Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2209/08 (J. G.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Ugovor o poklonu
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2209/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2209/08, rješavajući apelaciju Jove Govedarice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Govedarice podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-

000 366 od 10. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju-

Odjeljenje Nevesinje broj 095-1-P-06-000 007 od 27. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovo Govedarica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Modriče, koga zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnio je 18. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 366 od 10. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-P-06-000 007 od 27. aprila 2007. godine.

2. Apelant je pred Osnovnim sudom, tužbom radi utvrđenja, pokrenuo parnični postupak protiv „Agrohercegovina“ a.d. Nevesinje (u daljnjem tekstu: tuženi). U tužbi je navedeno da je Joka Vujadinović, prednik apelanta, 15. maja 2002. godine podnijela zahtjev za otkup stana u Nevesinju, Ul. Nemanjića broj 37. te da postupak otkupa nije okončan. Joka Vujadinović je umrla 28. februara 2004. godine u Nevesinju. Dalje je navedeno da su apelant, kao davalac izdržavanja i Joka Vujadinović, kao primalac izdržavanja, zaključili 23. septembra 2002.godine ugovor o poklonu, koji je ovjeren u Osnovnom sudu, na osnovu koga primalac izdržavanja poklanja predmetni stan apelantu. Iz navedenih razloga, apelant je u preciziranom tužbenom zahtjevu predložio sudu da donese presudu kojom se utvrđuje da je tuženi 1. juna 2002. godine zaključio pismeni ugovor o kupoprodaji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo sa Jokom Vujadinović na osnovu zahtjeva za otkup stana br. 06-372-

100 od 17. maja 2002. godine, kojim je prodao Joki Vujadinović, kao kupcu i predniku apelanta, predmetni stan za kupoprodajnu cijenu od 3.303,67 KM, koju cijenu će apelant uplatiti tuženom i to 60% od iste starom deviznom štednjom, a 40% u gotovom novcu. Nadalje, u tužbi je navedeno da je tuženi dužan izvršiti ovjeru potpisa na ugovoru o kupoprodaji predmetnog stana i dozvoliti da zakonski nasljednici apelanta, Dejan Govedarica, Bojan Govedarica i Milosava Govedarica, ovjere svoje potpise na tom ugovoru. Nakraju, apelant je tužbom tražio da tuženi prizna Dejanu Govedarici, Bojanu Govedarici i Milosavi Govedarica pravo vlasništva na predmetnom stanu i dozvoli im da se upišu u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici na predmetnom stanu u dijelu 1/3, te da tuženi apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Presudom Osnovnog suda broj 095-1-P-06-000 007 od 27. aprila 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.695,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.

4. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je tokom parničnog postupka izvršen uvid u zahtjev za otkup predmetnog stana od 15. maja 2002.godine, ugovor o otkupu predmetnog stana od 1. juna 2002. godine, izvod iz matične knjige umrlih od 22. juna 2005. godine, rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O.102/05 od 13. decembra 2005.godine i ugovor o poklonu od 23. septembra 2002. godine. Dalje je navedeno da se iz zahtjeva za otkup predmetnog stana od 15. maja 2002. godine vidi da je isti podnijela Joka Vujadinović, nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Osnovni sud je konstatovao da iz ugovora o otkupu predmetnog stana od 1. juna 2002.godine proizlazi da je isti potpisao prodavač - tuženi, ali nije Joka Vujadinović, kupac - nosilac stanarskog prava na tom stanu, niti da je ugovor ovjeren kod nadležnog suda. U tom smislu, Osnovni sud je zaključio da sporni ugovor nije zaključen u zakonom propisanoj formi, odnosno u skladu sa članom 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91; u daljnjem tekstu: ZPN) u kom je propisano da „ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjerni u nadležnom sudu", te da isti ne proizvodi pravno dejstvo. Navode iz tužbe i tvrdnju apelanta da je ugovor potpisan od strane tuženog i nosioca stanarskog prava Vujadinović Joke, Osnovni sud nije prihvatio, jer su suprotni provedenom dokazu. S obzirom da ugovor o kupoprodaji predmetnog stana nije proizveo nikakvo pravno dejstvo, odnosno na osnovu istog nosilac stanarskog prava Joka Vujadinović nije postala vlasnik tog stana, isključeno je pravo nasljeđivanja istog od strane njenih zakonskih nasljednika. Druge dokaze Osnovni sud nije posebno cijenio, navodeći da nisu od bitnog uticaja na donošenje odluke. Iz svih naprijed navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

5. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 366 od 10. juna 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 27. aprila 2007. godine.

6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda Joka Vujadinović bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu; da je ista umrla nakon što je podnijela zahtjev za otkup stana, koji je podnesen dana 15. maja 2002. godine; da je nakon toga 1. juna 2002.godine sastavljen ugovor o otkupu stana koji nije potpisan od strane kupca Joke Vujadinović, već samo od strane zakonskog zastupnika prodavca — tuženog; da je ugovorom o poklonu od 23. septembra 2002. predmetni stan Joka Vujadinović poklonila apelantu, te da je apelant oglašen za njenog nasljednika na osnovu rješenja o nasljeđivanju broj O. 102/05 od 13. decembra 2005. godine. Polazeći od ovakvo utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud zauzeo pravilan stav da sporni ugovor o otkupu predmetnog stana od 1. juna 2002. godine nije potpisan od strane nosioca stanarskog prava Joke Vujadinović, pa samim tim nije ni mogao biti ovjeren kod suda, te da isti ne proizvodi pravno dejstvo u smislu odredbi člana 9. stav 2. ZPN. Prema tome, ne može se prihvatiti žalbeni razlog da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, a prije svega da nije cijenio i ostale činjenice koje su relevantne za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Po mišljenju Okružnog suda, kada je riječ o valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana, Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 11/00 - 60/07) je lex specialis u odnosu na ZPN. Međutim, Okružni sud je istakao da apelant gubi iz vida činjenicu da je članom 17. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se ugovor o otkupu stana zaključuje u pismenoj formi, a potpisi ugovornih strana ovjeravaju se kod suda nadležnog za ovjeru potpisa, nakon izvršene provjere zakonitog utvrđivanja otkupne cijene stana. S obzirom na navedenu zakonsku odredbu, koja je gotovo identična sa odredbom iz člana 9. stav 2. ZPN da je ugovor o otkupu stana strogo formalni pravni posao i da bez potpisa ugovornih strana i ovjere potpisa kod suda isti ne proizvodi pravno dejstvo, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi da je ugovorom od 1. juna 2002. godine zadovoljena forma iz člana 17. stav 2. i člana 19. Zakona o privatizaciji državnih stanova. U konkretnom slučaju, pošto na spornom ugovoru nedostaje potpis nosioca stanarskog prava Joke Vujadinović, Okružni sud je zaključio da isti nije ni zaključen.

7. Dalje je u obrazloženju drugostepene presude navedeno da je članom 19. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da je ugovor o otkupu stana pravni osnov za sticanje prava svojine na stanu kao posebnom dijelu zgrade, a stavom 2. istog člana da se prava iz stava 1. stiču upisom u katastar nekretnina, odnosno polaganjem ugovora kod organa uprave nadležnog za poslove katastra nekretnina i upisom u knjigu o položenim ugovorima. Članom 20. istog Zakona je određeno da kupcu prestaje stanarsko pravo na stanu u kome stanuje danom sticanja svojine na stanu. Stoga, polazeći od navedenih odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova, Okružni sud je konstatovao da se može zaključiti da pravni prednik apelanta, sada umrla Joka Vujadinović, nije stekla pravo svojine na predmetnom stanu, pa samim tim ni apelant kao njen pravni sljednik ne može steći vlasništvo na spornom stanu, bez obzira na ugovor o poklonu zaključen dana 23. septembra 2002.godine.

8. Također, Okružni sud je naveo da se ne može prihvatiti ni tvrdnja apelanta istaknuta u žalbi, a i tokom postupka, da je na osnovu "ugovora o poklonu" zaključenog sa Jokom Vujadinović stekao imovinsko pravo - pravo na otkup stana - na osnovu odredbe iz člana IV ugovora. Ovo iz razloga, što je tumačenjem odredaba predmetnog ugovora, u smislu odredbi čl. 99. - 102. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 - 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO), bez obzira što je ugovor imanovan kao ugovor o poklonu, vidljivo je da je, u stvari, riječ o ugovoru o doživotnom izdržavanju iz člana 120. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SR BiH“ broj 38/78; u daljnjem tekstu: ZN). U tom smislu, Okružni sud je zaključio da ni ovaj ugovor nije zaključen u propisanoj formi, a što se traži odredbom članom 120. st. 2. i 3. ZN, odnosno nije ovjeren od strane sudije, pa samim tim i ne proizvodi pravno dejstvo, jer je suprotan prinudnim propisima, pa je stoga i apsolutno ništav (član 103. stav 1. u vezi sa čanom 109. ZOO). Prema tome, kako Joka Vujadinović u vrijeme zaključenja „ugovora o poklonu“, a po svojoj sadržini ugovora o doživotnom izdržavanju, nije u smislu odredbi iz člana 19. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova stekla pravo vlasništva, to samim tim nema ni zakonskog uporišta za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, Joka Vujadinović je bila nosilac stanarskog prava, pa samim tim stanarsko pravo se ne može otuđivati, već se samo može stjecati u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima (član 6 stav 2. u vezi sa članom 21.). Okružni sud je istakao, također, i da iz odredaba ugovora o doživotnom izdržavanju proizlazi da ugovorne strane nisu ugovorile zajednicu života, pa samim tim apelant nije bio ni član porodičnog domaćinstva, odnosno nije živio u ekonomskoj zajednici sa Jokom Vujadinović, pa ni u smislu odredbi člana 10. stav 3. Zakona o privatizaciji državnih stanova ne može otkupiti predmetni stan. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud zapaža da se apelant, osporavajući odluke Osnovnog i Okružnog suda, u suštini žali na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u predmetnom parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2209/08 (J. G.) | Sudska praksa | Aktio