Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1988/10 (JU OŠ «Kovači» iz Zavidovića, JU OŠ «Druga osnovna škola» iz Zavidovića, JU OŠ «Edhem Mulabdić» iz Zenice, JU OŠ «Hasan Kikić» iz Soluna-Olovo)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1988/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1988/10, rješavajući apelaciju JU OŠ «Kovači» iz Zavidovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije JU OŠ «Kovači» iz Zavidovića, JU OŠ «Druga osnovna škola» iz Zavidovića, JU OŠ «Edhem Mulabdić» iz Zenice, JU OŠ «Hasan Kikić» iz Soluna-

Olovo, OŠ «Mehmedalija Mak Dizdar» iz Dobrinje-Visoko, JU OŠ «Safvet-beg Bašagić» iz Visokog, JU OŠ «Musa Ćazim Ćatić» iz Zenice, JU OŠ «Prva osnovna škola» iz Zavidovića, JU OŠ «Ćamil Sijarić» iz Nemile-Zenica, JU OŠ «Musa Ćazim Ćatić» iz Visokog, JU OŠ «Ahmed Muradbegović» iz Kaknja, JU OŠ «Enver Čolaković» iz Zenice i JU OŠ «Hajderovići» iz Hajderovića-

Zavidovići, podnesene protiv:

- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-09-000366 od 23. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-

000472 od 27. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000167 od 13. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000077 od 13. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000473 od 1. juna 2010. godine, broj 41-0-

P-004543-09-Rev od 11. januara 2011. godine, broj 070-0-Rev-09-

001051 od 11. novembra 2010. godine, broj 70-0-P-000131-09-Rev od 24. februara 2011. godine, broj 41-0-P-001351-09-Rev od 11. januara 2011. godine, broj 70-0-Rs-000279-09-Rev od 4. januara 2011. godine, broj 42-0-P-000804-09-Rev od 6. januara 2011. godine, broj 70-0-Rs- 000237-09-Rev od 13. januara 2011. godine, broj 70-0-Rs-000656-10-

Rev od 29. marta 2011. godine, broj 07-0-Rs-000589-10-Rev od 17. marta 2011. godine, broj 70-0-Rs-000129-09-Rev od 24. februara 2011. godine, broj 70-0-Rs-000590-10-Rev od 10. marta 2011. godine, broj 70-0-Rs-000144-09-Rev od 24. februara 2011. godine, broj 70-0-RS-

000376-09-Rev od 25. januara 2011. godine i broj 70-0-Rs-000752-10-

Rev od 29. marta 2011. godine. -presuda Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-09-002657 od 30. marta 2010. godine, broj 004-0-Gž-07-002374 od 4. decembra 2008. godine, broj 004-0-Gž-07-002087 od 23. decembra 2008. godine, broj 004-0-Gž-07-001833 od 24. novembra 2008. godine, broj 004-0-

Gž-08-001013 od 24. novembra 2008. godine, broj 004-0-Gž-07-

002287 od 30. decembra 2008. godine, broj 004-0-Gž-08-000440 od 26. marta 2009. godine, broj 41-0-P-004543-09-Gž od 29. septembra 2009. godine, broj 43-0- P-007751-10-Gž od 24. marta 2011. godine, broj 004-0-Gž-0-002-649 od 14. jula 2009. godine, broj 41-0-P-

001351-09-Gž od 19. oktobra 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-001438 od 16. septembra 2009. godine, broj 42-0-P-000804-09-Gž od 18. augusta 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-001386 od 3. septembra 2009. godine, broj 43-0-P-007360-10-Gž od 7. aprila 2011. godine, broj 004-

0-Gž-09-000732 od 22. januara 2010. godine, broj 004-0-Gž-09-

002644 od 12. novembra 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-000433 od 12. maja 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-002839 od 18. decembra 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-001259 od 1. jula 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-001569 od 9. septembra 2009. godine, broj 43-0-P-

005499-11-Gž od 12. maja 2011. godine, i broj 004-0-Gž-09-001225 od 5. februara 2010. godine. -presuda Općinskog suda u Zavidovićima, broj 042-0-P-07-

000409 od 5. januara 2009. godine, Općinskog suda u Zavidovićima, broj 042-0-P-06-000257 od 2. oktobra 2007. godine, Općinskog suda u Zavidovićima, broj 042-0-P-07-000053 od 3. oktobra 2007. godine, Općinskog suda u Zenici, broj 043-0-P-05-001035 od 13. jula 2007. godine, Općinskog suda u Visokom-Odjeljenje u Olovu, broj 041-1-P-

07-000084 od 4. aprila 2008. godine, Općinskog suda u Visokom, broj 041-0-P-07-000321 od 26. septembra 2007. godine, Općinskog suda u Visokom, broj 041-0-P-07-000386 od 31. okrobra 2007. godine, Općinskog suda u Visokom, broj 41-0-P-004543-08-P od 13. aprila 2009. godine, Općinskog suda u Zenici, broj 43-0-P-007751-08-P od 8. jula 2010. godine, Općinskog suda u Zavidovićima, broj 042-0-P-07-

000070 od 22. januara 2009. godine, Općinskog suda u Visokom, broj 41-0-P-001351-07-P od 24. oktobra 2008. godine, Općinskog suda u Visokom, broj 41-0-P-07-000488 od 12. maja 2008. godine, Općinskog suda u Zenici, broj 43-0-P-007360-08-P od 29. septembra 2010. godine, Općinskog suda u Zenici, broj 42-0-P-000804-08-P od 24. februara 2009. godine, Općinskog suda u Zavidovićima, broj 042-0-P-06-

000262 od 6. maja 2008. godine, Općinskog suda u Zavidovićima, broj 042-0-P-07-000061 od 19. decembra 2008. godine, Općinskog suda u Zavidovićima, broj 042-0-P-07-000054 od 22. januara 2009. godine, Općinskog suda u Visokom, broj 041-0-P-07-000260 od 23. novembra 2007. godine, Općinskog suda u Zenici, broj 043-0-P-07-000492 od 25. septembra 2008. godine, Općinskog suda u Kaknju, broj 036-0-P-07-

000108 od 16. maja 2008. godine, i Općinskog suda u Zavidovićima, broj 041-0-P-07-00316 od 22. maja 2008. godine, Općinskog suda u Zenici, broj 43-0-P-005499-07-P od 31. decembra 2010. godine, i Općinskog suda u Zavidovićima, broj 042-0-P-07-000166 od 21. novembra 2008. godine; zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. JU OŠ «Kovači» iz Zavidovića, JU OŠ «Druga osnovna škola» iz Zavidovića, JU OŠ «Edhem Mulabdić» iz Zenice, JU OŠ «Hasan Kikić» iz Soluna-Olovo, JU OŠ «Mehmedalija Mak Dizdar» iz Dobrinje-Visoko, JU OŠ «Safvet-beg Bašagić» iz Visokog, JU OŠ «Musa Ćazim Ćatić» iz Zenice, JU OŠ «Prva osnovna škola» iz Zavidovića, JU OŠ «Ćamil Sijarić» iz Nemile-Zenica, JU OŠ «Musa Ćazim Ćatić» iz Visokog, JU OŠ «Ahmed Muradbegović» iz Kaknja, JU OŠ «Enver Čolaković» iz Zenice i JU OŠ «Hajderovići» iz Hajderovića-Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju zakonski zastupnici, podnijeli su u periodu od 25. maja 2010. godine do 10. juna 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Zavidovićima, Općinskog suda u Zenici, Općinskog suda u Visokom-Odjeljenje u Olovu, Općinskog suda u Visokom i Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sudovi) preciziranih u izreci ove odluke.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-1988/10, AP-2060/10, AP-2270/10, AP-2419/10, AP-

2441/10, AP-3007/10, AP-748/11, AP-1503/11, AP-2125/11, AP-2132/11, AP-2153/11, AP-

2154/11, AP-2155/11, AP-2158/11, AP-2159/11, AP-2182/11, AP-2192/11, AP-2228/11, AP-

2234/11, AP-2252/11, AP-2260/11, AP-2421/11 i AP-2426/11. Ukupno su spojena 23 predmeta.

3. Zaposlenici apelanata (u daljnjem tekstu: tužitelji) su u periodu od 2005. do 2008. godine pokrenuli parnične postupke pred općinskim sudovima radi isplate neisplaćenih, odnosno razlike isplaćenih plaća, te različitih naknada proisteklih iz radnog odnosa, uglavnom toplog obroka i regresa, dok su u nekim predmetima tužitelji tražili i isplatu jubilarne nagrade. Tužitelji su tužbene zahtjeve temeljili na odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 53/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor).

4. Općinski sudovi su tužbene zahtjeve tužitelja usvajali u cjelosti, odnosno djelimično, obavezujući apelante na isplatu navedenih potraživanja u iznosima i na način preciziran izrekama prvostepenih presuda, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Apelanti su istovremeno obavezani i na naknadu troškova postupka.

5. Apelanti su osporavali tužbene zahtjeve ističući da se zahtjevi temelje na odredbama Granskog kolektivnog ugovora, a da se finansiranje apelanata vrši isključivo na temelju Zaključka o kriteriju finansiranja Vlade Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada) od 11. decembra 2002. godine, prema kojem su vršene isplate naknada tužiteljima. Apelanti su naime, dostavljali pismene izjave potpisane od strane pojedinih tužitelja o prihvatanju Sporazuma o utvrđivanju visine osnovice za obračun plaća, toplog obroka i drugih prava zaposlenih u organima koji se finansiraju iz Budžeta Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključenog 20. maja 2005. godine, čime su se, prema shvatanju apelanata, ti tužitelji neposredno odrekli tužbenog zahtjeva. Apelanti su naglašavali da je Sprazumom regulirana visina pojedinih prava (plaća, topli obrok i regres), te da su ovim Sporazumom usklađivani opći akti Vlade (Odluke i Zaključci), kao i pojedinačni ugovori o radu. Apelanti su uglavnom u svim predmetima isticali prigovor neblagovremenosti tužbenih zahtjeva u smislu odredbe člana 103. stav 3. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odnosno u pojedinim predmetima prigovor zastare potraživanja i nedostatka aktivne i pasivne legitimacije.

6. Na prijedlog Kantonalnog pravobranioca Zeničko-dobojskog kantona općinski sudovi su dozvolili Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: umješač) miješanje u postupke na strani apelanata. Izuzev u predmetima AP-2153/11 i AP-2154/11, u kojima je Zeničko-dobojski kanton drugotuženi.

7. U obrazloženjima prvostepenih odluka je navedeno da, bez obzira što se u konkretnim slučajevima radi o potraživanjima iz radnog odnosa, sudovi nisu primjenjivali prekluzivni rok za podnošenje tužbe iz odredbe člana 103. stav 3. ZOR-a pozivajući se na praksu Vrhovnog suda prema kojoj se na novčana potraživanja ne primjenjuje prekluzivni rok iz citirane odredbe ZOR-a, već zastarni rok iz odredbe člana 106. istog zakona, pa su u nekim predmetima sudovi i uvažavali istaknute prigovore zastare potraživanja u odnosu na pojedina potraživanja koja su zahvaćena zastarom. Također sudovi su tokom postupaka utvrdili da su apelanti pasivno legitimirani u predmetnim slučajevima obzirom da su poslodavci tužitelja kod kojih su radili ili eventualno još uvijek rade i kod kojih ostvaruju svoja prava i obaveze iz radnog odnosa. U obrazloženjima prvostepenih presuda općinski sudovi su naveli da odredbama ZOR-a i to odredbama od 113. do 121. nije ostavljena mogućnost primjene drugih akata, pa primjena zaključaka ili odluka Vlade kao osnovice plaće i drugih primanja iz radnog odnosa je u direktnoj suprotnosti sa navedenim odredbama ZOR-a. Prema ocjeni općinskih sudova odredbe ZOR-a i Granskog kolektivnog ugovora su sasvim jasne i precizne, pa njihova primjena za sudove nije bila upitna. U odnosu na primjenjivost kolektivnih ugovora uopće, općinski sudovi su istakli da se oni, kao «sui generis» ugovori mogu neposredno primjenjivati, što predstavlja opće prihvaćen stav pravne teorije i dosadašnje sudske prakse, te da se voljom stranaka ne mogu ignorirati odredbe kolektivnog ugovora. Općinski sudovi su konstatirali da su Kolektivni ugovori, normativni akti čije su norme obavezne za strane koje ih zaključe, kao i za subjekte koji su im naknadno pristupili. U vezi sa navedenim općinski sudovi su pozvali na odredbu člana 69. ZOR-a kojom je propisano da se kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu utvrđuje najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađenja, dok je stavom 2. citiranog člana regulirano da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

8. Ustavni sud konstatira da su u svim postupcima provedena vještačenja po vještacima finansijske struke iz kojih je proizašlo da su apelanti tužiteljima isplaćivali manje plaće u odnosu na plaće koje su utvrđene pravilima iz čl. 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora kojim su propisani parametri za izračunavanje visine plaće zaposlenika u osnovnim školama, zavisno od složenosti radnog mjesta, kao i druge naknade iz radnog odnosa koje pripadaju tužiteljima.

9. Odlučujući o žalbama apelanata, umješača, a u pojedinim predmetima i tužitelja, Kantonalni sud je, uglavnom, odbijao žalbe kao neosnovane i potvrđivao prvostepene presude, odnosno uvažavao žalbe apelanata i umješača i preinačavao prvostepene presude u odnosu na početak toka zakonskih zateznih kamata i troškova postupka. U predmetu AP 2060/10, Kantonalni sud je u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev uvažio žalbu tužitelja, prvostepene presude preinačio na način da je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da pismena izjava nema značaj oprosta-otpuštanja duga u smislu člana 344 stav 1. i člana 347 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 1/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Kantonalni sud je konstatovao da se ne može prihvatiti žalbeni navod apelanata i umješača da su tužitelji potpisivanjem ugovora o radu pristali na kriterije za finansiranje obrazovanja koje utvrdi resorno ministarstvo umješača u vidu Zaključaka donesenih od strane Vlade, budući da pojedinačni ugovori o radu ne mogu biti u suprotnosti sa odredbama ZOR-a kao ni Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije («Službene novine Federacije BiH», broj 19/00); u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i Granskim kolektivnim ugovorom koji ugovori u našem pravnom sistemu neposredno predstavljaju izvor prava kojim je propisana najniža plaća, ali samo kao osnovica za obračun osnovne plaće. Kantonalni sud je našao neosnovanim žalbene prigovore apelanata da stranke nisu ugovorile neposrednu primjenu Granskog kolektivnog ugovora budući da svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupa i kolektivnom ugovoru iz kojeg crpi sva prava koja su s njim, kao minimum, osigurana. Sa druge strane, prema mišljenju Kantonalnog suda, poslodavac ne može općim aktima utvrditi manja prava zaposlenika od onih koja su utvrđena Kolektivnim ugovorom.

11. Odlučujući o revizijama apelanata i umješača, u pojedinim predmetima i tužitelja, izjavljenih protiv drugostepenih presuda Vrhovni sud je revizije odbio. U obrazloženjima Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da su prvostepeni i drugostepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i to odredbe ZOR-a, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora dajući za svoje odluke adekvatne razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud. Vrhovni sud je istakao da se odredbe čl. 30., 31., 32., 38. i 39. Kolektivnog ugovora ne mogu smatrati spornim odredbama a činjenica da apelanti dovode u pitanje mogućnost provedbe prethodno navedenih odredaba sa stanovišta loših materijalnih mogućnosti, ne čine te odredbe nejasnim, već samo može biti razlog za pokretanje postupka njihove izmjene ili dopune. Vrhovni sud je na kraju istakao da je, s obzirom da su prvostepeni i drugostepeni sudovi na temelju provedenih vještačenja utvrdili obim prava tužitelja koja su im apelanti isplaćivali ispod minimuma određenog odredbama Granskog kolektivnog ugovora, pravilno primijenjeno materijalno pravo obavezujući apelante na isplatu plaća i drugih naknada iz radnog odnosa prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora.

12. Apelanti se žale da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelanti smatraju da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te ujedno predlažu Ustavnom sudu da predmetne apelacije usvoji.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno..

14. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju konačne presude Vrhovnog suda kojima je odbijena njihova revizija izjavljena protiv drugostepenih odluka, dok u predmetima br. AP 1988/10, AP 2125/11, AP-2155/11 i AP-2421/11 apelanti osporavaju konačne odluke Kantonalnog suda protiv kojih nemaju drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

15. S obzirom da su apelanti nositelji javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelanti ne uživaju zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa apelacionim navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, koji se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

18. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 2387/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 14. septembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 2387/08.

19. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1988/10 (JU OŠ «Kovači» iz Zavidovića, JU… | Sudska praksa | Aktio