Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-631/11 („Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
- Protek roka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-631/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 631/11, rješavajući apelaciju „Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske“ a.d. Banja Luka podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 003838 10 Rev od 24. novembra 2010. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 Rs 003838 10 Rs od 24. maja 2010. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske“ a.d. Banja Luka podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 003838 10 Rsž od 8. septembra 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Foči broj 94 0 Rs 003838 10 Rs od 7. juna 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. „Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 10. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 Rs 003838 10 Rev od 24. novembra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 003838 10 Rsž od 8. septembra 2010. godine, rješenja Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 Rs 003838 10 Rs od 7. juna 2010. godine i presude Osnovnog suda broj 94 0 Rs 003838 10 Rs od 24. maja 2010. godine.
2. Presudom zbog propuštanja Osnovnog suda broj 94 0 Rs 003838 10 Rs od 24. maja 2010. godine apelant je obavezan da tužitelju D.M. isplati novčani iznos od 5.200,00 KM, zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama, na ime neisplaćenih dnevnica za službena putovanja, neisplaćene naknade za prekovremeni rad i naknade za topli obrok za period od 1. marta 2009. godine do 31. septembra 2009. godine. Apelant je, također, obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 292,50 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj dostavio sudu pismeni podnesak u kojem je predložio da sud odbaci apelantov odgovor na tužbu, jer je podnesen od strane neovlaštenog lica, s obzirom da je podnesen od strane V.L., kojoj je punomoć za zastupanje apelanta izdala J.K. u svojstvu direktora apelanta koja u sudskom registru nije upisana kao ovlašteno lice za zastupanje apelanta, već da to svojstvo i dalje ima M.P. Tužitelj je predložio sudu da donese presudu zbog propuštanja, kojom će udovoljiti u cjelosti njegovom postavljenom tužbenom zahtjevu. Pribavivši od Osnovnog suda Banja Luka izvod iz sudskog registra broj 071-0- Reg-653/10 od 17. maja 2010. godine, odnosno podatak o licu ovlaštenom za zastupanje apelanta, Osnovni sud je konstatovao da proizlazi da je lice ovlašteno za zastupanje apelanta direktor M.P. Imajući u vidu odredbu člana 4. stav 1. tačka f. Zakona o registraciji poslovnih subjekata („Službeni glasnik RS“ br. 42/05 i 47/07), iz koje jasno proizlazi da činjenica upisa u sudski registar ima konstitutivno, a ne deklarativno dejstvo, Osnovni sud je zaključio da se J.K. ne može smatrati licem ovlaštenim za zastupanje apelanta, s obzirom da nije upisana u sudski registar, te je odgovor na tužbu odbacio i utvrdio da su se stekli uslovi za donošenje presude zbog propuštanja iz člana 182. ZPP. U pouci o pravnom lijeku, Osnovni sud je naveo da protiv ove presude nije dozvoljena žalba.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 94 0 Rs 003838 10 Rs od 7. juna 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 003838 10 Rsž od 8. septembra 2010. godine, odbačen je kao nedozvoljen apelantov prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. U obrazloženju je navedeno da je prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje nedozvoljen, jer je podnesen od strane neovlaštenog lica, odnosno V.L, u smislu odredbe člana 332. stav 1. ZPP.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 94 0 Rs 003838 10 Rev od 24. novembra 2010.
godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv presude zbog propuštanja Osnovnog suda broj 94 0 Rs 003838 10 Rs od 24. maja 2010. godine. U obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude. Kako prema sadržaju revizije proizlazi da apelant pobija presudu zbog propuštanja Osnovnog suda od 24. maja 2010. godine, tj. prvostepenu presudu, to je Vrhovni sud odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenaj primjenom odredbi člana 247. u vezi sa članom 237. stav 1. ZPP. Čak i kada bi se smatralo da je revizija izjavljena protiv drugpstepenog rješenja Okružnog suda od 8. septembra 2010. godine, Vrhovni sud je istakao da takva revizija ne bi bila dozvoljena jer se radi o rješenju koje je doneseno po apelantovoj žalbi protiv rješenja prvostepenog suda kojim je kao nedozvoljen odbačen apelantov prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. Odredbom člana 254. stav
1. ZPP je propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugtepenog suda, kojim je postupak pravosnažno završen. Rješenjem kojim se odlučuje o žalbi protiv rješenja o povraćaju u pređašnje stanje postupak se pravosnažno je završava, odakle slijedi da bi i takva revizija bila nedozvoljena u smislu odredbe člana 247. stav 2. u vezi sa odredbom člana 254. stav 1. ZPP.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Protek roka
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, revizija je bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedozvoljena rješenjem Vrhovnog suda broj broj 94 0 Rs 003838 10 Rev od 24. novembra 2010. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda zbog propuštanja Osnovnog suda broj 94 0 Rs 003838 10 Rs od 24. maja 2010. godine kojom je meritorno raspravljen tužbeni zahtjev tužitelja podnesen protiv apelanta, te imajući u vidu da protiv osporene presude nije dozvoljena žalba kao redovni pravni lijek.
9. S obzirom na to da je apelantu 26. maja 2010. godine uručena presuda zbog propuštanja Osnovnog suda suda od 24. maja 2010. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2011. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu zbog propuštanja Osnovnog suda. Dopustivost ratione materiae
10. U odnosu na apelantove navode koji se tiču osporavanja rješenja Osnovnog suda broj 94 0 Rs 003838 10 Rs od 7. juna 2010. godine i Okružnog suda broj 94 0 Rs 003838 10 Rsž od 8. septembra 2010. godine, kojima se odlučivalo o apelantovom prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje, Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih i imovinskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine („Službeni glasnik BiH“, broj 43/03 tačka 12) koja glasi: «[...]U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Općinski sud nije našao razloge za povrat u prijašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje ili ne, bez odluke po pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povrata u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije, niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom[...]»
11. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primjeniti njegov ranije zauzeti stav, s obzirom da se ovdje radi o situaciji kada je odbačen kao nedozvoljen apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje, a u tom postupku su sudovi samo odlučivali o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje zahtjeva za povrat u pređašnje stanje ili ne. U takvoj proceduri se samo rješava o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja zakonskih uslova za podnošenje prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih i imovinskih prava i obaveza. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u ovom dijelu apelacije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović