Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-508/10 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-508/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 508/10, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-09-

000158 od 11. novembra 2009. godine, dopunskog rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-09-000158 od 22. decembra 2009. godine, rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Ip-06-000215 od 25. februara 2009. godine, rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-

0-Ip-06-000215 od 24. februara 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-IP-06-000 215 od 9. marta 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 6. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-09-000158 od 11. novembra 2009. godine, dopunskog rješenja Kantonalnog suda broj 003-

0-Pž-09-000158 od 22. decembra 2009. godine, rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Ip-06-000215 od 25. februara 2009. godine, rješenja Općinskog suda broj 032-0-Ip-06-000215 od 24. februara 2009. godine i rješenja Općinskog suda broj 032-0-IP-06-000 215 od 9. marta 2007. godine.

2. Solana d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) je 13. aprila 2006. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao prvoizvršenika i Soda SO «Holding» Tuzla (u daljnjem tekstu: drugoizvršenik), radi ispražnjenja i predaje u posjed i slobodno raspolaganje zgrade-poslovnog prostora koji se nalazi u Tuzli, ulica Slatina broj 2, a na osnovu presude Kantonalnog suda broj Ps-320/02 od 11. decembra 2002. godine. Općinski sud je rješenjem o izvršenju broj 032-0-I-06-000215 od 14. aprila 2006. godine odredio predloženo izvršenje. Protiv navedenog rješenja o izvršenju prigovor su blagovremeno podnijeli apelant kao prvoizvršenik i drugoizvršenik.

3. Općinski sud je rješenjem broj 032-0-IP-06-000 215 od 9. marta 2007. godine odbio kao neosnovan prigovor apelanta i drugoizvršenika i rješenje o izvršenju broj 032-0-Ip-06-000 215 od 14. aprila 2006. godine je u cjelosti održao na snazi. Apelant i drugoizvršenik su 21. marta 2007. godine izjavili žalbu Općinskom sudu na navedeno rješenje.

4. Kantonalni sud je 19. decembra 2008. godine uputio dopis Općinskom sudu kojim ga je obavijestio da je 16. oktobra 2008. godine zaprimio spis Općinskog sud broj 032-0-IP-06-000 215 povodom «žalbe prvoizvršenika izjavljene na rješenje tog suda broj 032-0-IP-06-000 215 od 9. marta 2007. godine». Nadalje, da je uvidom u spis utvrđeno da su na pobijano rješenje prigovor izjavili apelant i drugoizvršenik, a ne samo apelant kako je o pogrešno navedeno u dopisu od 16. oktobra 2008. godine. Takođe, Kantonalni sud je naglasio da iz sadržine spisa proizilazi da je tražilac izvršenja 3. oktobra 2007. godine prvostepenom sudu dostavio pismeni podnesak kojim povlači prijedlog za izvršenje u odnosu na apelanta, te da prvostepeni sud o tome nije odlučivao, a što je bio dužan u skladu sa članom 38. Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud je uputio Općinski sud da u skladu sa navedenim članom odluči o zahtjevu tražioca izvršenja za povlačenje prijedloga za izvršenje u odnosu na apelanta, pa nakon što protekne rok za izjavljivanje prigovora po toj odluci, spis vrati ovom sudu na odlučivanje po žalbi drugoizvršenika.

5. Rješenjem broj 032-0-Ip-06-000215 od 24. decembra 2008. godine Općinski sud je obustavio izvršenje u odnosu na apelanta i ukinuo sve provedene radnje u postupku u odnosu na apelanta. Apelant je 31. decembra 2008. godine izjavio prigovor protiv navedenog rješenja.

6. Općinski sud je 24. februara 2009. godine donio rješenje broj 032-0-Ip-06-000215 kojim je odbio kao neosnovan apelantov prigovor od 31. decembra 2008. godine.

7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da u skladu sa članom 38. Zakona o izvršnom postupku sud mora obustaviti postupak izvršenja u svakom slučaju kada tražilac izvršenja povuče prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, pri čemu za obustavu izvršenja nije potrebno nikakvo izjašnjenje izvršenika o tome, niti je potrebno da tražilac izvršenja uoće navodi razloge zbog kojih povlači prijedlog. Obzirom na navedeno Općinski sud je naglasio da nisu osnovani apelantovi navodi prigovora da se radi o zloupotrebi dispozicije tražioca izvršenja. Nadalje, Općinski sud je naglasio da je navedim članom propisano da povlačenje prijedloga ne sprečava tražioca izvršenja da podnese novi prijedlog za izvršenje. Ukoliko bi u konkretnom slučaju ubuduće eventualno došlo do ponovnog podnošenja prijedloga za izvršenje, apelant bi kao izvršenik u tom slučaju imao pravo podnošenja prigovora na rješenje o izvršenju i eventualno žalbe na rješenje po prigovoru, te sud stoga smatra da ne stoje navodi prigovora koji se odnose na pravo izvršenika na uživanje prava na pravično suđenje, pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, kao i ostala prava zagarantovana Ustavom BiH i Evropske konvencije. Najzad, Općinski sud je istakao da članom 12. stav 5. Zakona o izvršnom postupku je propisano da «prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru», te stoga nisu osnovani navodi prigovora da je prvostepeni sud bio dužan izjavljene žalbe dostaviti drugostepenom sudu na odlučivanje i bez provođenja prinudnog izvršenja, te na taj način onemogućiti svaku zloupotrebu dispozicije tražilaca izvršenja, jer iz napred navedene odredbe proizilazi da se postupak izvršenja provodi prije nego što se spis dostavi drugostepenom sudu na odlučivanje po žalbi izvršenika, kako sud u praksi i postupa.

8. Rješenjem broj 032-0-Ip-06-000215 od 25. februara 2009. godine Općinski sud je odbacio kao nedopuštenu apelantovu žalbu izjavljenu 21. marta 2007. godine protiv rješenja Općinskog suda od 9. marta 2007. godine.

9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da obzirom da je postupak protiv apelanta obustavljen rješenjem suda od 24. decembra 2008. godine i da je navedeno rješenje postalo izvršno nakon odbijanja prigovora od 31. decembra 2008. godine, ovaj sud smatra da apelant više nema pravni interes za žalbu od 21. marta 2007. godine i za odlučivanje o istoj.

10. Apelant je 11. marta 2009. godine izjavio žalbu protiv rješenja Općinskog suda broj 032-0-Ip-

06-000215 od 24. decembra 2008. godine rješenja 032-0-Ip-06-000215 od 25. decembra 2008. godine.

11. Kantonalni sud je 11. novembra 2009. godine odlučujući po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda broj 032-0-Ip-06-000215 od 9. marta 2007. godine i žalbi drugoizvršenika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda broj 032-0-Ip-06-000215 od 25. februara 2009. godine donio rješenje kojim je odbio žalbe i potvrdio prvostepena rješenja.

12. Kantonalni sud je 22. decembra 2009. godine donio dopunsko rješenje broj 003-0-Pž-09-

000158 od 22. decembra 2009. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda broj 032- 0-IP-06-000215 od 24. februara 2009. godine i potvrđeno osporeno rješenje.

13. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije jer smatra da je tražilac izvršenja povlačenjem prijedloga za izvršenje protiv apelanta zloupotrijebio pravo pošto je zbog toga postupak protiv apelanta obustavljen, a on je time spriječen da sud raspravi navode iz njegove žalbe od 21. marta 2007. godine, kojom je osporavao aktivnu legitimaciju tražioca izvršenja.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

15. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.

e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).

16. Budući da je apelant eksplicitno osporio rješenje Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-09-000158 od 11. novembra 2009. godine i dopunsko rješenje Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-09-000158 od 22. decembra 2009. godine, koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost predmetnu apelaciju ispitati u odnosu na navedena rješenja. S obzirom da su predmetna rješenja donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

17. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-

21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“, broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

18. U konkretnom slučaju prava i obaveze apelanta utvrđena su presudom Kantonalnog suda broj Ps-320/02 od 11. decembra 2002. godine, a kojom su apelant i drugoizvršenik obavezani da tražiocu izvršenja predaju u posjed i slobodno raspolaganje zgradu-poslovni prostor koji se nalazi u Tuzli, ulica Slatina broj 2. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-09-000158 od 11. novembra 2009. godine i dopunskim rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-09-000158 od 22. decembra 2009. godine, nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», budući da je tražilac izvršenja povukao prijedlog za izvršenje u odnosu na apelanta i da je osporenim rješenjima izvršni postupak protiv apelanta obustavljen.

19. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima kada osporenim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna prava, odnosno obaveze apelanta, postupak koji je rezultirao tim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

20. Apelant navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione meteriae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, može primjeniti i u konkretnom slučaju, obzirom da je prethodno utvrđeno da je predmetni izvršni postupak obustavljen u odnosu na apelanta, što znači da se nije ticao utvrđivanja prava i obaveza apelanta. Stoga se navodi apelanta u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

22. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelant žali i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

23. Imajući u vidu da je u aplantovom slučaju Ustavni sud zaključio da su navodi apelanta u vezi sa kršenjem člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa ovim pravima, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. U odnosu na povredu prava iz člana 13. i 17. Evropske konvencije Ustavni sud ponovo podsjeća da je apelant nositelj javne vlasti te da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću.

25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-508/10 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio