Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3065/08 (N. V. i DOO «Nik Trade)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Minimalna prava optuženog - pravo da se sam brani
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3065/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3065/08, rješavajući apelaciju Nikole Višekruna i DOO «Nik Trade», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Višekruna i DOO «Nik Trade» podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pžp-08-000 363 od 17. septembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću, Dodatno prekršajno odjeljenje Bosanski Petrovac broj 017-1-Pr-08-000021 od 27. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Višekruna i DOO «Nik Trade» (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Goran N. Marić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 26. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pžp-08-000 363 od 17. septembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću, Dodatno prekršajno odjeljenje Bosanski Petrovac (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-1-Pr-08-000021 od 27. maja 2008. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Kantonalnog suda broj 001-0-Pžp-08-000 363 od 17. septembra 2008. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3065/08 od 28. oktobra 2008. godine, kojom je odbio zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 017-1-Pr-08-000021 od 27. maja 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-08-000 363 od 17. septembra 2008. godine, drugoapelant, kao pravno lice, i prvoapelant, u svojstvu odgovornog lica u pravnom licu, oglašeni su odgovornim zbog prekršaja iz člana 200. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 6/06; u daljnjem tekstu: ZOOSS BiH) jer su naredili ili dozvolili vozaču teretnog motornog vozila da upravlja vozilom, a da mu nije obezbjeđen neprekidni jedanaestočasovni odmor prije početka njegovog radnog dana. Primjenom člana 232. st. 1. i 2. tačka 5. istog Zakona apelanti su kažnjeni i to: drugoapelant novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM a prvoapelant kao odgovorna osoba novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM, te su obavezani da plate paušalni iznos od 50,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti rješenja.

4. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da su apelanti podnijeli zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnim nalozima Sektora uniformisane policije Bihać broj 1004118196 od 23. januara 2008. godine i broj 1004135070 od 9. februara 2008. godine, zbog prekršaja iz člana 200. stav

1. ZOOSS BiH. Općinski sud je na osnovu člana 32. stav 7. Zakona o krivičnom postupku («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03 i 56/03; u daljnjem tekstu: ZKP) spojio postupak u navedenim predmetima i proveo jedinstveni postupak i donio jedno rješenje. Općinski sud je naveo da je predstavnik ovlaštenog organa Muharem Zjakić na pretresu iskao da je navedenog dana i vremena vozač upravljao vozilom, vlasništvo drugoapelanta, a da prije početka svog radnog dana nije imao neprekidan jedanaestočasovni odmor. Kao dokaze je predložio uvid u zapisnik o izvršenoj kontroli od 23. januara 2008. godine, uvid u dijagramske listiće od 22. i 23. januara 2008. godine, na ime B.Ć. kao i potvrdu o privremenom oduzimanju tahograf listića i to dva komada od 22. i 23. januara 2008. godine. Prvoapelant je izjavio da je tačno da vozač nije koristio jedanaestočasovni odmor prije početka svog radnog dana, ali odgovornost za to treba da snosi samo vozač jer je vozilo opremljeno ležajevima za odmaranje, a prvoapelant i drugoapelant putnim nalogom mu nisu odredili vrijeme kada će upravljati vozilom a kada će odmarati. Prvoapelant je nadalje istakao da se u konretnom slučaju radi o vozaču koji ima licencu i kojem su poznati propisi o bezbjednosti saobraćaja, te da je njegova dužnost bila da se ponaša u skladu sa tim propsima. U toku postupka, Općinski sud je utvrdio da su apelanti 23. januara 2008. godine oko 15:05 sati, dozvolili vozaču B.Ć. da u javnom saobraćaju upravlja sa teretnim vozilom marke «Man» i priključnim vozilom marke «Smitz», a da istom nisu obezbijedili neprekidni jedanaestočasovni odmor prije započinjanja njegovog radnog dana. Ovakvo činjenično stanje, Općinski sud je utvrdio na osnovu izvedenih dokaza i to uvida u Zapisnik o izvršenoj kontroli vozila i tahografske listiće od 22. i 23. januara 2008. godine, te potvrde o privremenom oduzimanju – zadržavanju istih, a koji su predloženi od strane predstavnika ovlaštenih organa. Ocjenom izvedenih dokaza, a dovodeći ih u vezu sa odbranom apelanata, Općinski sud je zaključio da su apelanti počinili prekršaj koji im je stavljen na teret, jer se iz predloženih materijalnih dokaza, tj. tahografksih listića i zapisnika o izvršenoj kontroli vozila, bez primjedbi potpisanog od vozaća, nedvosmisleno može utvrditi da je vozač B.Ć. 23. januara 2008. godine završio svoj radni dan u 06:00 sati, a sljedeći radni dan 23. januara 2008. godine započeo u 10:00 sati, što govori da isti prije početka radnog dana nije imao neprekidni odmor u trajanju od najmanje jedanaest sati. Navedeno nisu osporili ni apelanti, smatrajući da je za prekršaj odgovoran samo vozač. S obzirom na navedeno, Općinski sud je primjenom člana 56. Zakona o prekršajima («Službene novine FBiH» broj 31/06; u daljnjem tekstu: ZOP) apelante oglasio odgovornim za počinjeni prekršaj, jer prvoapelant,kao odgovorno lice u pravnom licu nije vršio dužni nadzor te je putnim nalogom broj 068012 od 22. januara 2008. godine, poslao na put vozača i vozilo, a da istom nije obezbijedio neprekidni jedanaestočasovni odmor prije započinjanja njegovog radnog dana. Općinski sud je također zaključio da je odgovoran i drugoapelant kao pravno lice jer je vozač upravljao vozilom u ime, za račun ili u korist drugoapelanta, a na osnovu naloga rukovodećih i nadzornih organa pravnog lica. Općinski sud je zaključio da su se u radnjama apelanata stekla obilježja prekršaja iz člana 200. stav 1. ZOOBS-a, pa je sud odlučio kao u izreci rješenja. Prilikom odmjeravanja sankcije sud je cijenio sve okolnosti koje su se stekle na strani apelanata, pa je od otežavajućih okolnosti cijenio vrstu i težinu prekršaja, a od olakšavajućih okolnosti raniju nekažnjivost, stepen odgovornosti i okolnost pod kojima je prekršaj učinjen.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-08-000 363 od 17. septembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđeno rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da žalbene navode koji se odnose na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje nije razmatrao, budući se iz tih razloga sukladno članu 61. ZOP-a, žalba ne može izjaviti. Također, Općinski sud je naveo da su neosnovani i žalbeni prigovori apelanata u pogledu pogrešne primjene materijilnih propisa o prekršaju, istučući da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis a posebno na osnovu iskaza samog prvoapelanta kao okrivljenog „koji je i prezentirao činjenicu da je vozač mogao koristiti dnevni odmor. Međutim, na osnovu samog iskaza podnosioca prekršajnog naloga, te na osnovu uvida u tahograf te zapisnik o izvršenoj kontroli, utvrđeno je da vozač B.Ć. „nije početkom svog radnog dana imao neprekidan radni odmor od 11 sati stoga su odgovorne osobe koje su vozaču dale nalog prije korišćenja neprekidnog odmora u tom pogledu odgovorni za počinjeni prekršaj“. Kantonalni sud je, dalje istakao da su navodi prvoapelanta, da je vozač imao u vozilu ugrađen ležaj, irelevantni jer se pomoću ugrađenog ležaja može koristiti odmor u slučaju da se u vozilu smjenjuju dva vozača, tako da se jednom od njih obezbijedi odmor u ležećem položaju najmanje osam sati, kao i da neprekidni odmor vozač mora koristiti van vozila. Konačno, Kantonalni sud je, ispitujući prvostepeno rješenje o odluci o izrečenoj kazni utvrdio da žalbeni prigovori nemaju osnova, i da je Općinski sud prilikom odmjeravanja kazne apelantima pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od uticaja za izricanje kazne, te je drugoapelntu izrekao najnižu propisanu kaznu, a prvoapelantu kao odgovornoj osobi je izrekao kaznu ispod zakonskog minimuma.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c.) i d.) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje da su redovni sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, u obrazloženju ovih tvrdnji, apelanti navode da je na pretres pred prvostepenim sudom pristupio predstvanik ovlaštenog organa Muharem Zjakić, te da pred prvostepenim sudom nije izvršeno saslušanje policijskih službenika koji su sačinili zapisnik o izvršenoj kontroli vozila, te im iz navedenih razloga nije omogućio da se upoznaju sa dokazima koji su predočeni sudu, te im nije dao mogućnost da daju komentare o njihovom postojanju, sadržaju i da prigovaraju autentičnosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član

6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tač. 21. i 22.).

9. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U odnosu na navode apelanata da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kad su zaključili da su apelanti počinili predmetni prekršaj koji im je stavljen na teret, Ustavni sud zapaža da ponuđeno obrazloženje u bilo kojem dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u pitanje zaključak o počinjenom prekršaju i odgovornosti apelanata. Ovo osobito imajući u vidu da iz obrazloženja presude prvostepenog suda , proizilazi da u postupku pred tim sudom apelanti nisu sporili činjenično utvrđenje redovnih sudova, obzirom da su u toku postupka i sami tvrdili da je tačno da «vozač nije koristio jedanaestočasovni odmor prije početka svog radnog dana, te da odgovornost za to treba da snosi samo vozač», kao i da su u žalbi tvrdili da je «putni nalog ovjeren od strane [drugog lica] koje nije zaposleno u našoj firmi» . Nadalje zaključke prvostepenog suda vezano za učinjeni prekšaj u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo dajući jasna i precizna obrazloženja vezane za primjenu materijalnog prava, konkretno odredbi člana ZOOSS, koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje pravo apelanata na pravično suđenje. S druge strane drugostepeni sud je cijenio i žalbene navode apelanta vezane za pogrešno i nepotupno utvrđenog činjeničnog stanja te pojasnio da se prema izričitoj odredbi žalba zbog tog osnova ne može izjaviti, a koje obrazloženje, s obzirom na odredbu člana 61. ZOP-a ne ostavlja utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje pravo apelanata na pravično suđenje. S obzirom na navedeno Ustavni sud asmatra da su navodi apelanata u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelanti se također žale da im je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 3. tačka c.) Evropske konvencije (pravo da se brani sam ili uz pomoć branitelja), kao i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d.) Evropske konvencije (pravo na ispitivanje svjedoka optužbe). U kontekstu navedenog, uzimajući u obzir dokumentaciju koju su apelanti predočili Ustavnom sudu, Ustavni sud nalazi da navedene tvrdnje apelanti prvi put iznose pred Ustavni sud. Naime iz osporenih rješenja i dostavljene dokumentacije proizilazi da apelanti, suprotno navodima apelacije, nisu u postupku pred prvostepenim sudom problematizirali pitanje odbrane, nisu tražili saslušanje policijskih službenika, niti su prigovarali dokazima na kojima je sud zasnovao svoju odluku. Ova pitanja apelanti nisu problematizirali ni u podnesenoj žalbi.. S obzirom da ove prigovore apelanti, dakle, nisu isticali u prethodnim fazama postupka to redovni sudovi i nisu mogli raspraviti ove navode. Stoga, Ustavni sud podržavajući svoju praksu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3885/08 od 8. juna 2011. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) zaključuje da ove prigovore apelanti ne mogu sa uspjehom isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom pa zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što bi ukazalo na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c.) i d.) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3065/08 (N. V. i DOO «Nik Trade) | Sudska praksa | Aktio