Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3159/11 (D. M.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

  • Upravni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3159/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3159/11, rješavajući apelaciju Dušana Munjize, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Munjize podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 11 0 U 002537 10 Uvp od 7. juna 2011. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj 11 0 U 002537 10 U 30. aprila 2009. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Munjiza (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 5. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 11 0 U 002537 10 Uvp od 7. juna 2011. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 11 0 U 002537 10 U 30. aprila 2009. godine.

2. Rješenjem Okružnog suda, broj 11 0 U 002537 10 U od 30. aprila 2009. godine odbačena je kao prijevremena tužba apelanta podnesena protiv «odgovora na zahtjev» Agencije za posredničke, informatičke i finasijske usluge Banjaluka (u daljnjem tekstu: APIF), broj 01-1436/09 od 16. decembra 2009. godine. U obrazloženju rješenja Okružni sud se pozvao na odredbu člana 7. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS) kojom je propisano da se upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta (stav 1.), a konačni upravni akt, u smislu odredbe člana 13. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 13/02 i 87/07; u daljnjem tekstu: ZOUP) je akt protiv koga se ne može izjaviti žalba, što znači akt drugostepenog organa u slučajevima gdje postoji drugostepeni organ, ili pak akt prvostepenog organa u slučajevima gdje propisima nije predviđeno rješavanje po žalbi na akte prvostepenog organa. U obrazloženju je još , između ostalog, navedeno da prema citiranim zakonskim odredbama, budući da je predmetni osporeni akt donesen od strane APIF-a kao prvostepenog organa, koji akt je apelant i označio kao osporeni, to znači da se protiv predmetnog osporenog akta i ne može voditi upravni spor, jer taj osporeni akt nije konačan, u smislu odredbe člana 13. ZOUP-a, a u vezi sa odredbom člana 7. stav 1. ZUS-a. Na kraju Okružni sud je zaključio da se, kako ni ostali navodi apelanta nisu mogli uticati na drugačije odlučenje tog suda, tužba apelanta ukazuje prijevremenom, zbog čega je valjalo odbaciti, na temelju odredbe člana 22. tačka 1. ZUS-a, a u vezi sa odredbom člana 6. istog zakona.

3. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje osporenog rješenja Okružnog suda Vrhovni sud je Presudom, broj 11 0 U 0025367 10 Uvp od 7. juna 2011. godine zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da iz sadržaja osporenog akta proizlazi da ga je sačinio i apelantu uputio APIF, kao prvostepeni organ i da se tim aktom, u suštini od apelanta traži da otkloni nedostatke zahtjeva, u smislu odredbe člana 56. stav 1. ZOUP-a. Istina je, prema ocjeni Vrhovnog suda, da taj akt ne sadrži poziv na odgovorajuću odredbu ZOUP-a, a ni rok u kojem je apelant dužan otkloniti nedostatke, no ti propusti za apelanta nemaju štetnih posljedica. S obzirom na sadržaj akta, bez obzira na njegovu formu, kako je obrazloženju istaknuto, osporeni akt nije moguće smatrati odlukom po zahtjevu, niti konačnim aktom. Stoga su kao neosnovane ocijenjene tvrdnje aplelanta da se radi o konačnom aktu i da je donosilac istog Komisija za verifikaciju stare devizne štednje kao drugostepeni organ. Budući da se radi o aktu prvostepenog organa kojim se apelantu nalaže otklanjanje nedostataka zahtjeva, a ne o konačnom aktu koji bi mogao biti predmet pobijanja u upravnom sporu, Vrhovni sud je zaključio da je nižestepeni sud zakonito postupio odbacujući tužbu apelanta, pravilno primjenjujući odredbe člana 22. tačka 1. u vezi sa članom 7. ZUS-a, a takva odluka nije dovelo ni do porede apelantovog prava na pristup sudu, u smislu odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

4. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

6. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na odluku Okružnog suda kojom je odbačena kao prijevremena tužba apelanta protiv akta APIFA-a, kao i na odluku Vrhovnog suda kojom je u postupku za vanredno preispitivanje navedena odluka Okružnog suda ocijenjena kao pravilna i na zakonu zasnovana.

7. S obzirom na to da apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je, prije svega, da Ustavni sud odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.

9. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava odluku Okružnog suda, koja je kao zakonita i pravilna ocijenjena od strane Vrhovnog suda u postupku za vanredno preispitivanje, kojom je apelantova tužba podnesena protiv akta APIFA-a odbačena kao prijevremena, uz obrazloženje da osporeni akt nije konačan akt protiv koga bi se mogao voditi upravni spor, u smislu odredbe člana

13. ZOUP-a, a u vezi sa odredbom člana 7. stav 1. ZUS-a. Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku raspravljalo samo pitanje procesne dopustivosti apelantove tužbe protiv akta koji, prema citiranim odredbama ZOUP-a u ZUS-a, nije konačan. Dakle, u predmetnom postupku se odlučivalo samo o procesnim pitanjima, a ne o građanskim pravima i obavezama apelanta, a niti mu je nametnuta bilo kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donesene osporene odluke nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3159/11 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio