Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3201/08 (B. K., V. S., S. M., S. G., I. K. i drugi)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Nadležnost suda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica · čl. 69
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3201/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3201/08, rješavajući apelaciju Bože Kraljevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bože Kraljevića, Vinka Sliškovića, Stanka Muse, Stjepana Galića, Ivana Kvesića (sin Joze), Ivana Kvesića (sin Grge), Slavka Kolobarića, Stanka Ramića, Anđelka Markića, Ivana Muse, Petra Gašpara, Ivana Kvesića (sin Ante), Marka Marušića, Veronike Jurilj, Mate Pinjuha, Slavka Ćubele i Šimuna Lasića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 019644 07 Rev od 13. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božo Kraljević, Vinko Slišković, Stanko Musa, Stjepan Galić, Ivan Kvesić (sin Joze), Ivan Kvesić (sin Grge), Slavko Kolobarić, Stanko Ramić, Anđelko Markić, Ivan Musa, Petar Gašpar, Ivan Kvesić (sin Ante), Marko Marušić, Veronika Jurilj, Mate Pinjuh, Slavko Ćubela i Šimun Lasić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Davor Martinović, advokat iz Mostara, podnijeli su 10. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 019644 07 Rev od 13. maja 2008. godine.
2. Odlučujući u ponovnom postupku o tužbenom zahtjevu apelanata protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate, Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 07 58 P 019644 01 P od 22. marta 2007. godine. Navedenom presudom obavezan je tuženi da apelantima (mirnodopskim vojnim invalidima) na ime naknade invalidnina za period od 1. maja 1992. godine do 31. jula 2001. godine isplati pojedinačne iznose pobliže označene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Odlučujući o žalbi apelanata i tuženog protiv navedene presude, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu broj 007-0-Gž-07-000 801 od 17. septembra 2007. godine kojom je odbio kao neosnovane žalbe i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio rješenje broj 58 0 P 019644 07 Rev od 13. maja 2008. godine kojim je uvažio reviziju, ukinuo obje nižestepene presude i odbacio tužbu apelanata zbog nenadležnosti suda da odlučuje o postavljenom tužbenom zahtjevu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se predmetni tužbeni zahtjev apelanata odnosi na ostvarivanje prava na invalidninu mirnodopskih vojnih invalida za period od 1. maja 1992. godine do 31. jula 2001. godine u iznosima navedenim u tužbi. Dalje se navodi da je članom 111. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca («Službeni list SFRJ» br. 68/81 do 42/90, preuzet kao republički propis «Službeni list RBiH» br. 2/92, 6/94 i 13/94) propisano da se prava utvrđena navedenim zakonom, među koja spada i invalidnina koju apelanti potražuju, ostvaruju u upravnom postupku. Nadalje, sudska zaštita prava je predviđena u članu 108. navedenog zakona i ostvaruje se u upravnom sporu, dok se izvršenje rješenja donesenih u skladu sa navedenim zakonom vrši po službenoj dužnosti od strane nadležnog organa (član 112.). Navedeno je da, također, iz odredbe člana 69. stav 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine FBiH», br. 33/04, 56/05 i 70/07) proizilazi da se na apelante primjenjuju odredbe Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. Vrhovni sud je zaključio da redovni sudovi u skladu sa članom 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br.53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) nisu bili nadležni da odlučuju o tužbenom zahtjevu apelanata, te da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je u skladu sa odredbom člana 249. stav 2. ZPP odlučio da reviziju uvaži, nižestepene presude ukine i tužbu odbaci.
5. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne ocjene priloženih dokaza. Apelanti navode da je reviziju u konkretnom slučaju Vrhovi sud trebao odbaciti shodno članu 247. ZPP. Dalje su istakli da je Vrhovni sud donoseći osporenu odluku zanemario činjenicu da u predmetnoj pravnoj stvari nije sporno pravo apelanata na invalidninu, niti je sporna visina invalidnine, već da je jedino sud u parničnom postupku nadležan da odluči o pravu apelanata na isplatu neisplaćenih naknada u periodu koji je određene tužbom, što su apelanti i tražili.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu zbog pogrešne primjene prava i pogrešne ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na odredbama Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. Ustavni sud dalje zapaža da se Vrhovni sud pozvao na član 111. navedenog zakona, kojim je propisano da se prava utvrđena navedenim zakonom, među koja spada i invalidnina koju apelanti potražuju, ostvaruju u upravnom postupku, zatim na član 108. prema kojem se sudska zaštita navedenih prava ostvaruje u upravnom sporu, kao i na član 112. prema kojem se izvršenje rješenja donesenih u skladu sa navedenim zakonom vrši po službenoj dužnosti od strane nadležnog organa. Vrhovni sud je također, utvrdio da se prema članu 69. stav 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica na apelante primjenjuju odredbe Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. S obzirom na navedene zakonske odredbe Vrhovni sud je zaključio da predmetni spor ne spada u sudsku nadležnost u smislu člana 16. stav 1. ZPP, da je zbog toga u konkretnom slučaju došlo do povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP i te je u skladu s odredbom člana 249. stav 2. ZPP svojim rješenjem ukinuo donesene odluke i tužbu apelanata odbacio zbog nenadležnosti suda da odlučuje o postavljenom tužbenom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u situaciji kada je obzirom na činjenice konkretnog predmeta odlučio da uvaži reviziju, ukine nižestepene presude i odbaci tužbu apelanata budući da je odredbom člana 16. stav 1. ZPP regulirano da sud u toku cijelog postupka „po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost“ zbog čega se pokazuje neosnovano pozivanje apelanata na odredbu člana 247. ZPP kojom je regulirano postupanje vezano za nedopuštenu reviziju. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti navode o nedopuštenosti revizije nisu isticali u postupku pred redovnim sudovima (nisu dali odgovor na reviziju) pa Ustavni sud podržavajući svoju dosadašnju praksu (vidi odluku o dopustivosti AP 51/07 od 29. aprila 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ističe da apelanti ovaj prigovor ne mogu koristiti prvi put u postupku pred Ustavnim sudom.
10. Ustavni sud, dakle, smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović