Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3235/11 (JP «Elektroprivreda BiH» d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

  • Upravni spor
  • Procesna odluka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3235/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3235/11, rješavajući apelaciju JP «Elektroprivreda BiH» d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP «Elektroprivreda BiH» d.d. Sarajevo podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 005641 11 U od 20. jula 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. JP «Elektroprivreda BiH» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 005641 11 U od 20. jula 2011. godine.

2. Odlučujući u ponovljenom postupku javne nabavke, Tender broj: RBL6-TET-4.2.1/10 Zamjena elektrofiltera sa modernizacijom transportnih sistema šljake i pepela bloka 6-215 MW u TE Tuzla, apelant je donio odluku broj 02-3809/11 od 10. februara 2011. godine kojom je otkazao postupak javne nabavke.

3. Odlukom apelanta broj 02-4886/11 od 18. februara 2011. godine, odbijen je kao neosnovan prigovor ponuđača Konzorcij «Vemos» d.o.o. Marija Bistrica, Republika Hrvatska & «Energoinvest» d.d. Sarajevo & «ELEX AG» Švicarska & «Clyde Bergmann Materials Handling Ltd» Velika Britanija (u daljnjem tekstu: Konzorcij ponuđača) izjavljen protiv odluke apelanta broj 02-3809/11 od 10. februara 2011. godine.

4. Odlučujući o žalbi Konzorcija ponuđača izjavljenoj protiv odluke apelanta broj 02-4886/11 od 18. februara 2011. godine, Ured za razmatranje žalbi je donio rješenje broj U-215/11 od 9. marta 2011. godine kojim je usvojio žalbu i poništio postupak u cjelosti. Navedenim rješenjem Ured za razmatranje žalbi je poništio Obavještenje o nabavci objavljeno u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine broj 73/10 pod brojem 1-11-13141-10, Odluku apelanta broj 02-3809/11 od 10. februara 2011. godine kojom je otkazan postupak nabavke kao i Odluku apelanta broj 02-4886/11 od 18. februara 2011. godine kojom je odbijen kao neosnovan prigovor Konzorcija ponuđača.

5. Rješavajući po tužbi apelanta u upravnom sporu radi poništenja rješenja Ureda za razmatranje žalbi broj U-215/11 od 9. marta 2011. godine, Sud BiH donio je rješenje broj S1 3 U 005641 11 U od 20. jula 2011. godine kojim je odbacio tužbu apelanta kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo odredbu člana 2. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (« Službeni glasnik Bosne i Hercegovine»br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) kojom je propisano da pravo pokretanja upravnog spora imaju građani ili pravna lica, ako je konačnim upravnim aktom povrijeđeno neko njegovo pravo ili neposredan lični interes zasnovan na zakonu, pravobranilac Bosne i Hercegovine, državni službenik ako je konačnim upravnim aktom povrijeđeno njihovo pravo iz radnog odnosa, grupe koje zastupaju kolektivne interese (udruženja i fondacije, korporacije, sindikati), ako su konačnim upravnim aktom povrijeđena njihova prava ili kolektivni interesi koje zastupaju, organi uprave, službe za upravu, poslovne jedinice preduzeća, naselje ili grupa lica i sl., iako nemaju svojstvo pravnog lica, ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješava u upravnom postupku, kao i ombudsmen za BiH. Sud je dalje naveo, da stranka u upravnom sporu ne može biti donositelj prvostepenog upravnog akta, iz razloga što upravnim aktom koji se osporava u upravnom sporu nije rješavalo o njegovom pravu, obavezi ili neposrednom pravnom interesu. Obzirom da je u konkretnom slučaju apelant podnosilac tužbe, koji je ujedno kao ugovorni organ u prvom stepenu vodio postupak javnih nabavki radova rješavao i prigovore u ovoj pravnoj stvari, proizilazi da apelant nije ovlašten pokrenuti upravni spor protiv konačnog upravnog akta zaključio je Sud BiH.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija, pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud mora prvo riješiti pitanje primjenjivosti prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju, odnosno da li se utvrđuju građanska prava i obaveze apelanta u postupku koji je okončan pobijanim rješenjem Suda BiH. U predmetnom postupku, Sud BiH je utvrdio da je apelant neovlašteno lice za pokretanje upravnog spora protiv rješenja Ureda za razmatranje žalbi kojim su poništene odluke apelanta. Budući da je apelant donositelj prvostepenog upravnog akta, što znači da se drugostepenim upravnim aktom koji je osporen u upravnom sporu nije rješavalo o njegovom pravu, obavezi ili neposrednom pravnom interesu, Sud BiH je odbacio tužbu apelanta kao nedozvoljenu. Dakle, iz navedenog proizilazi da Sud BiH osporenim rješenjem nije odlučivao o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nego o procesnoj dopustivosti apelantove tužbe, pa stoga slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju proizilazi da se navodi apelanta o kršenju ovog prava odnose na povredu prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu da je Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3235/11 (JP «Elektroprivreda BiH» d.d… | Sudska praksa | Aktio