Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3518/08 (L. P.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 23
- Zakon o upravnom postupku · čl. 273
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3518/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. rujna 2011. godine, u predmetu broj AP-3518/08, rješavajući apelaciju Ljube Petrović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljube Petrović podnesena protiv Rješenja Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 02/1-1079658812 od 28. ožujka 2006. godine i zbog obustave isplate obiteljske mirovine od strane Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljuba Petrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Freudenstadta, Savezna Republika Njemačka, podnijela je 28. listopada 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni Zavod) broj 02/1-1079658812 od 28. ožujka 2006. godine, te zbog obustave isplate mirovine od strane Federalnog Zavoda. Apelantica je 14. travnja 2009. godine precizirala apelaciju.
2. Rješenjem Društvenog Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje BiH u Sarajevu (u daljnjem tekstu: DF za MIO) broj 1079658812 od 6. travnja 1995. godine apelantici kao članu obitelji M.P. priznato je pravo na obiteljsku mirovinu u iznosu od 1172,30 dinara, počev od 16. veljače 1995. godine.
3. Apelantica je 12. srpnja 2000. godine podnijela zahtjev DF za MIO za isplatu obiteljske mirovine u Saveznu Republiku Njemačku.
4. Rješenjem DF za MIO, Odsjeka za inozemstvo, matični broj 02/2-1079658812 od 28. srpnja 2000. godine apelantici je odobrena isplata obiteljske mirovine u inozemstvo, počev od 12. siječnja 2000. godine u iznosu od 237,16 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbama članka 107. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO-u) propisano da se mirovina isplaćuje državljaninu Federacije BiH u inozemstvu ako takva obveza postoji po međunarodnom ugovoru, a imajući u vidu da je zaključen Ugovor o socijalnom osiguranju između Savezne Republike Njemačke i BiH o isplati mirovina u inozemstvo, apelantici je odobrena isplata obiteljske mirovine. Nadalje, da je dan početka isplate obiteljske mirovine određen u smislu članka 104. Zakona o MIO-u kojim je propisano da se mirovina isplaćuje od dana ispunjavanja uvjeta propisanih za stjecanje mirovine, ako je zahtjev podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjanja uvjeta, a ako je takav zahtjev podnesen po isteku tog roka od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad.
5. Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-
1700/00 od 14. prosinca 2005. godine djelomično je uvažena apelantičina tužba, naprijed navedeno rješenje poništeno u dijelu kojim je odbijen apelantičin zahtjev za isplatu neisplaćene mirovine za period do 31. srpnja 1998. godine i u tom dijelu predmet vraćen na ponovno rješavanje. U obrazloženju Presude, Vrhovni sud je naveo da je pobijano rješenje temeljeno na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je Zakon o MIO-u stupio na snagu 31. srpnja 1998. godine, tako da se po apelantičinom zahtjevu koji se odnosi na studeni 1996. godine do stupanja na snagu navedenog zakona, nije mogao primijeniti Zakon o MIO-u, odnosno odredba članka 104. Zakona o MIO-u.
6. Rješenjem Federalnog Zavoda matični broj 02/1-1079658812 od 28. ožujka 2006. godine apelantici je odobrena isplata obiteljske mirovine u inozemstvo za period od 1. studenog 1996. godine do 31. srpnja 1998. godine, tako da od 1. studenog 1996. godine iznosi 138,40 KM, od 1. listopada 1997. godine iznosi 185,45 KM i od 1. siječnja 1998. godine do 31. srpnja 1998. godine iznosi 197,51 KM.
7. Nakon toga, apelantica se 7. travnja 2008. godine obraćala Federalnom Zavodu radi isplate obiteljske mirovine po presudi Vrhovnog suda i rješenja Federalnog Zavoda. Apelantica je navela da joj isplaćena mirovina za period od 1. studenog 1996. godine do 31. srpnja 1998. godine u iznosu od 1.769,84 EUR-a, za period od 12. siječnja do 30. rujna 2000. godine u iznosu od 2.049,97 KM, te za period od 1. siječnja do 31 prosinca 2001. godine u iznosu od 3.875,16 KM, nakon čega joj je obustavljena isplata. U odgovoru od 1. srpnja 2008. godine apelantici Federalni Zavod je naveo razloge umanjenja mirovine, te istakao da je izvršio i isplatu mirovina za listopad, studeni i prosinac 2000. godine, te da će joj biti doznačene prilikom isplate mirovine za lipanj 2008. godine. Apelantica se ponovo obraćala Zavodu podneskom od 13. rujna 2008. godine. Federalni Zavod dopisom od 2. listopada 2008. godine obavijestio je apelanticu da isplata mirovine teče preko kase njemačkog nositelja osiguranja, te da odgovor zašto ih njemački nositelj osiguranja zadržava, treba tražiti od njih.
8. Apelantica navodi da je povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica osporava Rješenje Federalnog Zavoda od 28. ožujka 2006. godine, te ističe da Federalni Zavod nije postupio po presudi Vrhovnog suda od 14. prosinca 2005. godine. Apelantica navodi da su joj prije donošenja presude Vrhovnog suda isplaćene obiteljske mirovine od 12. siječnja 2000. godine do 30. rujna 2000. godine i od siječnja 2001. godine do lipnja 2002. godine. Apelantica navodi da se obraćala Federalnom Zavodu dva puta, da nije točno da njemački nositelj osiguranja zadržava mirovinu, te da je sporno to što od srpnja 2002. godine do danas ne prima obiteljsku mirovinu.
9. U odgovoru na apelaciju Federalni Zavod je naveo da je isplata mirovine vršena do 30. lipnja 2002. godine (ukupno isplaćeno 5.907,13 KM) kada je obustavljena, jer je obaviješten od njemačkog nositelja osiguranja da je apelantica od 2. svibnja 1995. godine do 30. travnja 2007. godine bila u radnom odnosu, što je suprotno članku 114. stavak 2. Zakona o MIO-u, te da postoji preplata od 5. 907,13 KM koji će u smislu Sporazuma o socijalnom osiguranju tražiti od apelantice.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak
1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
12. Ustavni sud nalazi da apelantica osporava rješenje Federalnog Zavoda, te to što joj je Federalni Zavod od 2002. godine prestao isplaćivati mirovine.
13. Dakle, apelantica osporava Rješenje Federalnog Zavoda matični broj 02/1-
1079658812 od 28. ožujka 2006. godine koje je doneseno po nalogu, odnosno presudi Vrhovnog suda od 14. prosinca 2005. godine kojom je njena tužba protiv Rješenja DF za MIO, Odsjeka za inozemstvo, od 28. srpnja 2000. godine uvažena u dijelu neisplaćenih mirovina za period prije stupanja na snagu Zakona o MIO-u i predmet vraćen na ponovni postupak. Međutim, apelantica u apelaciji ne navodi, niti navedeno proizilazi iz dostavljene dokumentacije da je protiv osporenog rješenja tužbom pokrenula upravni spor. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku apelantica propustila iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek tj. da pokrene upravni spor protiv osporenog rješenja. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
14. Nadalje, apelantica osporava i to što joj je Federalni Zavod od 2002. godine prestao isplaćivati mirovine. S tim u svezi Ustavni sud nalazi da je apelantica ostvarila pravo na isplatu obiteljske mirovine na temelju rješenja DF za MIO od 6. travnja 1995. godine, odnosno da joj je Rješenjem DF za MIO, Odsjeka za inozemstvo, od 28. srpnja 2000. godine odobrena isplata obiteljske mirovine u inozemstvu, počev od 12. siječnja 2000. godine u iznosu od 237,16 KM, ali prema navodima apelantice i odgovoru Federalnog Zavoda isplata joj je tijekom 2002. godine obustavljena. Dakle, Ustavni sud smatra da se radi o potraživanjima čiji je iznos nesporan i utvrđen u upravnom postupku na temelju pomenutog rješenja. S tim u svezi Ustavni sud ukazuje na odredbe članka 23. stavak 1. točka 2. Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06), koji glasi: «izvršne isprave su: [...]2. izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno.», tako da se u konkretnom slučaju radi o rješenju koje predstavlja izvršnu ispravu. Također, Ustavni sud napominje da se pravo na isplatu mirovine utvrđuje rješenjem donesenim u upravnom postupku, a potraživanje dospjelih a neisplaćenih novčanih potraživanja po tom osnovu, odnosno prinudno izvršenje rješenja o novčanim potraživanjima, ostvaruje se u sudskom postupku. Takav stav je već iznio Ustavni sud u svojim ranijim odlukama, ukazujući na to da apelanti imaju mogućnost da, u smislu članka 273. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 2/98 i 48/99), koji glasi: «izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi se sudskim putem. Izuzetno, izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja iz primanja na osnovu radnog odnosa može se provesti administrativnim putem po pristanku izvršenika», pokrenu izvršni postupak pred nadležnim sudom (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 740/04 od 13. rujna 2005. godine i Odluku Ustavnog suda broj AP 1886/07 od 12. lipnja 2008. godine). Ustavni sud zapaža da apelantica nije pokrenula izvršni postupak radi prinudne naplate mirovina na temelju izvršne isprave i očito je da nije došla do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda, tako da se apelacija i u ovom dijelu ne može razmatrati.
15. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, te odredbu članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka
15. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović