Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3088/08 (D. V.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3088/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3088/08, rješavajući apelaciju Damira Vašićeka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Vašićeka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 042749 08 Kž 3 od 18. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 042749 08 K od 26. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Vašićeka podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 042749 08 Kž 2 od 3. jula 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Damir Vašićek (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nada Dalipagić odvjetnica iz Mostara, podnio je 2. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 042749 08 Kž 3 od 18. septembra 2008. godine, presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 042749 08 K od 26. juna 2008. godine i rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 K 042749 08 Kž 2 od 3. jula 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 042749 08 K od 26. juna 2008. godine apelant je oglašen krivim da je na način naveden u izreci presude počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBIH) i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci s tim da je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 22. aprila 2008. godine do 26. juna 2008. godine. Opojne droge koje su predmet izvršenja krivičnog djela su na osnovu člana 238. stav 4. KZ F BiH oduzete su od apelanta, a apelant je na osnovu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka. Navedenom presudom apelant je na osnovu člana 299. stav 2. tačka c. ZKP FBiH oslobođen optužbe da je počinio predmetno krivično djelo neutvrđenog dana izvršenja u periodu od 26. februara 2008. godine do 22. aprila 2008. godine.

3. U postupku pred Općinskim sudom je na osnovu provedenih dokaza detaljno navedenih u presudi, utvrđeno da je apelant 25. oktobra 2005. godine u Mostaru u Starom Gradu prodao Azuru Kajanu oko 100 grama opojne droge marihuana koju su, nakon toga, od Azura Kajana na lokalitetu Šarića džamije oduzele ovlaštene službene osobe. Zatim, utvrđeno je da je apelant 9. marta 2006. godine oko 18,30 sati u Mostaru ispred svoje kuće koja se nalazi u naselju Cernica prodao pet grama opojne droge tipa heroin Mariu Markiću za iznos od 180,00 KM, da je u razdoblju od 1. marta 2006. godine do 31. marta 2006. godine u Mostaru u naselju Cernica u neposrednoj blizini svoje kuće Mariu Markiću prodao 15 puta po pet grama opojne droge tipa heroin za po 200,00 KM svaki put, te da je neutvrđenog dana u razdoblju od 26. februara 2008. godine do 22. aprila 2008. godine u Mostaru nakon što je od nepoznate osobe nabavio opojnu drogu heroin radi daljnje prodaje, Danijelu Deronji iz Mostara dao na čuvanje 200 grama opojne droge heroin a koja je kod njega i pronađena u njegovoj obiteljskoj kući i oduzeta mu. Navedeno je i da nije dokazano da je apelant neutvrđenog datuma u razdoblju od 26. februara 2008. godine do 22. aprila 2008. godine u cilju daljnje preprodaje opojne droge heroin, u više navrata Elvedinu Mušinoviću iz Konjica dao opojnu drogu heroin koju je ovaj dalje prodavao pa je, s tim u vezi apelant oslobođen optužbe.

4. U obrazloženju presude je navedeno i da je Kantonalno tužiteljstvo u Mostaru (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) u odnosu na tačku jedan optužnice svoje navode iz činjeničnog osnova baziralo na iskazu svjedoka Azura Kajana i to na svjedočenju datom pred Tužiteljstvom kada je taj svjedok „jasno označio optuženog kao lice od kojeg je za 100,00 KM kupio 100 grama druge marihuane. Na glavnom pretresu je ovaj iskaz u potpunosti izmijenio navodeći da drogu nije kupio od optuženog niti da ima bila šta sa ovom drogom koju je inače nabavio od njemu nepoznatog lica. Nakon što je tužilac u direktnom ispitivanju svjedoka zatražio obrazloženje zašto mijenja iskaz i nakon što mu je predočen onaj iz istrage, svjedok je konfuzno pokušao izbjeći direktan odgovor te tako zaštititi optuženog da bi na insistiranje tužioca na pojašnjenju odgovorio šutnjom te dalje uopšte nije odgovarao na pitanja kako tužilaštva tako i suda niti je pokušao objasniti izmjenu svog iskaza na glavnom pretresu. Ovakvim svjedočenjem iskazanim na glavnom pretresu bez navođenja ijednog razumnog razloga zbog kojeg je mijenjao svoj iskaz iz istrage, a kojim je teretio optuženog kao i sveukupnog ponašanja i iskazanog utiska može se reći da je isti na sud ostavio dojam osobe zbunjene i iznenađene pitanjima tužioca koja je očito svjedočenje na glavnom pretresu izmijenila isključivo s ciljem pomaganja optuženom i izbjegavanju njegove odgovornosti radi čega je sud u cijelosti prihvatio iskaz ovog svjedoka dat u toku istrage kao vjerodostojan te na osnovu njega utvrdio odgovornost za krivnju optuženog po ovoj tački optužnice. Osim istaknutog Kajan Azur je za posjedovanje droge (koju optužnica tretira kao nabavljenu od optuženog) već pravosnažno osuđen, pa iz ove činjenice proizlazi njegova spoznaja da više ne može krivično odgovarati po ovom događaju što je po ocjeni suda bitno uticalo da on na glavnom pretresu (tzv."narkomanska solidarnost") svoj iskaz u potpunosti izmjeni i prilagodi odbrani optuženog.“ Nadalje, Općinski sud je naveo da je uz saglasnost stranaka tokom dokaznog postupka pročitan iskaz svjedoka Maria Markića dat pred Tužiteljstvom u kojem je taj svjedok naveo da je sa apelantom na osnovu prethodnog razgovora putem telefona ugovorio kupovinu, cijenu te mjesto isporuke droge nakon čega je 9. marta 2006. godine kupio 5 grama heroina za iznos od 200,00 KM pa nakon toga tokom mjeseca marta 2006. godine na identičan način svakog drugog dana na istom mjestu i pod istim uvjetima kupovao od apelanta drogu heroin za identične iznose.

5. U vezi sa navedenim, obrazloženo je i da se „odbrana na glavnom pretresu usaglasila za čitanje iskaza ovog svjedoka, da bi istom prigovarala u pravcu da se radi o takvoj ličnosti koja je ovisnik, registrovani narkoman koji drogu uživa duži period te da je obzirom na ovakvo njegovo zdravstveno stanje skoro nemoguće da se isti sa takvom sigurnošću prisjetio prošlih događaja i to nakon proteka vremena od dvije godine, kako svih detalja prodaje i kupovine, tako posebno vremena i termina kada su se navodno desili događaji. Razmatrajući prigovor odbrane sud primjećuje da sudska praksa upućuje na činjenicu da se upravo u postupcima koji se pred sudovima vode zbog krivičnog djela koje se i optuženom stavlja na teret skoro u svakom predmetu pojavljuju kao svjedoci osobe koje su ovisnici ili registrovani narkomani i to najčešće kao jedini svjedoci. Također je uočena pojava da oni u kasnijoj fazi postupka mijenjaju svoje iskaze (često bez ikakvog osnovanog razloga) prilagođavajući ih odbranama optuženih. Imajući u vidu izražen oblik konspirativnosti i visok stepen organiziranosti prilikom prodaje odnosno „dilanja" droga sasvim se logično čini da je kao svjedoke ovih radnji teško obezbijediti lica van ovog „milijea", obzirom da se skoro svaka prodaja droge unaprijed dogovara sa ovim osobama kako po pitanju količine i cijene tako i mjesta prodaje droge, kao što je to bilo i u konkretnom slučaju. Upravo zbog navedenog sud je iskaz Markić Maria prihvatio i na njemu zasnovao odluku o krivnji optuženog po ovim tačkama optuženice pošto odbrana osim naprijed istaknutog nije ničim drugim dovela u sumnju vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka, niti pak navela niti jedan razlog zbog čega bi on bespotrebno ili namjerno teretio optuženog.“

6. Nadalje, Općinski sud je naveo i da je i po ocjeni tog suda uvjerljivo dat i iskaz Danijela Deronje koji je dat na zapisnik pred Tužiteljstvom i na glavnom pretresu a koji se odnose na drogu pronađenu u njegovom stanu pa da je posve jasan i uvjerljivo ukazuje na odgovornost apelanta bez obzira na istaknute sumnje odbrane u pouzdanost ovog svjedoka iz razloga vlastite zainteresovanosti u ishod postupka. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da kada se svjedočenje ovog svjedoka dovede u vezu sa već utvrđenom krivnjom apelanta po već navedenim tačkama optužnice te na taj način i u apelantovu nespornu sklonost za puštanje u promet opojnih droga, da te okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju jasne i uvjerljive razloge na osnovu kojih je sud van svake razumne sumnje mogao izvesti zaključak o krivnji apelanta i po ovoj tački optužnice, čemu u prilog ide i utvrđeni kredibilitet ličnosti svjedoka Danijela Deronje u smislu da taj svjedok do tada (za razliku od apelanta) nije pokazao bilo kakvo učešće u poduzimanju radnji u pogledu prometa ili držanja opojnih droga pa makar i za vlastite potrebe. Prema obrazloženju presude „u toku postupka je utvrđeno da su svjedok Deronja Danijel i optuženi u dugogodišnjim prijateljskim odnosima da do sada nisu imali nikakvih nesporazuma ili međusobnih nesuglasica, koje bi eventualno mogle uticati na svjedoka da optuženog lažno tereti. Nasuprot ovaj svjedok je u toku postupka očito manipulišući izjavom datom pred ovlaštenim osobama Uprave F MUP-a pokušao na izvjestan način pridonijeti odbrani optuženog što još jednom potvrđuje da nije imao nikakvog razloga optuženog bespotrebno teretiti, radi čega je njegove iskaze date pred KT u Mostaru i na glavnom pretresu sud u cijelosti prihvatio, a optuženog oglasio krivim i po ovoj tački optužnice.“

7. I konačno, Općinski sud je naveo da je u odnosu na radnju iz tačke pet optužnice donio oslobađajuću presudu navodeći da se jedini dokaz Tužiteljstva na osnovu kojeg se apelantu stavlja na teret izvršenje krivičnog djela zasnivao na iskazu svjedoka Elvedina Mušinovića datom na zapisnik pred ovlaštenim službenim osobama Uprave F MUP-a, a koji je taj svjedok kategorički negirao na glavnom pretresu ističući pri tome psihički pritisak kojem je bio izložen prilikom ispitivanja, obzirom da je u to vrijeme bio lišen slobode zajedno sa apelantom pod sumnjom za izvršenje krivičnog djela ubistva što mu je prilikom ispitivanja od strane službenih osoba stalno bilo isticano, a što je opet na njegovu psihu (pod višečasovnim ispitivanjem) uticalo tako da nije mogao racionalno razmišljati pa je dio datog iskaza na tom zapisniku bio posljedica upravo takvog njegovog stanja.

8. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je postojala potpuna svijest apelanta o poduzetim radnjama pod tačkama jedan, dva, tri i četiri optužnice o posljedici i njenom htjenju obzirom na prodaju i držanje kao i količinu i vrstu opojne droge (heroin i marihuana) tako „ i na po ocjeni suda notorno poznatu činjenicu svim građanima pa prema tome i optuženom da je držanje i puštanje u promet ovakvih droga zakonom zabranjeno zašto se može zaključiti da je djelo počinio sa umišljajem, za što ga je sud i oglasio krivim pod tačkom 1.,2., 3. i 4. optuženice zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz čl. 238.st.1. KZ FBiH dok ga je u odnosu na tačku 5. optužnice oslobodio od optužbe shodno odredbama čl. 299. st.1. tč.c. ZKP-a FBiH.“ Pri tom je Općinski sud naveo olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje je imao u vidu prilikom izricanja kazne apelantu.

9. Nakon toga, rješenjem Općinskog suda broj 58 0 K 042749 08 K od 26. juna 2008. godine apelantu je ukinut pritvor i naloženo da se apelant odmah pusti na slobodu uz obrazloženje da je apelantu nepravosnažnom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci te da vijeće tog suda smatra da iz tog razloga više ne postoje razlozi zbog kojih je apelantu izrečen pritvor jer je uvjerenje tog suda da će izrečena kazna uticati na apelanta da više ne čini krivična djela.

10. Protiv navedenog rješenja Tužiteljstvo je izjavilo žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 58 0 K 042749 08 Kž 2 od 3. jula 2008. godine žalbu uvažio i preinačio navedeno rješenje tako da je produžio pritvor apelantu iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH i odredio da će pritvor trajati do upućivanja apelanta na izdržavanje kazne. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, po mišljenju tog suda, osnovana tvrdnja Tužiteljstva, da brojnost kriminalne aktivnosti apelanta koji je krivična djela počinio u više navrata u različitom životnom dobu te činjenica da je tri od ukupno četiri krivična djela koja su mu u konkretnom slučaju stavljena na teret počinio u kratkom vremenskom periodu te da je iskazao izrazitu upornost u izvršenju krivičnih djela zbog čega je taj sud ocijenio da je potrebno produženje pritvora do upućivanja na izdržavanje izrečene kazne, pa je s toga, osporeno rješenje preinačio i apelantu odredio produženje pritvora do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.

11. Protiv presude Općinskog suda broj 58 0 K 042749 08 K od 26. juna 2008. godine žalbe su Kantonalnom sudu izjavili i apelant i Tužiteljstvo. Kantonalni sud je presudom 58 0 K 042749 08 Kž 3 od 18. septembra 2008. godine žalbu apelanta odbio a žalbu Tužiteljstva uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. U odnosu na apelantove žalbene navode Kantonalni sud je obrazložio da su neosnovani budući da apelant u žalbi nije konkretizovao i argumentovao navod o povredi odredaba krivičnog postupka, a u vezi sa žalbenim navodima vezanim za iskaze svjedoka Azura Kajana i Maria Markića je naveo da „obrana svjedoka Azura Kajana nije uopće unakrsno ispitivala u odnosu na iskaz iz istrage kao i onaj s glavnog pretresa. Isto u žalbi se ne pobija zaključak prvostupanjskog suda u obrazloženju presude o tome zašto je taj sud odlučio prihvatiti razloge iz istrage. Potpuno iste razloge žalba iznosi u odnosu na iskaz svjedoka Maria Markića, pa ovaj sud neće ponavljati i obrazlagati ranije iznesene razloge koji se odnose i na ovog svjedoka. Kao dodatni argument žalba u vezi sa iskazom ovog svjedoka navodi kako je optuženi osporio navode svjedoka Markića, iznoseći svoju obranu. Međutim ovaj sud uočava da je optuženi u svojoj obrani, samo negirao navode svjedoka Markića navodeći u svojoj obrani da Markiću nije nikad prodavao drogu, ali u suštini on time iskaz nije osporio u smislu da bi ponudio dokaze kojima bi pobijao te navode svjedoka Markića, pa njegovo takvo negiranje u sklopu iznošenja obrane optuženog, koja ustvari i ne predstavlja dokaz na glavnom pretresu, nema karakter osporavanja u smislu osporavanja dokaza optužbe u vidu iskaza navedenog svjedoka.“

12. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi apelanta koji su ponovljeni i na sjednici vijeća, da je tačka dva optužnice konzumirana tačkom tri. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da „pažljivim isčitavanjem iskaza iz istrage svjedoka Markića,ovaj sud utvrđuje kako je svjedok u svom iskazu posebno i detaljno opisao događaj od 09.03.2006. godine kada je kupovao drogu od optuženog, opisujući mjesto i način,a da je posebno u svom iskazu naveo kako je od početka 3. mjeseca 2006. godine, do kraja tog mjeseca, od optuženog kupovao drogu, navodeći kako je način na koji je optuženog pronalazio „bio kao i 09.03.2006. godine". Cijeneći sadržaj navedenog iskaza svjedoka, sasvim je jasno kako je svjedok opisao posebno događaj od 09.03.2006.god. a posebno period od početka 3. mjeseca 2006. godine, do kraja tog mjeseca, i objasnio da je za navedeni period optuženog pronalazio na isti način kao 09.03.2006. god. i opisao taj način, pa nema kod ovog suda, nikakve dileme da se radi o posebnim slučajevima kupovine droge od optuženog.“ Kantonalni sud je, također, obrazložio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi vezani i za iskaz svjedoka Danijela Deronje jer iz obrazloženja prvostepene presude jasno prozizlazi način na koji je taj sud izvršio ocjenu navedenog iskaza i dovodeći ga u vezu sa ostalim dokazima, prihvatio kao vjerodostojan.

13. Nasuprot navedenom, Kantonalni sud je uvažio žalbu Tužiteljstva i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci uz obrazloženje da je izricanjem kazne u trajanju od deset mjeseci, prvostepeni sud povrijedio zakon u korist apelanta jer nije pravilno cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti te je neopravdano i na nezakonit način apelantu izrekao kaznu ispod zakonski utvrđenog minimuma za predmetna krivična djela a da pri tom nije naveo na osnovu kojih zakonskih odredbi je to učinio. Kantonalni sud je obrazložio i da „ovaj sud utvrđuje kako je optuženi počinio kaznena djela sa povećanim stupnjem kaznene odgovornosti, da je kazneno djelo počinio kroz četiri radnje izvršenja djela koje svaka za sebe sadrži obilježja kaznenog djela za koje je optuženi proglašen krivim što djelu daje posebnu težinu, a da ranija osuđivanost optuženog na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od 4. mjeseca za počinjeno kazneno djelo Napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz članka 359. stavak 1. KZFBiH, nikako ne kazuje da je djela optuženi počinio slučajno, nego upravo da je osoba sklona vršenju kaznenih djela. Prvostupanjski sud nije dao poseban značaj ni jačini ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra-zdravlje ljudi kojima je optuženi prodavao drogu čija se jačina ogleda u povećanoj opasnosti po njihovo zdravlje, te okolnostima izvršenja djela pri čemu je optuženi koristio ovisnost kupaca o narkoticima, jedinstvenom ocjenom svih okolnosti u njihovoj ukupnosti, ocjenjujući karakter svake okolnosti posebno ovaj sud cijeni da je optuženom primjereno izreći kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, i da je ova mjera kaznene sankcije primjerena stupnju kaznene odgovornosti optuženog, težini djela i posljedicama te okolnostima izvršenja djela, cijeneći da se blažom kaznom ne bi ostvarila svrha iz članka 42. KZFBiH, imajući pored specijalne prevencije u vidu posebno i generalnu prevenciju prema drugim potencijalnim počiniteljima ove vrste kaznenih djela, a da će se navedenom kaznom svrha kažnjavanja i ostvariti“.

14. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. Apelant navodi da su odluke zasnovane na iskazima svjedoka Azura Kajana iz istrage a koji je na glavnom pretresu izjavio da nikada nije kupio drogu od apelanta niti da sa apelantom ima ikakve veze, kao i na činjenici da svjedok Mario Markić nije saslušan na glavnom pretresu čime je, prema mišljenju apelanta povrijeđeno načelo neposrednosti izvođenja dokaza. Nadalje, apelant navodi i da su sudovi pogrešno postupili jer su ga oglasili krivim po tački dva optužnice a koja je konzumirana tačkom tri optužnice a nisu dali obrazloženje u tom pogledu. Apelant smatra da sudovi nisu mogli zaključiti da je on vlasnik droge koja je pronađena kod Danijela Deronje jer kod apelanta, prilikom pretresa stana, nikada nije pronađena nikakva droga. Apelant smatra da mu je na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava odmjerena prestroga kazna zatvora a da se nije vodilo računa o svrsi kažnjavanja. U vezi sa navedenim, a iako apelant to ne navodi eksplicitno, Ustavni sud primjećuje da se apelant u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje žali i na povredu prezumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

15. Apelant navodi i da mu je povrijeđeno i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije jer mu nikada nije data na uvid žalba Tužiteljstva protiv rješenja kojim mu je pritvor ukinut niti je odbrana pozvana na sjednicu vijeća prilikom rješavanja o žalbi Tužiteljstva, iz čega proizilazi da je osporeno rješenje kojim mu je ponovno određen pritvor do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora doneseno na nezakonit način jer mu nije omogućeno da se izjasni na sve okolnosti i činjenice koje ga terete. Apelant navodi i da je u postupku donošenja rješenja kojim je uvažena žalba Tužiteljstva i ponovo mu određen pritvor učestvovao sudija koji je učestvovao i u postupku po žalbi čime mu je također povrijeđeno i pravo na pravično suđenje.

16. Apelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da apelant ne navodi u vezi sa kojim postupkom smatra da mu je povrijeđeno ovo pravo ali da iz navoda apelacije prozizlazi da mu je pravo na djelotvoran pravni lijek povrijeđeno u vezi sa ponovnim određivanjem pritvora.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

Protek roka

18. Apelant navodi da mu je rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 K 042749 08 Kž 2 od 3. jula 2008. godine kojim je usvojena žalba Tužiteljstva protiv rješenja Općinskog suda kojim mu je ukinut pritvor i pritvor ponovno određen do upućivanja na izdržavanje izrečene kazne zatvora povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer mu nije omogućeno da se izjasni na navode iz žalbe Tužiteljstva koja je uvažena i ponovno mu određen pritvor.

19. S obzirom na to da je apelantu 4. jula 2008. godine uručeno rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 K 042749 08 Kž 2 od 3. jula 2008. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 2. oktobra 2008. godine, proizlazi da je apelacija u dijelu u kojem se osporava rješenje o ponovnom određivanju pritvora podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.

Dopustivost prima facie

20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. U vezi apelantovih navoda da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno i procesno pravo i da presude nisu obrazložene na zadovoljavajući način, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud nije našao ništa što bi upućivalo na zaključak da je apelantu onemogućen pristup sudu budući da je apelant aktivno učestvovao u postupku pred prvostepenim sudom i koristio svoje pravo na izjavljivanje žalbe drugostepenom sudu kao i da su sudovi jasno naglasili da i nedvosmisleno obrazložili na osnovu kojih je činjenica nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

23. U vezi sa apelantovim navodima da nije dokazano da je izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret odnosno da su povrijeđeni principi prezumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prezumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

24. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao logične razloge zašto je zaključio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, da su u pogledu iskaza iz istrage pojedinih poimenično navedenih svjedoka koje su ti svjedoci izmijenili na glavnoj raspravi kao i u pogledu čitanja iskaza poimenično navedenog svjedoka na glavnoj raspravi, visine izrečene kazne i sadržajem tačke dva i tri optužnice, sudovi dali obrazloženja koja ni po čemu ne izgledaju proizvoljno i koja zadovoljavaju standarde Evropske konvencije. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da se odbrana apelanta saglasila sa čitanjem iskaza svjedoka navedenog u presudi na glavnoj raspravi kao i da je Kantonalni sud dao obrazloženje u pogledu povećanja kazne zatvora izrečene apelantu a koje je u skladu sa odredbama ZKP F BIH koji je u konkretnom slučaju primjenjen. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Kantonalni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornosti apelanta niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo.

25. Nadalje, apelant navodi da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i time što je isti sudija učestvovao u donošenju odluke o ponovnom određivanju pritvora i u postupku po žalbi protiv prvostepene presude. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud, Nortier protiv Holandije, presuda od 24. augusta 1993. godine, serija A, broj 267, str. 15, tačka 33) koji je usvojio stav da [...] sama činjenica da je taj sudija, također, donosio odluke u istražnom postupku, uključujući rješenje koje se odnosi na vraćanje u pritvor, ne može se uzeti sama po sebi kao opravdanje za bojazan da on nije nepristran. Ono što je bitno su obim i priroda tih odluka» te utvrdio da nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navedenog proizilazi da je u situacijama kakva je navedena potreban veći stepen izvjesnosti vezan za navodnu pristrasnost sudije koji u svakom konkretnom slučaju mora biti potkrijepljen relevantnim dokazima da bi se dovela u pitanje pravičnost takvog postupka. Kako je, u konkretnom slučaju, predmetnom drugostepenom presudom preinačena prvostepena presuda i apelantu izrečena kazna zatvora u dužem trajanju zbog činjenice da je prvostepeni sud, suprotno zakonskim odredbama, apelantu „izrekao kaznu ispod zakonski utvrđenog minimuma za predmetna krivična djela a da pri tom nije naveo na osnovu kojih zakonskih odredbi je to učinio“, zatim uzimajući u obzir da ZKP FBIH eksplicitno ne propisuje predmetnu procesnu situaciju kao razlog za izuzeće sudije, te kako apelant u apelaciji ne nudi dokaze niti navodi činjenice koje bi ukazivale na očigledno pristrasno postupanje navedenog sudije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoje argumenti koji bi ukazivali na veći stepen izvjesnosti da je predmetni sudija postupao na pristrasan način koji bi doveo u pitanje pravičnost konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra i ove navode apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim.

26. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključke Ustavnog suda o navodnom kršenju prava iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga su i svi ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3088/08 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio