Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2382/08 (Ž. T.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2382/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2382/08, rješavajući apelaciju Željka Topića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Topića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08-000 016 od 8. maja 2008. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-K-07-000 046 od 24. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupaju Jaminka Jovišević i Jadranka Ivanović, advokati iz Banja Luke, podnio je 1. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000 016 od 8. maja 2008. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K-07-000 046 od 24. decembra 2007. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000 046 od 24. decembra 2007. godine apelant je oglašen krivim da je 14. januara 2004. godine u 3:15 časova, u mjestu i na način pobliže opisan u dispozitivu presude, postupajući suprotno članu 41. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOBS), krečući se nedozvoljenom brzinom od najmanje 76 km/h, te vozeći u pijanom stanju sa 1,77 promila alkohola u krvi, suprotno odredbama člana 164. stav 2. ZOBS-a, prešao na saobraćajnu traku namijenjenu za saobraćaj iz suprotnog smijera, suprotno odredbama člana 42. stav. 3 ZOBS-a, udario u pješaka Bojana Stojakovića (u daljnjem tekstu: nastradali) koji je uslijed nanijetih povreda umro, čime je počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine. Istom presudom sud je apelanta oglasio krivim da je 14. januara 2004. godine oko 4:00 časova, u Domu zdravlja u Prnjavoru, na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo davanja mita iz člana 352. stav 1. KZ, za koju mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci. Sud je apelanta na temelju člana 42. KZ osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i dva mjeseca. Sud je, temeljem člana 61. KZ, apelantu izrekao mjeru bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od jedne godine. Apelant je, temeljem člana 99. Zakona o krivičnom postupku RS («Službeni glasnik RS» broj 50/03; u daljnjem tekstu: ZKP), presudom obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 2.734,60 KM, kao i da plati paušal u iznosu od 200,00 KM. Sud je istom presudom, na osnovu člana 108. ZKP-a, porodicu nastradalog sa odštetnim zahtjevom uptio na parnicu.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izveo dokaze optužbe (saslušao je sedam svjedoka, saslušao je pet vještaka, te izvršio uvid u čitav niz materijalnih dokaza - zapisnika, skica lica mjesta i fotodokumentacije, posebni službeni izvještaj ovlaštenog služenog lica koje je vršilo uviđaj ispred PS Prnjavor, zapisnik o obdukciji nastradalog, te dopunu zapisnika o obdukciji, zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta apelanta, zahtjev za vještačenje tragova proslijeđen u KTC Banja Luka od PS Prnjavor, nalaz i mišljenje vještaka KTC Banja Luka o vještačenju dostavljenih predmeta i tragova, nalaz i mišljenje saobraćajnog vještaka sa prikazom kompjuterske simulacije slijetanja apelantovog automobila, nalaz i mišljenje o alkoholiziranosti apelanta, nalaz i mišljenje o vještačenju uzoraka krvi sa vrata automobila u KTC Banja Luka, te izvod iz kaznene evidencije) te dokaze odbrane (ispitivanje svjedoka V.V. - tužioca koji je vršio uviđaj i M.S. - apelantovu saputnicu u automobilu, na prijedog obrane su pribavljeni svi predmeti koji su bili izuzeti sa lica mjesta, od Doma zdravlja Prnjavor su pribavljena ljekarska uvjetrenja o povredama za S.T, M.I. i M.S, izvršen je uvid u vještačenje po vještacima Fakulteta tehničkih nauka iz Novog Sada, te su sudu prezentirene fotografije koje je od PS Prnjavor dobio apelantov tadašnji branilac).

4. Okružni sud je ocjenom provedenih dokaza, svakog pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim, kao i dakaza koje je izvela odbrana, utvrdio da je tužilaštvo uspjelo dokazati da je apelant učinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ na način pobliže opisan u izreci presude koje je identično supstratu optužnice. Sud je utvrdio da su potpuno pouzdani dokazi da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, vještak saobraćajne struke Vojislav Subotić je potvrdio u nalazu, a poslije toga još dva puta, na pretresu i u sučeljavanju sa vještakom iz Novog Sada, da se povrede nastradalog mogu dovesti u vezu sa oštečenjima na automobilu, te je dao potpuno prihvatljiv slijed i diniamiku slijetanja i rotaciju apelantovog automobila. Nadalje, sud je naveo da je predmetni nalaz u cijelosti potvrdio vještak medicinske struke Željko Karan sa objašnjenjem «sandučastog» udara bočnog dijela automobila, te povreda nanesenih upravo istim automobilom. Okružni sud je naveo da predmetna dva nalaza (vještaka saobraćajne i medicinske struke) u potpunosti isključuju prihvatljivost nalaza saobraćajnih vještaka iz Novog Sada, te kada se tome dodaju i činjenice da se mikro tragovi vlakana, stakla, otisaka odjeće mogu dovesti u vezu sa odjećom apelanta, onda je to činjenično utvrđenje još potpunije. Okružni sud je cijenio i prigovor odbrane da na licu mjesta nisu nađeni tragovi stakla desnih bočnih vrata, navodeći da je staklo razbijeno od udara pješaka, što je potvrdio i saobraćajni vještak. Pored toga, na licu mjesta nisu nađeni bilo kakvi drugi tragovi koji bi upućivali da je drugo vozilo udarilo nastradalog, te je time isključena mogućnost da je udaren od drugog auta.

5. Što se tiče krivičnog djela davanja mita, koje je apelantu stavljeno na teret da je počinio u sticaju sa krivičnim djelom ugrožavanja javnog saobraćaja, sud je zaključio da je tužilaštvo dokazalo da je apelant svojim radnjama ostvario obilježje tog krivičnog djela i da za to postoje pouzdani dokazi. Naime, svjedok Igor Kajtez, kao saobraćajni policajac, je u svom iskazu, na pretresu i kod ovlaštenog službenog lica, potvrdio da mu je apelant nudio da za njega urinira govoreći mu da će mu dati para. Na uvjerljivost iskaza ovog svjedoka upućuje i iskaz svjedoka Sretena Šućura koji je potvrdio da mu je poslije uviđaja, svjedok Igor Kajtez govorio da je apelant tražio od njega da mu pomogne i da će ga finansijski nagraditi. Sud nije prihvatio navode odbrane da policajac Igor Kajtez nije ni trebao, a ni mogao biti tu i da mu te radnje nisu u opisu poslova. Naime, sud je naveo da je opšte poznato u praksi kod saobraćajnih nezgoda da policajac obezbjeđuje komplet za uzimanje krvi i urina i normalno je da krv uzima ljekar, da policajac obezbjeđuje način i sigurnost da upravo privedeno lice urinira, te je stoga i normalno što je policajac išao u WC sa apelantom. Sud je naveo da je predmetno krivično djelo davanja mita, svršeno i samim obećanjem davanja poklona službenom i odgovornom licu, te da su u apelantovim radnjama sadržani elementi tog krivičnog djela.

6. U pogledu vinosti, sud je ocjenio da je apelant krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti saobraćaja učinio sa eventualnim umišljajem, jer je nesporno utvrđeno da je te noći pio po kafićima, što su potvrdili saslušani svjedoci koji su bili sa njim u automobilu, te da je znao da će upravljati i dalje autmobilom. Po ocjeni suda krivično djelo davanja mita apelant je izvršio upravo sa direktnim umišljajem, što se vidjelo iz načina na koji je od policajca tražio da za njega urnira, da će mu dati pare iz čega proizilazi da je bio potpuno svjestan šta traži i da je tu radnju ostvario sa direktnim umišljajem. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije sud je uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti za apelanta, pa mu je pojedinačno utvrdio kazne za svako djelo, a zatim izrekao jedinstvenu kaznu u visini od 3 godine i dva mjeseca. Naime, sud je apelantu kao olakšavajuću okolnost cijenio činjenicu da je mlađa osoba i da do sada nije osuđivan, a od otežavajućih okolnosti, sud nije našao ni jednu. U tom kontekstu, sud nije prihvatio prijedlog tužilaštva da mu se kao otežavajuća okolnost cijeni činjenica da je sklon vršenju prekršaja u saobraćaju i javnom redu i miru prezentirajući sudu više zahtjeva za vođenje prekšajnog postupka i prekršajnih naloga. Sud je zaključio da ti zahtjevi i nalozi nisu i dokazi da je apelant kažnjen u prekršajnom postupku pa se stoga te okolnosti nisu ni cijenile kao otežavajuće.

7. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-

Kž-08-000 016 od 8. maja 2008. godine kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da je apelant u žalbi naveo da su u postupku donošenja prvostpene presude počinjene brojne povrede odredaba krivičnog postupka, sadržane u odredbi člana 303. st. 1. i 2. ZKP. Naime, apelant je u žalbi isticao da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu jer je svo vrijeme uviđaja držan zatvoren u policijskom vozilu i nije prisustvovao niti jednoj preduzetoj radnji od strane ovlaštenog službenog lica (u daljnjem tekstu: OSL) ili tužioca u čemu vidi povredu odredaba člana 303. stav 1. tačka g) ZKP. Nadalje, smata da se prvostepena presuda zasniva na dokazima na kojima se po odredbama ZKP-a presuda ne može zasnivati u čemu bi se sastojala bitna povreda odredbama krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka z) ZKP-a. Pored toga, bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) ZKP apelant vidi u nerazumljivosti izreke i nedostatku razloga o odlučnim okolnostima jer izreka presude ne sadži odlučne činjenice i okolnosti u vezi krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja niti u kom svojstvu je postupalo lice kome je nuđeno mito, a bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz stava 2. člana 303. ZKP-a, apelant vidi u tome što je sud nepravilno tumačio i primjenio odredbe ZKP-a. Sve ovo je, po stavu žalbe, dovelo i do pogrešno i nepotupno utvrđenog činjeničnog stanja, a zatim i do povrede KZ. Konačno, apelant žalbom potpuno osporava i odluku o kazni i mjeri bezbjednosti kao previsoku, neutemeljenu i neopravdanu.

8. Vrhovni sud nije prihvatio navode žalbe da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka g) ZKP. Naime, sud je naveo da se uviđaj najčešće vrši i prije donošenja naredbe o sprovođenju istage pri čemu tužilac ili OSL, ukoliko oni vrše uviđaj, nemaju obavezu da na uviđaj pozovu osumljičenog, bez obzira što je možda poznat u vrijeme njegovog obavljanja, što opet ne znači da to lice, vozači i drugi učesnici u saobraćajnoj nezgodi, a čiji je status još nedefinisan u vrijeme obavljanja uviđaja, ne mogu biti prisutni prilikom vršenja ove radnje. Samo u slučaju procesne situacije kada je sud organ koji preduzima uviđaj pozivanje stranaka i branioca je obavezno. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka u vidu povrede prava na odbranu apelanta kao optuženog, koja podrazumjeva da nisu primjenjena ili su nepravilno primjenjena pravila postupka na njegovu štetu.

9. Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovani i žalbeni prigovori apelanta koji se odnose na tvrdnju da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka z) ZKP, jer se presuda navodno zasniva na dokazima na kojima se ne može zasnivati. Naime, žalba je posebno ukazivala na Zapisnik o uviđaju PS za bezbjednost saobraćaja Prnjavor (prema žalbi sačinjen suprotno odredbama člana 63. stav 3, člana 156. i 221. ZKP-a), prateću dokumentaciju i skicu lica mjesta, sačinjenu na osnovu tog zapisnika iz koga se ne vidi po čijem nalogu su ovi dokumenti sačinjeni, službeni izvještaj od 16. januara 2004. godine, koji je također sačinjen protivno odredbi člana 221. ZKP-a. Nadalje, žalba je ukazivala i da su predmeti – tragovi krivičnog djela čuvani na nezakonit i nepropisan način. Osim toga, žalba je kompromitovala nalaze i mišljenja vještačenja tragova boje, laka, stakla i vlakana, alkohola u krvi i tragova krvi, izvršenih u Kriminalističko - tehničkom centru MUP-a RS u Banja Luci od strane vještaka ovog centra, kao i zapisnik o obdukciji od 14. januara 2004. godine, kao vještačenja vršena bez pismene naredbe ovlaštenog službenog lica ili tužioca i na osnovu nezakonito pribavljenih dokaza, koji su osim toga i nezakonito čuvani, odnosno nisu ni čuvani, pa se stoga radi o «plodu trule voćke». Međutim, sud je naveo da su neosnovani ovakvi navodi žalbe jer ZKP ne propisuje formalno – pravni osnov za obavljanje uviđaja, niti o tome tužilac ili OSL donosi formalnu odluku, dovoljno je da je za utvrđivanje činjenica i okolnosti potrebno neposredno opažanje. Naime, sud je naveo da je odredbom člana 221. ZKP-a propisano u kojim situacijama OSL može izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, te kako i u kojoj formi se dokumentuju radnje preduzete tokom uviđaja. Na propisan način je u konkretnom slučaju postupilo OSL Sreten Šućur, koji je po saznanju za saobraćajnu nesreću u kojoj je, nesporno, više lica povrijeđeno i nastupila veća materijalna šteta, o tome obavijestio ovlaštenog tužioca, a zatim po odobrenju i u prisustvu tužioca izvršio uviđaj kojom prilikom su izuzeti krv, urin, mikro i makrotragovi radi vještačenja, lice mjesta je fotografisano i skicirano od strane ovlaštenog krim. tehničara, što sve predstavlja sastavni dio zapisnika o uviđaju. Pored toga, sud ja istaknuo da činjenica da u zapisniku o uviđaju nema konstatacije šta je tužilac radio ili naredio na licu mjesta i što tužilac nije potpisao ovaj zapisnik ne čini taj dokument nezakonitim. Slijedom navedenog, sud je naglasio da u ZKP-u nema eksplicitne odredbe koja nalaže obavezno potpisivanje zapisnika o uviđaju od strane tužioca koji prisustvuje uviđaju. Suprotno tome, prema mišljenju suda, tužilac može prepustiti OSL da u njegovoj prisutnosti obavi uviđaj i sačini zapisnik koji ova osoba mora potpisati. Vrhovni sud je zaključio da je zapisnik o uviđaju sačinjen od strane OSL u smislu člana 63. ZKP-a, koje je odredilo i potrebna vještačenja koja može odrediti, kako je to konstatovano u završnim napomenama Zapisnika o uviđaju, pri čem je irelevantno da li je zahtjev za vještačenje potpisalo OSL koje je vršilo uviđaj ili njemu pretpostavljeno OSL. U tom smislu, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o zakonito pribavljenim dokazima na kojima se zasnivaju i zakonito obavljena vještačenja. Pismenu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U konkretnom slučaju tužilac je, pismenom naredbom od 14. janura 2004. godine, u formi koju propisuje član 161. ZKP-a i sa tačno naznačenim obimom, sadržajem i zadatkom vještačenja, naredio sudsko – medicinsko vještačenje. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da neprisustvovanje tužioca vještačenju (obdukciji) ne čini taj dokaz pravno nevaljanim, a neunošenje u zapisnik o obdukciji od 14. januara 2004. godine vrijeme kada je nastupila smrt konvalidirano je usmenim iznošenjem nalaza i mišljenja vještaka sudsko –medicinske struke na glavnom pretresu. Vještačenje alkohola u krvi i urinu, mikro i makrotragova izuzetih sa lica mjesta, odnosno vještačenja koja može odrediti OSL, određena su pismenim zahtjevom za vještačenje tragova od 16. januara 2004. godine, kao i pismenim zahtjevima (dva zahtjeva) kojima je traženo utvrđivanje alkoholiziranosti apelanta i nastradalog. Sva vještačenja tragova, krvi i urina obavljena su u roku od nepuna dva mjeseca, nikakva kasnija vještačenja ovih tragova nisu vršena tako da je deplasirana tvrdnja iz apelantove žalbe da oni nemaju svoju autentičnost i svoj kvalitet, iako stoji činjenica da tragovi i predmeti nisu čuvani u sudu, što ih, ipak, ne čini pravno nevaljanim dokazima kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud.

10. Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane i apelantove tvrdnje da je pobijana presuda zahvaćena raznovrsnim oblicima bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) ZKP-a, koje vidi u nerazumljivosti izreke i nedostatku razloga o odlučnim činjeničnim okolnostima jer izreka presude ne sadrži odlučne činjenice o okolnostima u vezi krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja niti u kom svojstvu je postupalo lice kome je nuđeno mito, te u nepravilnom tumačenju i primjeni ZKP-a. Naime, Vrhovni sud je naveo da u slučaju kada su u pobijanoj presudi dati razlozi u obrazloženju za odlučne činjenice, a žalba osporava validnost tih razloga, onda se na prigovoru takvog karaktera ne mogu zasnivati bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) ZKP-a u formi nedostatka razloga o odlučnim činjenicama, jer se u suštini radi o prigovoru kojim se osporava pravilnost činjenične osnove pobijene presude. Suprotno stanovištu žalbe, analizom pobijane presude, Vrhovni sud je zaključio da obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta, te činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava, radi čega je neprihvatljiv prigovor žalbe zasnovan na tvrdnji da je obrazloženje presude zahvaćeno bitnom povredom odredaba krivičnog postupka u obliku nedostatka razloga o odlučnim činjenicama.

11. Vrhovni sud je dalje naveo da argumentima apelantove žalbe nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja pobijene presude u pogledu kršenja saobraćajnih propisa od strane apelanta kojim je prouzrokovana predmetna saobraćajna nazgoda, a koje su od značaja za pravnu kvalifikaciju djela i stepen krivične odgovornosti apelanta, niti vrijednosni značaj datih razloga u obrazloženju pobijane presude u pogledu ovih odlučnih činjenica. Naime, prema nespornom utvrđenju prvostepene presude neposredni uzrok konkretne saobraćajne nesreće je prelazak putničkog motornog vozila marke «SAAB» kojim je upravljao apelant, na saobraćajnu traku namijenjenu za saobraćaj vozila iz suprotnog smjera, što je postupanje suprotno odredbi člana 42. stav 3. ZOOBS-a na putevima, pri čemu je došlo do zanošenja tog vozila i udara desnim vratima u desni dio tijela nastradalog pješaka, koji se kretao pored lijeve ivice kolovoza, kojom prilikom je nastradali zadobio teške i po život opasne povrede usljed kojih je podlegao na licu mjesta. Nadalje, prema utvrđenju prvostepene presude zasnovanom na nalazu, mišljenju i zaključku saobraćajnog vještaka Vojislava Subotića, koji su dati na osnovu saobraćajno-tehničkog vještačenja nađenih tragova saobraćajne nezgode pribavljenih uviđajnom dokumentacijom, apelant je vozio nedozvoljenom brzinom i pod uticajem alkohola, što je doprinijelo prelasku njegovog vozila na kolovoznu traku namijenjenu za saobraćaj vozila iz suprotnog smjera na ravnom preglednom dijelu puta. Dakle, apelant je postupio protivno odredbama člana 46. stav 1. i člana 164. stav 2. ZOOBS-a.

12. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da je apelant kritičnog događaja, upravljajući vozilom u alkoholisanom stanju, koja alkoholisanost je zbog umanjenja njegove psihičke sposobnosti imala za posljedicu gubitak kontrole nad vozilom, uzrokovao saobraćajnu nesreću, te je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je osnovno djelo ugrožavanja javnog saobraćaja apelant izvršio sa umišljajem, koji se svrstava u eventualni umišljaj, jer je bio svjestan da takvom nepropisnom vožnjom može ugroziti javni saobraćaj i dovesti u opasnost život ljudi, pa kada je i pored toga odlučio da vozilom upravlja u javnom saobraćaju, on je pristao na nastupanje posljedice iako je ne želi. Teža posljedica u obliku smrti pješaka se može prepistati njegovom nehatu, jer je olako držao da do takve posljedice neće doći. U pogledu oblika vinosti za predmetno krivično djelo prvostepena presuda je dala mjerodavno obrazloženje jasno distancirajući psihički odnos apelanta prema osnovnom djelu, kao eventualni umišljaj i psihički odnos prema težoj posljedici, kao svjesni nehat. Na temelju iznijetog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je radnje apelanta pravilno okvalifikovao kao krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ, pa ni žalbeni osnov o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nije osnovan.

13. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni žalbeni naovodi da policajac Igor Kajtez, kritične večeri, nije bio u ulozi službenog ili odgovornog lica niti službena osoba koja je odgovorna za uzimanje krvi i urina za vještačenje niti mu je on (apelant) dao mito niti obećao mito. Vrhovni sud je istknuo da je ovakav stav žalbe pogrešan. Naime, policijske poslove iz člana 5. stav 1. Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik RS» broj 48/03) u koje se, između ostalih, podrazumjevaju otkrivanje krivičnih djela i pronalaženje, hvatanje i predaja izvršilaca krivičnih djela nadležnim organima, obavljaju ovlaštene službena lica – policajci koji neposredno vrše i operativno –stručne poslove bilo samostalno bilo po naređenju neposrednog rukovodioca. Obzirom da je Igor Kajtez nesporno policajac PS Prnjavor, dakle, OSL u smislu Zakona o unutrašnjim poslovima i službeno lice u smislu člana 147. i člana 352. stav 1. KZ, nesporno je da je, po naređenju OSL Sretena Šućura, koji je vršio uviđaj i rukovodio uviđajem, u Domu zdravlja Prnjavor bio prisutan kada je ljekar uzeo krv od apelanta i da je sa apelantom išao u WC radi obezbjeđenja sigurnosti da će baš apelant urinirati kada mu je apelant ponudio da on za njega urirnira govoreći da će mu dati para. Ove činjenice svjedok Igor Kajtez je prenio svjedoku Sretenu Šućuru, kao OSL, koje je vršilo uviđaj, a potvrdio ih je i u svom iskazu na glavnom pretresu. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica sa aspekta postojanja i krivičnog djela davanja mita i krivične odgovornosti apelanta, te činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava, radi čega je neprihvatljiv prigovor žalbe zasnovan na tvrdnji da Igor Kajtez nije imao svojstvo ni službenog ni odgovornog lica.

14. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane i žalbene navode apelanta vezane za visinu kazne i mjeru bezbjednosti je su, prema mišljenju Vrhovnog suda, i jedna i druga izrečene u srazmjeri sa težinom krivičnog djela, stepenom krivične odgovornosti i opasnošću koja proizlazi iz okolnosti pod kojima je djelo izvršeno.

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što su, po njegovom mišljenju, sudovi proizvoljno primjenili zakon, povrijedili njegova osnovna procesna prava, koja se ogledaju u pravu na pravična postupak i pristup sudu. Apelant naglašava da je neposrno da se noću 14. janura 2004. godine oko 3:15 časova na magistralnom putu Prnjavor – Banja Luka, dogodila saobraćajna nesreća, koju je prouzrokovao apelant upravljajući vozilom u alkoholisanom stanju, kada je došlo do gubljenja kontrole nad vozilom i slijetanja s puta van kolovoza. Međutim, po apelantvom mišljenju je sporno, a na što Vrhovni sud nije dao odgovor, da li je apelant svojim vozilom udario u tijelo nastradalog pješaka i izazvao njegovu smrt ili je smrt nastradalog izazvalo drugo lice vozilom ili nekim drugim predmetom prije nego što se desila predmetna saobraćajna nesreća, a sve to obzirom da vještak sudske medicine u svom mišljenju nije naveo vrijeme kada je smrt nastupila, a i tijelo nastradalog nije nađeno pored vozila, nego na oko 40 metara daleko od vozila, sa povredama koje sa sigurnošću ne mogu goviriti o tome da je upravo vozilo apelanta udarilo nastradalog. U suštini, apelant smatra da su osporene presude proizvod nezakonitih dokaza. Nadalje, apelant također smatra da Vrhovni sud, u dijelu odluke koja se odnosi na davanje mita, ne daje valjane razloge i proizvoljno sudi. Naime apelant je mišljenja da neko ne može svjesno nuditi mito policajcu, a da ima 1,77 promila alkohola u krvi, koja koncentracija izaziva promjene u ponašanju, zamagljuje svijest i da su intelektualne funkcije jako reducirane, te dolazi do prostorne i vremenske dezorjentacije i slično.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. U konkretnom slučaju navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u osnovi se svode na navode o tome da sudske odluke ne sadrže jasne razloge za svoje odlučivanje, zatim da su sudske odluke zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima kao i da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno što je rezultiralo osuđujućom presudom. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

19. Također, zadatak redovnih sudova jeste da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U skladu sa iznesenim principom, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak.

20. Apelant spori da dokazi u ovom krivičnom postupku nisu pribavljeni na valjan način, odnosno da činjenice kojima se dokazuje krivično djelo nisu utvrđene na pravilan i zakonit način. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi u suštini sadržani i u žalbenim navodima apelanta, te da je o zakonitosti pribavljenih dokaza Vrhovni sud dao svoju ocjenu, za svaki navod pojedinačno, a dato obrazloženje je jasno i argumentovano, tako da u odnosu na ovo pitanje u obrazloženju drugostepene presude nema elemenata proizvoljnosti. U vezi sa apelantovim prigovorom kako su redovni sudovi cijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u osporene presude Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, kao što su vještačenja, skica lica mjesta i fotodokumentacija i drugi relevantni dokazi. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da sud nije doveo u vezu slijetanje njegovog automobila i udar istog u nastradalog, odnosno da on nije izvršilac krivičnog djela za koje se tereti. Također, prvostepeni sud je dovoljno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto, između ostalog, nije prihvaćena teza odbrane da je zapisnik sa uviđaja sačinjen suprotno odredbama ZKP-a, te da su svi dokazi i vještačenja koja proizilaze iz njega pravno nevaljani, zašto je prihvatio nalaze vještaka optužbe, a ne odbrane, zašto je nije cijenio iskaze svjedoka odbrane i sl. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud (Vrhovni sud) i u tom pravcu dao obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

21. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2382/08 (Ž. T.) | Sudska praksa | Aktio