Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2138/08 („Žitopromet“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 229
- Zakon o preduzećima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o preduzećima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2138/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2138/08, rješavajući apelaciju „Žitopromet“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Žitopromet“ d.d. Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-Rev-07-000886 od 3. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Žitopromet“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, koga zastupa Zajednička advokatska kancelarija Borislav Čuljak i Zlatko Ćavar, iz Mostara, podnio je 15. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-Rev-07-
000886 od 3. aprila 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1073/02-I od 8. jula 2004. godine apelant je obavezan da F.Š. (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati novčani iznos od 43.701,48 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 3. januara 2001. godine do konačne isplate, na ime ispunjenja obaveze iz člana 8. Ugovora o međusobnim pravima i dužnostima zaključenog 25. juna 1995. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), u kom je navedeno da direktor ima pravo na novčanu nagradu u iznosu od 10% profita-dobiti preduzeća ostvarenog preko planiranog. Dalje, presudom je apelant obavezan tužitelju na ime otpremnine (član 14. Ugovora) isplatiti novčani iznos od 12.554,80 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. marta 2001. godine pa do isplate, dok je preko dosuđenog iznosa tužitelj odbijen sa postavljenim zahtjevom. Tužitelj je u cjelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom da mu apelant na ime ispunjenja obaveze iz člana 10. Ugovora (zabrana osnivanja preduzeća ili radnje sa istom ili sličnom djelatnosti godinu dana nakon raskida Ugovora i pravo na plaću u tom periodu) isplati novčani iznos od 34.103,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i na ime ispunjenja obaveze iz člana 13. Ugovora (rok za odustanak od 2 mjeseca u slučaju raskida prije isteka vremena na koje je zaključen) iznos od 6.088,00 KM, zatim dvije mjesečne plaće u iznosu od 3.044,00 KM, kao i da mu apelant naknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu od 9.399,00 KM.
3. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-944/04 od 10. juna 2005. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, a žalba apelanta je djelimično uvažena, pobijana presuda Općinskog suda od 8. jula 2004. godine preinačena tako da je apelant obavezan da tužitelju isplati na ime ispunjenja obaveze iz člana 8. Ugovora iznos od 43.701,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 3. januara 2002. godine do isplate, i na ime troškova parničnog postupka iznos od 7.891,50 KM, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog odbijen kao neosnovan.
4. Rješenjem Vrhovnog suda Rev-986/05 od 6. juna 2006. godine uvažena je revizija apelanta, pobijana presuda Kantonalnog suda od 10. juna 2005. godine ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je Vrhovni sud posebno ukazao da je u ponovnom postupku potrebno ocijeniti da li je tužitelj mogao biti ugovorna strana u svojstvu direktora apelanta prilikom zaključivanja Ugovora, te da li je isti pravno valjan.
5. Postupajući po rješenju Vrhovnog suda od 6. juna 2006. godine, Kantonalni sud je presudom broj 007-0-Gž-07-000 180 od 7. marta 2007. godine uvažio žalbu apelanta i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev, te tužitelja obavezao da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 17.391,00 KM.
6. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je naveo da, iz dokumentacije u predmetu i činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, proizlazi da je tužitelj penzionisan 1988. godine (rješenjem apelanta o prestanku radnog odnosa broj 2990/88 od 17. oktobra 1988. godine i uvjerenje o Federalnog zavoda za PIO broj 05-1764/03 od 6. maja 2003. godine) i da je ponovo stupio na rad kod apelanta po osnovu odluke apelanta broj 133-5/93 od 2. aprila 1993. godine, te da je odlukom apelanta broj 11/94 od 25. novembra 1994. godine tužitelj imenovan za vršitelja dužnosti direktora apelanta na period od 6 mjeseci, odnosno do raspisivanja konkursa i imenovanja direktora. Nakon toga, odlukom apelanta broj Uo-18/95 od 1. jula 1995. godine tužitelj je imenovan za „privremenog direktora“ apelanta. Pozivajući se na propise (Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90-koji je preuzet od strane HZ HB članom 1. Uredbe o radnim odnosima na području HZ HB za vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti („Narodni list HZ HB“ broj 9/92), Zakon o preduzećima („Službene novine FBiH“ broj 2/95) i Statut apelanta broj 178-3/92 od 10. februara 1992. godine), koji su bili na snazi u vrijeme imenovanja tužitelja za direktora, Kantonalni sud je utvrdio da imenovanje tužitelja za direktora apelanta nije izvršeno u skladu sa tada važećim propisima, odnosno da odluka o imenovanju od 1. jula 1995. godine nije zakonita, usljed čega tužitelj nije ni mogao zasnovati valjan radni odnos. Prema mišljenju Kantonalnog suda, to znači da tužitelj nije ni bio privremeni direktor, jer nisu bili ispunjeni uslovi propisani zakonom i podzakonskim aktima za njegovo imenovanje, kao ni v.d. direktora, jer je odluka od 25. novembra 1994. godine važila 6 mjeseci. Iz naprijed navedenog, Kantonalni sud je zaključio da Ugovor, čije se izvršenje traži u ovom predmetnom parničnom postupku, nije zaključen sa tužiteljem kao sa osobom koja je direktor apelanta, odnosno da tužitelj nije mogao biti ni ugovorna strana u svojstvu direktora, kako je to u Ugovoru pogrešno naznačeno. Imajući u vidu da je predmetni Ugovor protivan prinudnim propisima, Kantonalni sud je konstatovao da isti nije pravno valjan i da se radi o ništavom ugovoru u smislu člana 103. u vezi sa članom 52. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na naprijed navedeno, tj. da tužitelj nije bio zakonito imenovan za direktora apelanta, odlučeno je i da tužitelju ne pripada pravo na učešće u dobiti apelanta po osnovu uspješnog poslovanja. Na osnovu svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 229. tačka 4. i 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-Rev-07-000886 od 3. aprila 2008. godine uvažena je revizija tužitelja i preinačena drugostepena presuda Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 180 od 7. marta 2007. godine tako da je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 43.701,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 3. januara 2002. godine do isplate i troškove parničnog postupka u iznosu od 7.891,50 KM.
8. U obrazloženju revizione presude je navedeno da pobijana drugostepena presuda Kantonalnog suda nije pravilno i zakonito donesena. Naime, iz utvrđenja nižestepenih sudova slijedi da je između tužitelja kao direktora i Upravnog odbora apelanta 25. juna 1995. godine zaključen sporni Ugovor, kojim je regulisano u članu 8. da direktor ima pravo na novčanu nagradu u iznosu od 10% od profita-dobiti ostvarenog preko planiranog, da je tužitelj imenovan na tu dužnost bez raspisanog konkursa, kao i da je svo vrijeme radio kod apelanta. Dalje je navedeno da je odredbom člana 103. stav 2. ZOO propisano da „ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije nešto drugo predviđeno, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice“. Slijedeći naprijed navedenu zakonsku odredbu, uvažen je prigovor tužitelja da, ukoliko nije bilo pravilno njegovo imenovanje (nije bio raspisan konkurs), upravo je apelant povrijedio odredbu člana 9. stav 4. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, te člana 75. Statuta apelanta i člana 57. Zakona o preduzećima, pa je apelant dužan i snositi odgovarajuće posljedice. Po ocjeni Vrhovnog suda, to što prijem tužitelja u radni odnos nije izvršen na osnovu raspisanog konkursa, a ugovor o radu je zaključen u skladu sa zakonskim propisima, nije razlog za utvrđenje ugovora ništavim i stranke su dužne da ga izvrše, jer je za taj nedostatak propisana samo sankcija za apelanta u vidu odgovornosti za privredni prijestup, a tužitelj ne može trpiti posljedice nepravilnog rada apelanta. S obzirom da je nižestepeni sud pravilno ocijenio da iznos od 43.701,68 KM predstavlja učešće tužitelja u ostvarenoj dobiti apelanta u procentu od 10%, te da je pravilno utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, kojem stranke nisu prigovorile, to je Vrhovni sud odlučio kao u dispozitivu osporene presude primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP.
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je osporena presuda Vrhovnog suda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, tj. pogrešne primjene člana 103. ZOO. Naime, apelant je istakao da je Vrhovni sud, tumačeći i primijenjujući naprijed navedenu zakonsku odredbu, povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka prilikom zaključivanja ugovora, te da je i sam tužitelj sudionik zaključenja nezakonitog ugovora, imajući u vidu činjenicu da je znao da radni odnos zasniva bez javnog konkursa. U tom smislu, apelant je tražio od Ustavnog suda da usvoji apelaciju i preinači osporenu presudu Vrhovnog suda na način da se u cjelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović