Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3141/08 (D. B.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3141/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP-3141/08, rješavajući apelaciju Danijela Baraća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danijela Baraća podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Kžž-08-000 006 od 10. aprila 2008. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Kž-K-07-000 020 od 30. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Danijel Barać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kog zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banjaluke, podnio je, 8. oktobra 2008. godina, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kžž-08-000 006 od 10. aprila 2008. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-K-07-000 020 od 30. novembra 2007. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje presude Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-08-000 006 od 10. aprila 2008. godine. Apelant je zahtjev za donošenje privremene mjere ponovio 8. decembra 2008. godine nakon što je dobio poziv za izdržavanje kazne zatvora.

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-3141/08 od 15. januara 2009. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Osnovni sud u Gradiški je presudom broj 072-0-K-06-000 111 od 16. aprila 2007. godine apelanta oglasio krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i krivično djelo nepružanje pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nesreći iz člana 414. stav 1. KZ RS, te mu za navedena krivična djela izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 4 mjeseca i mjeru bezbjednosti - zabrana upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od 6 mjeseci.

4. Okružni sud je rješenjem broj 011-Kž-07-000 214 od 28. avgusta 2007. godine uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu ukinuo i odredio održavanje glavnog pretresa pred ovim sudom. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je prvostepena presuda ukinuta jer je prekoračena optužba, s obzirom da su u potvrđenoj optužnici kao oštećeni označeni R.Š. koji je smrtno stradao i maloljetni A.H., a apelant je oglašen krivim, osim za radnje opisane u optužnici i za povrede S.H. i Z.H.

5. Okružni sud je presudom broj 011-0-Kž-K-07-000 020 od 30. novembra 2007. godine apelanta oglasio krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom

2. KZ RS, te krivično djelo nepružanje pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nesreći iz člana 414. stav 1. KZ RS, pa mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 1 mjeseca, kao i mjeru bezbjednosti - zabrana upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od 6 mjeseci. Utvrđeno je da se kritičnog dana na označenom putu dogodila saobraćana nezgoda, kojom prilikom je uslijed naleta putničkog vozila na grupu pješaka smrtno stradao R.Š. a maloljetni A.H. zadobio lake tjelesne povrede, te da su na spornu okolnost da li je apelant svojim putničkim vozilom prouzrokovao ovu nezgodu provedeni brojni dokazi i od optužbe i od odbrane. Naime, Okružni sud je utvrdio da je apelant kritičnog dana na označenom putu upravljao vlastitim putničkim vozilom, pa olako držeći da do nesreće neće doći, brzinom neprilagođenom uslovima puta, prednjim čeonim više bočnim dijelom vozila udario u oštećenog R.Š., te maloljetnog A.H., koji su se kretali desnom stranom kolovoza u istom pravcu kao i vozilo, uslijed čega je oštećeni R.Š. pao i zadobio povrede od kojih je na licu mjesta preminuo, a oštećeni malodobni A.H. lake tjelesne povrede, a nakon čega je apelant nastavio vožnju ne zaustavljajući se da pruži pomoć oštećenim.

6. U toku postupka provedeni su sljedeći dokazi: zapisnik o uviđaju na licu mjesta objektiviziran foto dokumentacijom, nalaz i mišljenje vještaka sačinjen na temelju dijelova nađenih na licu mjesta koji su uspoređeni sa apelantovim vozilom, te nalaz vještačenja tragova boje, sačinjeni u Kriminalističko-tehničkom centru Banjaluka (u daljnjem tekstu: KTC), nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine o uzrocima smrti oštećenog R.Š., nalaz i mišljenje sudskog vještaka saobraćajne struke, te su saslušani svjedoci optužbe i odbrane. Okružni sud je neosnovanim ocijenio apelantove navode isticane i u prvostepenom, kao i u postupku pred ovim sudom, da su vještačenja obavljena bez valjanih naredbi i prisustva lica čije je prisustvo nužno prilikom provođenja određenih istražnih radnji jer su bile uopštene i neargumentovane, te jer su demantovane nalazima i iskazima saslušanih vještaka. Na temelju analize iskaza svjedoka P.B i D.Š. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da se ovim svjedocima ne može pokloniti vjera, zbog toga što su ovlaštena službena lica PS Gradiška izjavila da se protiv njih vode krivični postupci, jer je zaključeno da navedeni svjedoci nisu imali razlog da lažno svjedoče ili da lažno terete apelanta. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da su pogrešno ocijenjeni iskazi svjedoka ovlaštenih službenih lica G.D. i Lj.A. a koji su, u službenoj zabilješki koju su sačinili prilikom pregleda apelantovog vozila, konstatovali da na njemu nema oštećenja. U vezi s tim je ukazano da, čak i da su ovi svjedoci kategorički tvrdili da nije bilo oštećenja na apelantovom vozilu a nisu, njihovi iskazi su se morali cijeniti u sklopu sa nađenim tragovima na licu mjesta koji su konstatovani u zapisniku o uviđaju, nalazima i mišljenjima vještaka, te ostalim dokazima tim prije što je od udesa do pregleda vozila proteklo više dva dana pa je bilo vremena i da se oštećenja uklone. Na osnovu analize iskaza svjedoka N.Z. i N.R., a čiji sadržaji su navedeni u obrazloženju, zaključeno je da su neosnovane i apelantove tvrdnje da se kritične prilike nije nalazio na mjestu gdje se dogodila nesreća već da je bio kod babe i djeda. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da optužba nije ponudila niti jedan materijalni dokaz da je on svojim vozilom prouzrokovao saobraćajnu nesreću, a posebno da je upravljao svojim vozilom u trenutku nesreće, Okružni sud je istakao da niti jedan dokaz optužbe ne ukazuje na drugog izvršioca, odnosno da analizirani dokazi u svojoj ukupnosti i međusobnoj vezi ukazuju da je apelant počinio inkrimisana djela u vrijeme i na način opisan u izreci presude. S tim u vezi je ukazano da se ne može govoriti o indicijama, već o posrednim dokazima koji sa potpunom sigurnošću upućuju na jedini mogući zaključak da je apelant počinio navedena krivična djela.

7. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Kžž-08-000 006 od 10. aprila 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio presudu drugostepenog suda. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da su neosnovane apelantove tvrdnje da je presuda Okružnog suda zasnovana na nezakonitim dokazima jer za vještačenja nisu donesene naredbe suda i tužilaštva da se provedu. U vezi s tim ukazano je da su zahtjevi za mehaničko vještačenje, te sudsko-medicinsko vještačenje i obdukciju leša oštećenog R.Š. upućeni KTC-u od PS Gradiška, podneseni od strane ovlaštenih službenih lica, a što je u skladu sa članom 221. stav 1. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP). Dalje korištenje ovako pribavljenih vještačenja, a nakon što su vještaci koji su ih sačinili i saslušani na glavnom pretresu, ne predstavlja pribavljanje dokaza suprotno članu 10. stav 2. ZKP-a. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da mu je vozilo oduzeto suprotno odredbama ZKP-a, te je ukazano da je vozilo oduzeto u skladu sa članom 130. stav 1. ZKP-a, pošto je postojala opasnost od odlaganja, a apelant se nije protivio oduzimanju vozila, a što je konstatovano i u potvrdi o oduzimanju vozila izdatoj od Policijske stanice Gradiška od 13. januara 2006. godine. Također, radnja oduzimanja vozila preduzeta je od ovlaštenih službenih lica nakon obavještavanja tužioca koji je ovlaštenom službenom licu saopštio da, u slučaju da apelant dobrovoljno pristane da preda vozilo, nije potrebno pribavljati naredbu sudije za prethodni postupak. Najzad, u vezi sa sudsko-medicinskim vještačenjem ukazano je da je ono obavljeno na osnovu naredbe Okružnog tužioca Banjaluka broj Kta-13/06 od 7. januara 2006. godine, kao i da je ova naredba kao dokaz uvrštena na pretresu pred drugostepenim sudom, a na temelju čega je zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi da je ovo vještačenje obavljeno suprotno odredbi člana 160. stav 1. ZKP-a. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. S tim u vezi je ukazano da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je dana pravilna ocjena svih provedenih dokaza, posebno nalaza vještaka mehaničke struke Ž.G. i vještaka hemijske struke V.M. a na temelju kojih je utvrđeno da pronađeni dijelovi vozila na mjestu nesreće pripadaju apelantovom automobilu, te je ukazano na dijelove oba nalaza koji upućuju na ovakav zaključak. Najzad, ukazano je da apelant nije svjedočio u vlastitom predmetu, niti je eventualno ukazao da je neko drugi upravljao automobilom u vrijeme nesreće, a zbog čega su irelevantnim ocijenjeni navodi da je u postupku nesporno utvrđeno da su isti automobil koristili i njegov otac i brat.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da se osporene presude zasnivaju na nezakonito pribavljenim dokazima, odnosno dokazima koji su pogrešno cijenjeni, da su obrazloženja osporenih presuda manjkava jer im nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, te da nije imao suđenje pred nepristranim sudom. Apelant smatra da je nezakonito prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, jer za ovo vještačenje nije bila pribavljena naredba u smislu člana 160. ZKP-a, odnosno naredba je uložena u spis tek na pretresu pred drugostepenim sudom. Nadalje, apelant ističe da su sudovi propustili odgovoriti da li je nezakonito pribavljen dokaz vještačenjem od strane KTC u ličnosti V.M., Ž.G. i Ž.P., te da su zanemarili da je vještačenje obavljeno posle uviđaja, kao i da su spomenuti vještaci dali svoj nalaz na bazi dokaza pribavljenog pretresom apelantovog putničkog vozila, a koje mu je oduzeto i pretres je obavljen, bez prethodno izdatih naredbi kako ZKP propisuje, kao i da ni on ni njegov advokat nisu bili prisutni prilikom pretresa vozila i uzimanja uzoraka. S tim u vezi apelant ističe i da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju mogao primijeniti član 221. 1. ZKP-a koji predstavlja izuzetak, a ne pravilo. Nadalje, apelant ukazuje da postoje bitne razlike između onog što je konstatovano u zapisnika o uviđaju i onog što je bilo predmet vještačenja navedenih vještaka, a u pogledu tragova nađenih na licu mjesta i njihovog porijekla. Apelant smatra i da nije mogao biti saslušan svjedok P.B. jer je bio prisutan u toku čitavog pretresa u sudnici, te navodi da on nije čuo konstataciju predsjednika da je ovaj svjedok bio prisutan u sudnici samo kada su saslušani A.H., S.H. i Z.H. Najzad, apelant ističe da u obrazloženju prvostepene presude nisu ni korektno prenijeti, pa ni cijenjeni iskazi svjedoka odbrane, da presude nisu dale odgovor na pitanje kako je uopšte došlo do nezgode i ko su njeni učesnici, jer tužilaštvo navodi jedno a sud drugo, odnosno da u toku postupka nije ponuđen niti jedna dokaz da je on kritične prilike upravljao putničkim vozilom na označenom putnom pravcu. Apelant navodi da je ove prigovore isticao i u žalbama ali da su se i Okružni i Vrhovni sud oglušili o njih. Na temelju navedenog apelant zaključuje da mu je bilo uskraćeno i suđenje pred nepristrasnim i objektivnim sudom.

Relevantni propisi

9. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske (Službeni glansik RS“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

Član 130.

Privremeno oduzimanje predmeta bez naredbe (1) Predmeti iz člana 129. stav 1. ovog zakona mogu se privremeno oduzeti i bez naredbe suda, ukoliko postoji opasnost od odlaganja. Ukoliko se lice koje se pretresa izričito usprotivi oduzimanju predmeta, tužilac će u roku 72 časova od izvršenog pretresa podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta.

Član 133.

Pravo žalbe (1)Lice od kojeg se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo žalbe.

Član 221.

Obaveza prijavljivanja krivičnog djela (1) Službena i odgovorna lica u svim organima vlasti u Republici Srpskoj, javnim preduzećima i ustanovama dužni su da prijave krivična djela o kojima su obaviješteni ili za koja saznaju na koji drugi način. U takvim okolnostima, službeno i odgovorno lice će preduzeti mjere da bi se sačuvali tragovi krivičnog djela, predmeti na kojima je ili pomoću kojih je učinjeno krivično djelo i drugi dokazi o njima i obavijestiće o tome, bez odlaganja, ovlašćeno službeno lice ili tužilaštvo.

Član 161.

Naredba o vještačenju (1) Pismenu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču zakonitosti pribavljanja dokaza, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda koji je istakao da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva. U skladu s tim, Evropski sud je ukazao na to da prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, već se u okviru navoda o kršenju prava na pravično suđenje ispituje postupak kao cjelina, odnosno ispituje se da li su domaći sudovi korištenjem nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, pri čemu se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49; i Ustavni sud, Odluka broj AP 3225/07 od 14. aprila 2010. godine, stav 31, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 95/10).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije zapaža da je prvostepena presuda rješenjem Okružnog suda ukinuta zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka i. (prekoračenje optužnice) i da je pred ovim sudom ponovo održan pretres. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je na pretresu pred ovim sudom uložena i naredba za sudsko-medicinskim vještačenje broj Kta-13/06 od 7. januara 2006. godine, a kako je i propisano članom 160. stav 1. ZKP, zbog čega je Vrhovni sud identičan apelantov žalbeni navod ocijenio neosnovanim. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da su redovni sudovi propustili da se izjasne da li je nezakonito pribavljen dokaz vještačenjem od strane KTC u ličnosti V.M., Ž.G. i Ž.P., te da su zanemarili da je vještačenje obavljeno posle uviđaja, kao i da su spomenuti vještaci dali svoj nalaz na bazi dokaza pribavljenog pretresom apelantovog putničkog vozila, a koje mu je oduzeto i pretres je obavljen, bez prethodno izdatih naredbi, kao i da ni on ni njegov advokat nisu bili prisutni prilikom pretresa vozila i uzimanja uzoraka, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda označeno da su navedena vještačenja pribavljena, u skladu sa članom 221. stav 1. ZKP kojim je izričito regulsiano da po sazanju za krivično djelo i počinioca službeno i odgovorno lice preduzima mjere da bi sačuvalo tragove krivicnog djela, predmete na kojima je ili pomoću kojih je učinjeno krivično djelo i drugi dokazi o njima i da o tome obaviještava, bez odlaganja, ovlašceno službeno lice ili tužilaštvo. Također, ukazano je da su ovi vještaci saslušani na glavnom pretresu, a na temelju čega je zaključeno da ova vještačenja ne predstavljaju dokaze pribavljene suprotno članu 10. ZKP. Također, Vrhovni sud je konstatovao da oduzimanje apelantovog vozila nije bilo u suprotnosti sa članom 130. stav 1. ZKP, kao i da je apelantu izdata potvrda o oduzimanju u kojoj je konstatovano da je apelant dobrovoljno predao vozilo. U vezi sa tvrdnjom da ni apelant ni njegov advokat nisu prisustvovali pretresu vozila, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu da su osporene presude zasnovane jedino i isključivo na pretresu vozila, odnosno da je pretres vozila jedini dokaz da na kom su zasnovane osporene presude. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da apelant zbog oduzimanja vozila nije ulagao žalbu u smislu člana 133. ZKP. Najzad, u pogledu tvrdnje da nije mogao biti saslušan svjedok B.P. Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju ukinute presude prvostepenog suda dati razlozi i obrazloženja zbog kojih je dozvoljeno provođenje osporenog dokaza, a na temelju dokumenta predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant prigovor u odnosu na ovog svjedoka isticao u kasnijim fazama postupka, pa da su Okružni i Vrhovni sud propustili o tome odlučiti. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu očigledno neosnovani.

15. U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi pogrešno cijenili provedene dokaze, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije , presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

16. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju provedeni dokazi cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi a na temelju čega su sudovi i zasnovali zaključak o apelantovoj krivici za počinjena krivična djela za koja je oglašen krivim. Obrazloženja i razlozi koje su ponudili prihvatajući pojedine od dokaza na temelju kojih su utvrđivali relevantne činjenice ne doimaju se proizvoljnim, niti su navodima u apelaciji dovedeni u pitanje. Ustavni sud primjećuje da apelant ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u samoj apelaciji, nije ponudio niti jedna dokaz koji bi upućivao na zaključak da je neko drugi, a ne on upravljao automobilom kritične prilike. Nadalje, apelant ne tvrdi, a to se ne može zaključiti ni iz obrazloženja osporenih odluka, da mu je bilo uskraćeno pravo da se izjašnjava i da osporava bilo koji od provedenih dokaza, odnosno ne ukazuje zbog čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer su sudovi odbili da provedu neke od dokaza koje je predlagao, a kojim bi eventualno bile utvrđene činjenice relevantne za postojanje ili nepostojanje njegove krivične odgovornosti. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu očigledno neosnovani.

17. S obzirom na zaključke u pogledu zakonitosti dokaza i načina na koji su provedeni dokazi cijenjeni, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelantovi navodi da obrazloženja osporenih presuda ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Pri tom, Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije obaveza suda da obrazloži svoju odluku ne može biti shvaćena na način da se da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05od 14. marta 2006. godine).

18. Najzad, u pogledu apelantovih tvrdnji da mu je bilo uskraćeno pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudac nije nepristran, stav dotične osobe važan je ali ne i odlučujući. Ono što je odlučno jeste može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2247/07 od 17. decembra 2009. godine, stav 28., objavljena na www.ustavnisud.ba) .

19. U konkretnom slučaju apelant smatra da je sud bio nepristrasan s obzirom na način kako je cijenio provedene dokaze i utvrdio činjenično stanje, te jer nisu ispitani njegovi žalbeni navodi. S obzirom na su navodi o pogrešnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u pogledu obrazloženja osporenih odluka već detaljno preispitani u ovoj odluci i da je zaključeno da su neosnovani, a da apelant u apelaciji ne nudi niti jedna dokaz koji bi mogao učiniti mogućim i vjerovatnim njegov navod o nepristrasnom sudu, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

20. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3141/08 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio