Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2325/08 (O. B.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2325/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2325/08, rješavajući apelaciju Ostoje Bulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ostoje Bulića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 785 od 20. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ostoja Bulić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kozarske Dubice, koga zastupa Slobodan Bajalica, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 24. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 785 od 20. juna 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000-

250 od 22. februara 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Dragoja Starčevića, kojim je traženo da se obaveže apelant kao tuženi da tužitelju preda u posjed i slobodno raspolaganje parcele označene kao k.č. broj 1421 zv."Luka", njiva V klase u površini od 10002 m2 i k.č. broj 142/1 zv."Luka", kuća i zgrada u površini od 24 m2, obje upisane u p.l. broj 6. k.o. Jutrogošta, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao neosnovan. Presudom je tužitelj obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.460,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da su u toku postupka provedeni dokazi čitanjem: zk. ul. broj 2. k.o. Jutrogošta, identifikacije spornih parcela izvršenih 12. aprila 2006. godine, p.l. broj 6. k.o. Jutrogošta, istorijata parcele broj 25-952-00-7/06 od 10. aprila 2006. godine, rješenja o nasljeđivanju broj 0-185/61 od 30. aprila 1963. godine, ugovora o poklonu Ov.broj 2666/05 od 24. avgusta 2005. godine, rješenja o nasljeđivanju broj O-l 0/59 od 13. septembra 1960. godine, istorijata parcele broj 25-952-9-396 od 30. novembra 2006.godine, saslušanjem tužitelja i apelanta u svojstvu parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka Dare Starčević, Ljubana Vujasina i Mihajla Rodića i vještačenjem po vještaku geodetske struke Vladice Zečević, dok nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka Stoje Šurlan i Vide Batez, jer je punomoćnik tužitelja odustala od izvodjenja ovog dokaza, te dokaz saslušanjem svjedoka Radeta Bulića, jer je isti u medjuvremenu umro, i svjedoka Milana Grčića, jer je punomoćnik apelanta odustao od izvodjenja ovog dokaza.

4. Cijeneći provedene dokaze, te utvrdivši činjenično stanje u konkretnom slučaju, Osnovni sud je naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja da mu apelant preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine karakteristika označenih pobliže kao u izreci presude, te zahtjev za naknadu troškova postupka. Svoj tužbeni zahtjev tužitelj je zasnovao na tvrdnji da je vlasnik predmetnih nekretnina koje apelant drži u posjedu bez pravnog osnova. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 43. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80-189; u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano da suvlasnik, odnosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava svojine na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu svog prava na dijelu stvari, dok je odredbom člana 37. istog zakona propisano da vlasnik tužbom može zahtjevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari, s tim da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Polazeći od naprijed citiranih zakonskih odredaba, Osnovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da: sporne parcele u katastarskim knjigama vodile se na Draginji Bulić, majci apelanta, sa 1/1 dijela u periodu od 1960. do 1963. godine kada se navedene nekretnine u katastarskim knjigama upisuju kao posjed na ime apelanta, također, sa 1/1 dijela; da su majka apelanta, a potom i apelant svo vrijeme bez prekida koristili spornu parcelu koju su držali u posjedu; i da parcele označene k.č. broj 141/1 iz p.l. broj 6. k.o. Jutrogošta po zemljišnim knjigama odgovaraju parcelama označim kao k.č. br. 57/3 i 57/7, obje upisane u zk.ul. broj 2. k.o. Jutrogošta na tužitelja sa 41/576 dijela. Osnovni sud je istakao da činjenica da je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik ne znači istovremeno da je on i „...stvarni vlasnik navedenih nekretnina, jer upis prava vlasništva na nekretninama u zemljišnim knjigama u korist određene osobe nije apsolutni dokaz o njegovom stvarnom vlasništvu...“. Naime, Osnovni sud je naveo da činjenica da je neko upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik samo pretpostavka svojine i ta pretpostavka „otpada“ ako drugi, čije sticanje nije upisano u zemljišne knjige, dokaže da ima valjan način stjecanja tog prava. Kod činjeničnog stanja da je prednik apelanta od 1960. do 1963. godine upisana u katastru kao posjednik sa 1/1 dijela, a od 1963.godine apelant sve do danas sa 1/1 dijela, te kod činjenice da su i prednik apelanta i apelant neprekidno koristili predmetne parcele od 1960. godine sve do danas, bez značaja je, prema mišljenju Osnovnog suda, što je tužitelj upisan kao vlasnik tih nekretnina, jer apelant kao vanknjižni vlasnik, u svakom slučaju, „...ima jače pravo na posjed od tužitelja prema kojem se apelant smatra pravim vlasnikom...“. U konkretnoj pravnoj stvari, tužitelj od 1960. godine nije bio i faktički posjednik spornih parcela, a iz istorijata faktičkog posjedovanja se vidi da su sporne parcele bile u posjedu prednika apelanta, a potom i samog apelanta. Taj kontinuitet savjesnog posjedovanja nije prekidan za svo vrijeme od najmanje 20 godina, tako da je na strani apelanta osnov sticanja svojine dosjelošću, pa je apelant na spornim nekretninama stekao pravo svojine temeljem člana 28. stav 4.

ZOSPO.

5. Slijedom gore navedenog, Osnovni sud je zaključio da je tužitelj, iako je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik stvari, samo „goli" zemljišno-knjižni vlasnik i kao takav nema „...aktivnu elegitimaciju da bi mogao uspjeti sa vlasničkim zahtjevom za predaju u posjed sporne nekretnine koju nije ni posjedovao od 1960. godine, dok apelant kao stvarni vlasnik nekretnina ima jače pravo na posjed...“. Premda je istina da je svjedok Dara Starčević u svom iskazu navela da je tužitelj do 2005. godine bio i u katastarskim knjigama uknjižen kao posjednik, Osnovni sud je istakao da nije poklonio vjeru iskazu ovog svjedok, jer je isti u suprotnosti sa svim drugim izvedenim dokazima, a osim toga po ocjeni suda ovaj svjedok je, s obzirom da je supruga tužitelja, direktno i lično zainteresovana za ishod spora.

6. U odnosu na apelantovo osporavanje postavljenog tužbenog zahtjev isticanjem prigovora zastarjelosti zaostavštine u smislu da je Vida Betez ugovorom o poklonu svoj suvlasnički dio od 41/576 dijela poklonila tužitelju 2005.godine, a da ona nije u roku od 10 godina od smrti ostavioca tražila predaju zaostavštine, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 142. Zakona o nasljeđivanju propisano da pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarjeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za 10 godina, računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavioca, a da prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarjeva za 20 godina. Iz navedene zakonske odredbe, prema mišljenju Osnovnog suda proizlazi da protekom roka od 20 godina pretedent na naslijeđe ne može tražiti utvrdjenje da mu pripada pravo na naslijeđe čak ni od nesavjesnog posjednika zaostavštine, kao što ne može tražiti ni predaju u posjed stvari zaostavštine. Kod činjenice da je Vida Batez rješenjem o nasljeđivanju od 13. septembra l960. godine proglašena za jednog od nasljednika na zaostavštini svog oca Sime Starčevića sa 1/3 dijela, te kod činjenice da je apelant savjesni posjednik navedenih nekretnina preko 20 godina, to je prigovor zastarjelosti potraživanja zaostavštine istaknut od strane apelanta osnovan, jer Vida Batez nije tražila predaju spornih nekretnina kao zaostavštine u roku od 10 godina od smrti ostavioca Sime Starčević, koji je umro 1. juna 1952. godine. Osnovni sud je konstatovao da sve i da je apelant bio nesavjestan posjednik, od smrti ostavioca do momenta podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. aprila 2006. godine je proteklo više od 20 godina, te da slijedom navedenog tužitelj ni po ovom osnovu ne može tražiti predaju spornih nekretnina u posjed. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

7. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 785 od 20. juna 2008. godine djelimično je uvažena žalba tužitelja, te pobijana prvostepena presuda Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000 250 od 20. februara 2008. godine preinačena u osporenom odbijajućem dijelu tako što se nalaže apelantu da preda tužitelju u suposjed parcele označene kao k.č. broj 142/1 i k.č. broj 142/1 kuća i zgrada upisane u p.l. broj 6. k.o. Jutrogošta. Prvostepena presuda je preinačena i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što se nalaže apelantu da plati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, pa do isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom odbijajućem dijelu, žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

8. U obrazloženju osporene drugostepene presude, Okružni sud je naveo da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo što se osnovano žalbom ukazuje. Navodeći da se u ovoj pravnoj stvari radi o vlasničko vindikatornoj tužbi, Okružni sud je konstatovao da se predmetni spor treba riješiti primjenom odredbi člana 37. ZOSPO. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je među strankama nesporno da je tužitelj u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik na spornoj nepokretnosti. Među strankama, također, nema spora ni o tome da su predmetne nekretnine u faktičkoj vlasti apelanta, te da se kao sporno pitanje u žalbenom postupku, prema mišljenju Okružnog suda, postavlja da li apelant ima valjan pravni osnov za korištenje predmetnih nekretnina u cjelini. Polazeći od toga da nije izvršena fizička dioba navedene nepokretnosti i da su prednici apelanta, a zatim apelant u neposrednoj državini cijele sporne nepokretnosti od 1957. godine, prvostepeni sud je zaključio da je apelant savjestan posjednik predmetne nepokretnosti duže od 20 godina, pa je kao takav temeljem odredbe člana 28. stav 4. ZOSPO stekao pravo vlasništva na istoj, tako da ima pravo da nastavi sa nesmetanim korištenjem ove nepokretnosti, radi čega je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja. Okružni sud je zaključio da je ovakvo pravno stanovište prvostepenog suda pogrešno. Okružni sud je naveo da je institut susvojine regulisan odredbom člana 13. ZOSPO, koja propisuje da susvojina postoji kada na nepodijeljenoj stvari više lica ima pravo svojine, ali tako, da je dio svakog titulara određen srazmjerno cjelini. Dalje, odredbom člana 14. istog zakona propisano je da suvlasnik ima pravo da suvlasničku stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima, srazmjerno svom dijelu, nepovrijeđujući pravo ostalih suvlasnika. U smislu navedenih zakonskih odredbi, Okružni sud je istakao da proizlazi da nijedan suvlasnik bez saglasnosti ostalih suvlasnika ne može imati isključivu državinu na suvlasničkoj stvari, jer se svi suvlasnici u odnosu na cijelu suvlasničku stvar pojavljuju kao sudržaoci u smislu odredbe člana 70. stav 4. ZOSPO. Slijedom navedenog, ukoliko jedan suvlasnik drži cijelu suvlasničku stvar, bez sporazuma sa drugim suvlasnicima, svako od tih suvlasnika može tražiti da mu se stvar preda u sudržavinu. Znači, ukoliko jedan od suvlasnika drži suvlasničku stvar, ostali suvlasnici ne mogu tražiti da im se stvar preda u isključivu državinu, jer bi se time jedna isključiva državina zamijenila drugom, već jedino može tražiti da mu se stvar preda u sudržavinu. Međutim, Okružni sud je naveo da se ovdje ne radi o nužnom suparničarstvu, jer da li će suvlasnik tražiti predaju suvlasničke stvari u sudržavinu stvar je njegove slobodne volje. U tom smislu, Okružni sud je istakao da se zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva ne može temeljiti na stanju evidencije nekretnina u katastru nekretnina, jer se na osnovu stanja u katastru ne utvrđuje pravo vlasništva već stanje posjeda. Za dosjelost u smislu odredbe člana 28. stav 4. ZOSPO potreban je faktički posjed nepokretnosti, protek vremena i savjesnost posjednika (da nije znao, niti mogao znati da nepokretnost koju drži nije njegova). U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je svoju odluku temeljio na pravnom zaključku da je apelant održajem stekao pravo vlasništva na predmetnoj nepokretnosti, a da pri tome nije utvrdio sve naprijed navedene činjenice. Osim toga, Okružni sud je konstatovao da prvostepeni sud nije imao u vidu i činjenicu da je sporno zemljište jednim suvlasničkim dijelom u društvenoj svojini, a drugim dijelom u privatnoj svojini više suvlasnika, tako da se ne može steći održajem suvlasništvo ni na idealnom dijelu zemljišta koje je u privatnoj svojini zato što „...do diobe nepokretnosti vrijeme potrebno za održaj ne teče...“.

9. Nakraju, Okružni sud je zaključio temeljem odredbe člana 37. ZOSPO u vezi sa članom 43. istog zakona, prema kojoj odredbi suvlasnik može tražiti da mu treće lice preda u posjed cijelu stvar dok od drugog suvlasnika može tražiti samo predaju stvari u suposjed, te kako u konkretnoj situaciji apelant drži cijelu spornu nepokretnost bez pravnog osnova, da je apelant dužan spornu imovinu predati u sudržavinu tužitelju, kao jednom od suvlasnika ove nepokretnosti. Slijedom toga, te kako je tužitelj uspio u parnici u procentu od 50%, Okružni sud mu je dosudio troškove postupka u skladu sa postignutim uspjehom u parnici u iznosu od 800 KM. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Okružni sud je primjenom odredbi čl. 226. i 229. stav 1. tačka 4., te čl. 386. i 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u dispozitivu osporene presude.

10. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-

Rev-001 139 od 6. maja 2010. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv osporene presude Okružnog suda od 20. juna 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je u konkretnom slučaju tužitelj u tužbi, u kojoj se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, vrijednost spora označio na iznos od 1.000,00 KM, a prvostepeni sud nije prema ovlaštenju iz člana 321. stav 3. ZPP provjeravao tačnost označene vrijednosti predmeta spora, niti se apelant protivio tako određenoj vrijednosti spora. Stoga je u ovoj parnici mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj označio u tužbi na iznos od 1.000,00 KM. Imajući u vidu odredbu člana 237. stav 2. ZPP u vezi sa čl. 321. stav 2. ZPP, te kako odlučivanje po reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237. stav 3. ZPP), odlučeno je kao u izreci rješenja Vrhovnog suda.

11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 785 od 20. juna 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se, također, pozvao i na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Naime, apelant je u apelaciji istakao da ne osporava navode tužitelja da je isti upisan kao suvlasnik spornih nekretnina, ali da tužitelj nema svojstvo stvarnog suvlasnika, jer nikada nije raspolagao predmetnim nekretninama, odnosno da tužitelj ima samo tzv. „golo pravo svojine-suvlaništva“. Slijedom toga, apelant smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, pa je tražio od Ustavnog suda da osporenu presudu Okružnog suda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

12. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80-189) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Više lica imaju pravo suvlasništva na nepodijeljenoj stvari kada je dio svakog od njih određen srazmjerno prema cjelini (idealni dio).

Član 14.

Suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno svom dijelu, ne povrijeđujući prava ostalih suvlasnika.

Član 28.

Savjestan posjednik nekretnine, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom 20 godina.

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da je na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Član 43.

Suvlasnik, odnosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava svojine na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo na tužbu radi zaštite svog prava svojine na dijelu stvari.

Član 70.

Više osoba mogu imati posjed iste stvari ili prava (suposjed).

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud primijećuje da je apelant u apelaciji naveo da je protiv osporene presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 785 od 20. juna 2008. godine izjavio reviziju. Apelant je 7. juna 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud donio rješenje broj 118-0-Rev-001 139 od 6. maja 2010. godine, kojim je njegova revizija odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud zaključuje da je, u konkretnom slučaju, revizija bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, pa je konačna odluka u ovom predmetu u smislu ranije iznesenog stava, presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 785 od 20. juna 2008. godine.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije slijedi da se apelant žali primjenu materijalnog prava od strane Okružnog suda u osporenoj drugostepenoj presudi. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, okončanog osporenom presudom drugostepenog suda. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom posutpku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

19. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

20. U vezi apelantovih navoda o povredi odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud smatra da je pozivanje apelanta na ovaj međunarodni dokument, također, očigledno neosnovano, imajući u vidu da se navodi u tom smislu suštinski odnose na navode u vezi sa pravom na pravično suđenje, pravom na imovinu, pravom na djelotvoran pravni lijek i pravom na nediskriminaciju, dakle pravima koja su suštinski zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, koja je Ustavni sud već razmotrio i odlučio o istima. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi u odnosu na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2325/08 (O. B.) | Sudska praksa | Aktio