Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1914/11 (B. P.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Uslovi pritvora ili zatvora
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1914/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1914/11, rješavajući apelaciju Bojana Puvače, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Puvače, podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Mostaru br. 58 0 K 090735 11 Kv od 15. aprila 2011. godine i 58 0 K 090735 11 Kpp 2 od 10. aprila 2011. godine, u odnosu na povredu prava iz člana II/3.a),

b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 3. i 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Puvače podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Mostaru br. 58 0 K 090735 11 Kv od 15. aprila 2011. godine i 58 0 K 090735 11 Kpp 2 od 10. aprila 2011. godine, u odnosu na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Bojan Puvača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Draženka Jurišić advokat iz Mostara, podnio je 27. aprila 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 58 0 K 090735 11 Kv od 15. aprila 2011. godine i 58 0 K 090735 11 Kpp 2 od 10. aprila 2011. godine. Apelant je, takođe, predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru i pusti ga iz pritvora u cilju odlaska u bolnicu radi liječenja.

2. Sudija za prethodni postupak Općinskog suda je postupajući u krivičnom predmetu protiv D.V. i apelanta, zbog krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), donio rješenje broj 58 0 K 090735 11 Kpp 2 od 10. aprila 2011. godine kojim je apelantu određen pritvor u trajanju do mjesec dana, računajući od 7. aprila 2011. godine od 21.30 sati. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je Kantonalno tužilaštvo iz Mostara (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) podnijelo prijedlog za određivanje pritvora protiv osumnjičenih D.V. i apelanta, na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), jer naročite okolnosti ukazuju na opravdanu bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo. Po prijemu prijedloga za određivanje pritvora, kako je dalje navedeno, sudija za prethodni postupak je saslušao apelanta i njegovog branioca te izvršio uvid u prikupljene materijalne dokaze. U obrazloženju rješenja kojim je apelantu određen pritvor, Općinski sud je naveo da je nakon uvida u dokumentaciju priloženu uz naredbu o sprovođenju istrage i zapisnike o saslušanju svjedoka zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelant i D.V. počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga. Naime, svjedok Ž.J. je u svom iskazu na nedvosmislen način ukazao na lanac kupovine, posredovanja i prodaje opojne droge između apelanta i prvoosumnjičenog D.V. a iz iskaza ostalih svjedoka (A.R. i D.Š.) utvrđeno je da su u više navrata po prethodnom dogovoru kupovali drogu od apelanta. Iz materijalnih dokaza Općinski sud je utvrdio, da je apelant prilikom lišavanja slobode dio droge koju je preuzeo od Ž.J. odbacio te je o tome napravljen zapisnik o uviđaju. Vještačenjem oduzete tvari utvrđeno je da se radi o opojnoj drogi «heroin» što po ocjeni suda upućuje na osnovanu sumnju da su apelant i D.V. počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Iz kaznene evidencije je utvrđeno da je apelant i ranije pravosnažno osuđivan zbog istog krivičnog djela. Općinski sud je izveo zaključak da se radi o specijalnom recidivisti, dakle osobi kod koje ranija osuđivanost i izricanje krivično-pravne sankcije nije uticalo da se prestane baviti takvim i sličnim stvarima, nego je naprotiv, nakon izdržane kazne nastavio sa prodajom opojnih droga, što po ocjeni suda ukazuje da prethodna osuđivanost nije dala pozitivne rezultate. Stoga, Općinski sud je izveo zaključak da sve navedeno ukazuje da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponovo počiniti krivično djelo.

3. Rješavajući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja o određivanju pritvora, Općinski sud je donio rješenje broj 58 0 K 090735 11 Kv od 15. aprila 2011. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja vanraspravno vijeće Općinskog suda je navelo da su neosnovani navodi žalbe kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odredbu člana 3. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, kako je navedeno u obrazloženju, rješavajući o žalbi izvršen je uvid u cio spis a posebno u dokaze u spisu na osnovu kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje kao općeg uslova da je apelant počinio krivično djelo za koje je osumnjičen. Uz opći uslov, utvrđeno je i kumulativno postojanje drugih uslova. Naime, jedan od uslova je postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni mogao ponoviti krivično djelo, a za to djelo se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Na tu okolnost, pribavljen je izvod iz kaznene evidencije na osnovu kojeg je utvrđeno da je apelant ranije osuđivan zbog istog krivičnog djela i da je izdržao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, što potvrđuje da se radi o specijalnom recidivisti kod kojeg prethodna osuđivanost nije dala pozitivne rezultate u smislu prevencije i resocijalizacije. Imajući u vidu naprijed navedene okolnosti, kao i činjenicu da apelant nije zaposlen, da je povratnik u vršenju istovrsnog djela, da se radi o krivičnom djelu za koje se može može izreći kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina te da se prodajom droge bavi u vidu zanimanja radi osiguranja materijalne egzistencije, po ocjeni vanraspravnog vijeća Općinskog suda predstavljaju posebne okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi apelant mogao ponoviti krivično djelo, zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

4. Apelant je u apelaciji istakao da mu je rješenjima Općinskog suda povrijeđeno pravo na život iz člana II/3. a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3. d) Ustava bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz čl. II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant je istakao da su pobijana rješenja neosnovna, jer je rješenje o određivanju pritvora pobijano iz razloga povrede ljudskih prava koja se tiču prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, a u rješenju kojim je žalba odbačena na te okolnosti nije dato nikakvo obrazloženje. Naime, kako je dalje istaknuto u apelaciji, pritvor mu je određen u situaciji kada su mu u predistražnom postupku od strane policajca N.S. slomljena dva rebra, kada ima kontuziju glave, grudnog koša i donjeg dijela leđa što po apelantovom mišljenju predstavlja maltretiranje, mučenje i ponižavajući tretman odnosno kršenje čl. II/3. a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno čl. 2. i 3. Evropske konvencije. Vanraspravno vijeće Općinskog suda se u pobijanom rješenju, prema tvrdnjama apelanta, nije osvrnulo na ove navode niti tjelesne povrede za koje posjeduje medicinsku dokumentaciju, niti mu je prije ročišta pružena medicinska pomoć. U pogledu zahtjeva za izdavanje privremene mjere i puštanja na slobodu radi liječenja, apelant je istakao da se zbog nezakonitih sudskih odluka trenutno nalazi u KPZ Mostar, da zbog zadobivenih povreda trpi velike bolove i da mu je potrebno kvalitetno medicinsko bolničko liječenje.

5. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelant uz žalbu dostavio medicinsku dokumentaciju koja nije prevedena (latinski nazivi dijagnoze), zbog čega vijeće koje je odlučivalo o žalbi nije ni moglo znati o kakvim povredama se radi. Takođe je navedeno da u fazi istrage vanraspravno vijeće nije ovlašteno provoditi vještačenje radi utvrđivanja vrste, porijekla i načina nastanka tjelesnih povreda. Ozljede koje apelant navodi u apelaciji a koje je navodno zadobio, nemaju uticaja kod postojanja općih i posebnih uslova za određivanje pritvora, koji su u konkretnoj situaciji utvrđeni. Takođe je navedeno da ni ravnatelj KPZ u Mostaru nije obavijestio sud da je apelant pritvorenik za kojega je potrebno preduzeti posebne mjere liječenja ili ga uputiti na bolničko liječenje. Po ocjeni Općinskog suda, navodi da je apelant fizički maltretiran i pretučen od strane ovlaštene službene osobe N.S. je jednostran stav i mišljenje, jer je iz stanja spisa Kantonalnog tužilaštva vidljivo da su u postupku istrage saslušane službene osobe i utvrđeno da ozljede kod apelanta nisu nastale na način kako on tvrdi, već prilikom bijega i spoticanja apelanata o podzidu. Povrede na koje apelant u apelaciji ukazuje, kako je navedeno dalje, eventualno bi se mogle odnositi na ponašanje službenih osoba u policiji a ne Sudu.

6. Na okolnosti navoda iz apelacije koje se odnose na uskraćivanje ljekarske pomoći i adekvatnog medicinskog tretmana od Kantonalnog tužilaštva i punomoćnika apelanta zatraženi su podaci da li je apelant nakon donošenja rješenja o određivanju pritvora zahtijevao ljekarsku pomoć i da li je po njegovom zahtjevu postupljeno.

7. Kantonalno tužilaštvo je u svom odgovoru na naprijed navedene okolnosti navelo da je prije donošenja rješenja o određivanju pritvora apelant ispitan te da tom prilikom nije isticao tjelesne povrede niti je isticao da trpi bolove, posebno prilikom privođenja kod nadležnog tužitelja, dakle jedan dan nakon dešavanja konkretnog događaja. Tužilaštvu nije dostavljena medicinska dokumentacija kojom bi se potkrijepili navodi iz apelacije. U toku daljnjeg istražnog postupka, kako je dalje navedeno, Tužilaštvo je saslušalo više službenih osoba-policajaca koji su saglasno izjavili da je apelant prilikom bijega pao, a nakon lišenja slobode je odveden u Dom zdravlja Mostar. Nakon pregleda u medicinskoj ustanovi, dežurni ljekar je obavijestio službenike policije da se apelant može vratiti u pritvorsku jedinicu te da nema potrebe da se zadržava na bolničkom liječenju. Tužilaštvo je istaklo da se iz navedenog može izvan razumne sumnje zaključiti da u konkretnom slučaju kod apelanta nije došlo do kršenja prava i osnovnih sloboda te da mu je od momenta lišenja slobode pa nadalje pružena medicinska pomoć. U toku boravka u pritvoru, apelantu se pruža adekvatna ljekarska pomoć, jer svi pritvorenici prilikom prijema u pritvorsku jedinicu imaju obavezan pregled, razgovor, uspostavljanje dijagnoze i davanje terapije od strane verificiranih liječnika u ambulanti KPZ Mostar. U prilog tvrdnje da apelant nije bio životno ugrožen i da ne trpi «ogromne i teške bolove» stoji i činjenica, kako je dalje navedeno u odgovoru, da se sa apelantom od dana privođenja do dana produženja pritvora pet puta neposredno kontaktiralo, razgovaralo, uočio se njegov izgled i stanje te se može reći da apelant nije osoba sa teškim tjelesnim povredama, bolovima i duševnoj patnji kojem je zbog toga život i zdravlje ugroženo.

8. Punomoćnik apelanta je na okolnosti iz apelacije dostavila fotokopiju medicinske dokumentacije i to nalaz Kliničke bolnice Mostar-Centra urgentne medicine i hitnog prijema od 8. aprila 2011. godine, nalaz i mišljenje ljekara specijaliste od 10. aprila 2011. godine i zdravstveni karton KPZ Mostar za apelanta u kojem su u periodu od 11. aprila do 17. maja 2011. godine konstatovana četiri datuma posjeta ljekaru, navedena dijagnoza i preporučena terapija.

9. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:

Član 238. stav 1.

Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1)Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi priodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

10. U Zakonu o krivičnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br.35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06 i 53/07) relevantne odredbe glase:

Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

Ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

2)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4)Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

(14). apelacija je preuranjena.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

14. Ustavni sud zapaža da je pritvor apelantu određen u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, kojom odredbom je propisano ukoliko postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo pritvor se protiv tog lica može odrediti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Općinski sud je obrazlažući rješenje o određivanju pritvora u pogledu primijenjene odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH jasno istakao da iz dokumentacije priložene uz naredbu o sprovođenju istrage i prijedloga za određivanje pritvora proizilazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret kao općeg uslova za određivanje pritvora. U pogledu posebnih uslova za određivanje navedene mjere, Općinski sud je jasno naveo da je izvršio uvid u izvod iz kaznene evidencije i utvrdio da je apelant i ranije osuđivan za isto krivično djelo, da se radi o specijalnom recidivisti, da nije zaposlen niti ima redovna novčana primanja i imovine od koje bi se mogao izdržavati a prodajom droge u vidu zanimanja se bavi radi obzbjeđenja materijalne egzistenicije, što predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo za koje je zaprijećena kazna od 1 do 10 godina.

15. Dakle, sve razloge koje je propisao citirani član ZKP FBiH Općinski sud je prilikom određivanja ove mjere detaljno i jasno obrazložio, dok je njegovu odluku potvrdio i Kantonalni sud rješavajući o apelantovoj žalbi na određivanje pritvora. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, na način da pritvor određen ovim rješenjem, u trajanju od mjesec dana, teče od 7. aprila 2011. godine. Ovakva situacija, po mišljenju Ustavnog suda, nije inkompatibilna sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu, kojom se nalaže određivanje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinila krivično djelo, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da bi mogao ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo i ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ustavni sud zapaža da je redovni sud u osporenim rješenjima detaljno i jasno obrazložio razloge za određivanje pritvora apelantu.koje obrazloženje Ustavni sud niti u jednom dijelu ne smatra proizvoljnim.

16. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije koje bi bilo potrebno meritorno ispitati, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani. Ustavni sud nalazi da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca.

17. Nadalje, apelant se žali da su pobijana rješenaj u suprotnosti sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, član 3. Evropske konvencije razmatra i u vezi sa licima lišenim slobode, a pri ocjeni da li se u konkretnom slučaju radi o nehumanom ili ponižavajućem tretmanu u obzir se uzimaju sve okolnosti slučaja, uključujući i posebne uvjete, oštrinu mjere, trajanje i cilj kojem se teži, efekti na lice o kojem se radi, kao i pitanje da li je tom licu osiguran minimum mogućnosti kontakata sa drugim licima. Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju ovog prava zasniva na činjenici da su mu u predistražnom postupku od strane policajca N.S. slomljena dva rebra, da ima kontuziju glave, grudnog koša i donjeg dijela leđa te da se vanraspravno vijeće Općinskog suda prilikom odlučivanja o njegovoj žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora nije osvrnulo na medicinsku dokumentaciju koju je dostavio uz žalbu. U vezi s ovim pravom apelant je predložio Ustavnom sudu donošenje privremene mjere puštanja na slobodu s ciljem liječenja u bolničkoj ustanovi.

18. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj činjenica da je zatvaranje nekoga inkompatibilno s njegovim zdravstvenim stanjem nije dovoljna da bi to lice bilo pušteno na slobodu, zato što utjecaj lišavanja slobode nekog lica na njegovo zdravlje nije ključno pitanje, već eventualno odsustvo odgovarajuće medicinske njege u vrijeme trajanja lišavanja slobode (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj 9610/81, 6 EHRR 110 (1983)). Naime, medicinska njega mora biti pružena bilo na mjestu gdje se lice nalazi u pritvoru, bilo na drugom odgovarajućem mjestu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud iz dokumentacije koju je na zahtjev Ustavnog suda dostavila punomoćnik apelanta, zapaža da je apelant od momenta lišenja slobode, a nakon toga u periodu od nešto duže od mjesec dana, šest puta posjetio ljekara, da je izvršen pregled prije i prilikom prijema u pritvorsku jedinicu i da mu je preporučena neophodna terapija. Iz navedenog proizilazi da apelant nije ponudio argumente i dokaze iz kojih bi se moglo vidjeti da su mu nadležni organi uskratili mogućnost da dobije neophodnu medicinsku njegu u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi ili unutar pritvorske jedinice, već iz dostavljene dokumentacije proizilazi da mu je medicinska pomoć pružena dva puta izvan pritvorske jedinice i četiri puta unutar pritvorske jedinice. Dakle apelant nije validne ponudio argumente iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da mu je tokom lišenja slobode (boravka u pritvoru) uskraćena odgovarajuća medicinska njega.

19. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

20. Apelant takođe, smatra da mu je osporenim rješenjima, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da apelant osim svojih paušalnih navoda u pogledu navedenog prava nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

22. Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju još nije okončan, već je samo doneseno rješenje o određivanju pritvora i rješenje kojim je odbačena žalba protiv ovog rješenja, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercxegovine i člana 6. Evrospke konvencije, preuranjena.

23. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1914/11 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio