Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-658/11 (M. L.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-658/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 658/11, rješavajući apelaciju Milenka Lazarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Lazarevića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 008783 od 24. decembra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 008783 10 Gž od 10. juna 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 008783 09 P od 18. februara 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Lazarević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Boljanića, podnio je 10. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 008783 od 24. decembra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 008783 10 Gž od 10. juna 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 008783 09 P od 18. februara 2010. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 P 008783 09 P od 18. februara 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 85 0 P 008783 10 Gž od 10. juna 2010. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba u dijelu u kojem je apelant tražio od suda da obaveže tuženog „Sočkovac“ a.d. Sočkovac da nadležnom fondu uplati neuplaćene doprinose penzijskog i invelidskog osiguranja za period od 1. januara 1998. godine do 30. septembra 2002. godine u iznosu od 3.418,21 KM na ime apelanta. Rješenjem je odbačena tužba i ukinute sve provedene radnje i u dijelu u kojem je apelant tražio da se obaveže nadležni Fond penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Fond PIO) da mu prizna u penzijski staž i sporni period. Dalje, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je apelant kod tuženog bio u radnom odnosu do septembra 2006. godine kada je kod nadležnog Fonda PIO saznao da mu tuženi nije uplatio za sporni period predmetna potraživanja, kao i da se apelant nakon toga saznanja tuženom obraćao usmeno više puta, ali ne i pismeno, niti je podnio tužbu sudu za zaštitu svojih prava. Dalje je u obrazloženju navedeno da sud može prihvatiti da apelant nije mogao znati za neuplatu navedenih doprinosa sve do trenutka njegovog ličnog obraćanja nadležnom Fondu PIO za utvrđenje te činjenice, kao momenta saznanja. Međutim po mišljenju suda, imajući u vidu činjenicu da je apelant u septembru 2006. godine nesumnjivo imao saznanje da mu doprinosi nisu uplaćeni i za koji period, apelant je bio dužan da u roku od jedne godine od dana saznanja podnese tužbu sudu za zaštitu svojih prava. Prema mišljenju Osnovnog suda, koje je potvrdio i Okružni sud, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti objektivni rok od tri godine od učinjene povrede, koji rok bi se imao primijeniti jedino u slučaju da apelant nije znao, niti je mogao saznati ili imati saznanja za povredu prava na isplatu predmetnih naknada, odnosno doprinosa. Kako je predmetna tužba podnesena 20. oktobra 2009. godine, odlučeno je kao u prvom stavu dispozitiva rješenja Osnovnog suda. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio od suda da obaveže nadležni Fond PIO da mu u penzijski staž prizna sporni period, Osnovni sud je naveo da nadležni Fond PIO nije bio stranka u predmetnom postupku, niti je Osnovni sud za takav dio tužbenog zahtjeva nadležan shodno odredbi člana 67. stav 2. tačka 2. („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 47/02, 110/03 i 67/05)
3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 85 0 P 008783 od 24. decembra 2010. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja Okružnog suda od 10. juna 2010. godine. U obrazloženju je navedeno da je vrijednost spora u ovoj pravnoj stvari označena u tužbi u iznosu od 3.418,21 KM, te da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev sastoji od novčanog i nenovčanog potraživanja. Vrhovni sud je naveo da je, u smislu odredbe člana 231. stav
2. ZPP, za predmetno nenovčano potraživanje mjerodavna ona vrijednost koju je apelant označio u tužbi i da taj dio drugostepene „presude“ predstavlja pobijani dio „pravosnažne presude“ o tužbenom zahtjevu za nenovčano potraživanje, te da isti iznos od 3.418,21 KM, koji je apelant tražio na ime uplate predmetnih doprinosa, predstavlja pobijani dio „pravosnažne presude“ o tužbenom zahtjevu za novčano potraživanje apelanta. Dalje je navedeno da nijedan od pojedinačnih tužbenih zahtjeva, o kojim je odlučeno pobijanim rješenjem (kojim je tužba odbačena kao neblagovremena u dijelu kojim je apelant tražio uplatu predmetnih doprinosa za navedeni period, a odbačena zbog nenadležnosti u dijelu kojim je apelant tražio obavezivanje Fonda PIO RS da mu u penzijski staž prizna navedeni period) i koji predstavljaju vrijednost pobijanog dijela „pravosnažne presude“, kao ni prema njihovom zbiru, ne prelaze iznos od 10.000,00 KM propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP. Također, Vrhovni sud je istakao da odlučivanje po apelantovoj reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu revizionog rješenja.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju nadležni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je njegova tužba, odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu, čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na novčani dio potraživanja, odnosno nije se obratio nadležnom Fondu PIO u odnosu na zahtjev koji se odnosi na priznavanje staža za sporni period. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, odnosno podnijeti zahtjev nadležnom Fondu PIO za priznavanje radnog staža, tj. ispoštovati princip iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine ).
8. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu i neobraćanjem nadležnom Fondu PIO nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te nadležni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o njegovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović