djela primjenom odredaba člana 42. ovog zakona, uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Prema ocjeni Okružnog suda iz navedene zakonske dispozicije proizlazi da je taj sud mogao izreći jedinstvenu kaznu u koju bi bila uračanata i kazna iz presude Općinskog suda od 11. avgusta 2005. godine da je apelant krivično djelo iz presude Okružnog suda počinio prije nego što je započeo izdržavanje kazne po ranijoj presudi Općinskog suda ili za vrijeme izdržavanja te kazne. Međutim, kako je u obrazloženju navedeno, u presudi tog suda apelant je osuđen za radnje počinjene u periodu od februara do aprila 2008. godine, a kaznu po presudi Općinskog suda apelant je izdržao u vremenu od 23. avgusta 2006. godine do 9. februara 2007. godine, dakle prije nego što mu se sudilo u predmetu pred tim sudom. Prema ocjeni Okružnog suda iz svega navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju nisu stekli zakonski uvjeti za nepravo ponavljanje postupka budući da je aplant krivično djelo organizovanog kriminala počinio godinu dana nakon izdržavanja kazne po ranijoj presudi Općinskog suda, zbog čega se ne mogu primijeniti ni propisi procesnog zakona iz člana 340. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 50/03, 111/04, 115/04 i 29/07, 68/07 i 119/08).

3. Apelant se žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosene i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

5. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na rješenja Vrhovnog i Okružnog suda, kojima je odbijen njegov prijedlog za nepravo ponavljanje krivičnog postupka odnosno prijedlog za ujedinjenje kazni zatvora izrečenih pravosnažnim presudama Okružnog i Općinskog suda. Stoga, Ustavni sud treba da pruži odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje koje je utvrđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije u svojoj prvoj rečenici glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“. Međutim, u predmetnom slučaju apelant je podnio apelaciju protiv rješenja redovnih sudova kojima je isključivo raspravljano pitanje ispunjenosti zakonskih pretpostavki da se dozvoli nepravo ponavljanje postupka radi ujedinjenja kazni zatvora izrečenih pravosnažnim presudama Općinskog i Okružnog suda, a ne o «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelanta. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojima je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, niti o apelantovim građanskim pravima i obavezama, proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6.stav 1. Evropske konvencije ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Budući da je Ustavni sud u prethodnoj tačci ove odluke zaključio da se predmetni postupak nije ticao određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, slijedi da se apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencija, a u vezi sa pravom na pravično suđenje, s obzirom na akcesoran karakter tog prava, moraju takođe odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3107/11 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio