Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3317/08 (N. P.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3317/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3317/08, rješavajući apelaciju Novaka Petrušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Novaka Petrušića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj Kž-78/08 od 29. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 073-0-K-07-000 004 od 17. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Novak Petrušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-78/08 od 29. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 073-0-K-07-000 004 od 17. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 073-0-K-07-000 004 od 17. decembra 2007. godine, apelant je oglašen krivim da je kao tržišni inspektor Službe inspekcije u Odjeljenju za privredu i društvene djelatnosti Opštine Kotor Varoš, radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10, u daljnjem tekstu: KZ RS). Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.
3. Istom presudom na osnovu čl. 96. i 99. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09 i 92/09, u daljnjem tekstu: ZKP) obavezan je apelant da na ime troškova krivičnog postupka plati paušal sudu u iznosu od 150,00 KM, dok je oštećena Dragana Panić, na osnovu člana 108. stav 3. ZKP-a, sa imovinsko pravnim zahtjevom upućena na parnicu.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon sveobuhvatne analize i ocjene provedenih dokaza (saslušanja šest svjedoka i uvid i čitanje niza isprava) utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Sud dalje navodi da je svoju odluku u cjelosti zasnovao na iskazima svjedoka Dragane Panić i Vere Alagić iz kojih proizilazi da je apelant kao tržišni inspektor 2. avgusta 2006. godine oko 15,15 časova, nakon što je prethodni dan u večernjim satima ulazio u poslovni objekat DOO «Jugopromet» PJ «Jezerka» Vrbanjci, raspitujući se kod radnice Dragane Panić o radu prodavnice i tražeći da mu pokaže sadržaj kase koja je bila prazna, najavio svoj dolazak slijedećeg dana, ponovo došao u isti poslovni objekat, nakon traženja radnice pokazao svoju službenu legitimaciju i pregledao poslovne knjige o čemu nije sačinio zapisnik, te koristeći svoj položaj iz kase uzeo jednu novčanicu od 100,00 KM i napustio objekat. Sud je u cjelosti prihvatio iskaze navedenih svjedoka koji su bili prisutni u objektu za vrijeme dolaska apelanta i uzimanja novčanice, te navodi da su iskazi međusobno povezani i saglasni u vezi sa navedenim događajem. Nadalje, sud nije prihvatio materijalne dokaze kojim je odbrana pokušala diskreditovati vlasnika poslovnog objekta Zorana Tepića (dokazi da je u prodavnici neregularno radio i da je protiv njega bilo podnošenja prekršajnih prijava) s obzirom da vlasnik nije bio na mjestu događaja i da ti dokazi ne mogu doprinijeti utvrđivanju činjenica o postupanju apelanta kao inspektora u navedenom objektu. Sud nije prihvatio ni dokaz odbrane (zapisnik broj 06/6-520-5/06-325 od 1. avgusta 2006. godine da je apelant bio u prisustvu i zajedno sa inspektorom Tešićem i načelnikom opštine i vršio naplatu takse za ugostitelje), kojim je pokušala osporiti prisustvo apelanta u predmetnom objektu za vrijeme inkriminisanog događaja, zaključivši da se radi o neovjerenoj kopiji zapisnika na kojoj se jasno vidi da je dio teksta oko učešća apelanta i načelnika opštine u radnjama naplate takse dopisan. Također, sud nije prihvatio ni iskaze svjedoka odbrane Milenka Đurića i Zorice Tovilović, koji su u svojim iskazima potvrdili radnje iz navedenog zapisnika i koji su bili u suprotnosti sa iskazom svjedoka Radenka Čupića, ocjenivši iskaze ovih svedoka uopštenim i kolegijalnim. Sud je istakao da je aktom o radu inspektora jasno precizirano postupanje inspektora na način «da ne postoji mogućnost da tržišni inspektor obavi inspekcijski pregled a da ne sačini zapisnik o izvršenoj kontroli», te da apelant u konkretnom slučaju nije sačinio zapisnik o inspekcijskom pregledu.
5. Osnovni sud je zaključio da je apelant predmetno krivično djelo izvršio sa direktnim umišljajem jer su se u njegovim radnjama stekla sva obilježja bića krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja. Naime apelant je navedene prilike i na opisani način izvršio bespravno oduzimanje novca koji je prisvojio, imajući u vidu da je izvršio krivično pravnu radnju u kojoj postoji vremenski kontinuitet kao i da navedena radnja čini jedinstvenu cjelinu u izvršenju ovog krivičnog djela, te da je novac iskoristio za svoje vlastite potrebe i ostvario protivpravnu imovinsku korist. Pri odmjeravanju kazne apelantu sud je cijenio sve okolnosti od uticaja na vrstu i visinu kazne, pa je u konkretnom slučaju kao olakšavajuće okolnosti cijenio činjenicu da se radi o mlađoj osobi koja do sada nije kažnjavana za ovakva ili slična krivična djela, kao i da je jedini hranilac porodice koju izdržava. Kao otežavajuće okolnosti sud je cijenio korištenje službenog položaja, uzimanje manje količine novca za sticanje imovinske koristi, uzimanje novca u prisustvu drugih lica, napuštanje objekta odmah po izvršenom oduzimanju novca i nesačinjavanje zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu. Sud je sagledavši sve olakšavajuće okolnosti, u skladu sa odredbama čl. 38. i
39. KZ RS, ublažio kaznu apelantu i izrekao mu krivičnu sankciju za učinjeno krivično djelo smatrajući da će izrečena kazna dovoljno uticati na apelanta da više ne vrši ovakva i slična krivična djela.
6. Odlučujući o žalbama apelanta i Okružnog tužilaštva Banjaluka protiv navedene presude, Okružni sud je donio presudu broj Kž-78/08 od 29. aprila 2008. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu dok je žalbu Okružnog tužilaštva Banjaluka uvažio, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni tako što je umjesto ranije izrečene uslovne osude i utvrđene kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo, primjenom odredbi čl. 46. i 47. KZ RS, apelantu izrečena uslovna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kad je apelanta oglasio krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pri čemu nije počinio nikakve povrede krivičnog postupka. Dalje je navedeno da, suprotno uopštenim navodima žalbe, izreka prvostepene presude nije u suprotnosti sa supstratom optužbe, te da se analizom ocjene i vrednovanja svih provedenih dokaza ne može izvesti zaključak da je presuda nerazumljiva. Sud je dalje naveo da su radnje apelanta detaljno opisane i konkretizovane, te da iz sadržaja radnji proizilaze sva obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 347. stav 3. KZ RS. Okružni sud je naveo da smatra pravilnom ocjenu prvostepenog suda da je dokumentacija koju je prezentirala odbrana usmjerena u pravcu diskreditacije vlasnika trgovine Zorana Tepića, te da se na osnovu navedene dokumentacije ne mogu utvrditi činjenice o postupanju apelanta kao inspektora u konkretnom slučaju. Također je navedeno da je ispravno postupio prvostepeni sud kada je odbio prihvatiti kao dokaz zapisnik broj 06/6-520-5/06-325 od 1. avgusta 2006. godine i iskaze svjedoka Radenka Čupića, Milenka Đurića i Zorice Tovilović, kojima je odbrana nastojala dokazati alibi apelanta. Naime, prvostepeni sud je ispravno zaključio da u konkretnom slučaju zapisnik ne predstavlja valjan dokaz u krivično-pravnom smislu (član 281. st. 2. i 3. ZKP), s obzirom da nije dostavljen u originalu ili ovjerenoj kopiji koja je saglasna originalu odnosno, da je na istom vidljivo dopisivanje teksta oko učešća apelanta i načelnika opštine u radnjama naplate takse. Nadalje je navedeno da je pravilno postupio prvostepeni sud kada nije prihvatio iskaze navedenih svjedoka koji su potvrđivali radnje iz zapisnika, jer je očito da se radi o tendencioznim iskazima. Dalje se navodi da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na iskazima svjedoka Dragane Panić i Vere Alagić, koje su bile prisutne u prodavnici prvog dana, kao i drugog dana kada je apelant nakon pregleda poslovnih knjiga uzeo novac iz kase u iznosu od 100,00 KM i odlazeći iz prodavnice obratio se radnici riječima «hvala šefice». Okružni sud navodi da je neosnovano pozivanje odbrane na načelo «in dubio pro reo» da kada su odlučne činjenice u sumnji, da se moraju tumačiti u prilog optuženom te je u tom kontekstu obrazloženo „U konkretnom slučaju nema u sumnji odlučnih činjenica, a to što dokaze odbrane sud nije prihvatio dati su valjani i prihvatljivi razlozi koje prihvata i ovaj sud i nema dileme da su odlučne činjenice o postupanju inspektora [apelanta] u sumnji kada bi se moglo primijeniti“ ovo načelo. Navedeno je da apelantove radnje govore da je on zaista prekoračio granice svog ovlaštenja u namjeri da sebi pribavi imovinsku korist te da su s toga njegove radnje pravilno vrednovane kao krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 3. KZ RS, te da je prvostepeni sud dao razloge da je apelant postupao sa direktnim umišljajem na što nesumnjivo, po zaključku Okružnog suda , upućuju njegove radnje (dolazak, pregled kase, uzimanje novca).
8. Ispitujući odluku o izrečenoj kazni apelantu, Okružni sud je, uzimajući u obzir da je za predmetno krivično djelo zapriječena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, uvažio žalbu Okružnog tužilaštva Banjaluka i povećao utvrđenu kaznu zatvora sa tri na šest mjeseci. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom izricanja kazne pravilno pobrojao olakšavajuće okolnosti međutim, navedenim okolnostima je „dao preveliku dimenziju i neosnovano ih cijenio kao osobito olakšavajuće okolnosti koje opravdavaju ublažavanje kazne“ ispod zakonskog minimuma. Dalje je navedeno da olakšavajuće okolnosti u konkretnom slučaju opravdavaju samo izricanje uslovne osude, zbog čega je prvostepena presuda u pogledu izrečene sankcije preinačena. pri čemu je zaključeno da će se ovako odmjerenom kaznom ostvariti cilj i svrha kažnjavanja, kao i postići posebna i opšta prevencija da apelant ne čini ovakva i slična krivična djela.
9. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant analizira presude redovnih sudova i naglašava da je u konkretnom slučaju nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje zbog sudske ocjene dokaza, kao i da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno poklonili vjeru svjedocima Dragani Panić i Veri Alagić kojima su utvrđene odlučne činjenice, čiji su iskazi po navodima apelanta nedosljedni. Dalje se navodi da su redovni sudovi odbili dokaze odbrane (zapisnik i iskazi svjedoka) kojima se potvrđuje da je apelant za vrijeme inkriminisanog događaja bio na sasvim drugom mjestu uz obrazloženje da se radi o kopiji koja ne može poslužiti kao dokaz u odnosno, da su iskazi svjedoka kolegijalni i uopšteni. Također, apelant navodi da zaključci redovnih sudova ne zadovoljavaju princip «in dubio pro reo» odnosno, da činjenice koje idu na teret apelanta nisu sa sigurnošću utvrđene, iz čega proizilazi da mu je povrijeđeno i pravo zagarantovano članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Apelant smatra da osporene presude ne sadrže razloge iz kojih se može zaključiti da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, s obzirom da redovni sudovi nisu dali objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoje zaključke o njegovoj krivici.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava i ocjenu dokaza Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-
20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud, u vezi s apelantovim navodima zapaža, da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu krivično-pravne odgovornosti apelanta. Okružni sud je potvrđujući pravilnost prvostepene presude, osim u dijelu odluke o krivičnoj sankciji (uslovna osuda je prinačena sa tri na šest mjeseci), istakao da je u konkretnom krivičnom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, kako u pogledu činjenica bitnih za postojanje predmetnog krivičnog djela tako i krivične odgovornosti apelanta kao njegovog izvršioca, o čemu su u obrazloženju prvostepene presude navedeni jasni i precizni razlozi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
14. S druge strane Ustavni sud ističe da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05). Također, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine).
15. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa navodima apelacije Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom krivičnom postupku nakon provedenog dokaznog postupka donesena osuđujuća presuda protiv apelanta koja je zasnovana na sveukupnoj analizi izvedenih dokaza, uz obrazloženja koja po mišljenju Ustavnog suda ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o krivici apelanta, uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, u osporenim presudama su dati jasni i precizni razlozi za stavove kojima je utvrđena krivična odgovornost apelanta, te je, suprotno navodima apelanta, za svaki prihvaćeni kao i neprihvaćeni dokaz dato logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su izveli zaključak da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela za koje je oglašen krivim te da su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. S obzirom na navedenoo Ustavni sud smatra da su navodi apelacije vezani za pogrešno i nepotpuno uvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i ocjenu dokaza te u vezi s tim navodi vezani za obrazloženje osporenih odluka očigledno prima facie neosnovani zbog čega nema povrede apelantovih prava garantiranih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
17. Apelant, također, ističe da zaključci redovnih sudova ne zadovoljavaju princip «in dubio pro reo» garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije smatrajući da činjenice koje idu njemu na teret nisu sa sigurnošću utvrđene odnosno, da osporene presude ne sadrže razloge iz kojih se može zaključiti da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
18. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77).
19. S obzirom na to da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, koje navode je Ustavni sud razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, te da apelant, u vezi s tim navodima, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovog principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što je nezadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih su sudovi došli, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava garantiranih članom 6. stav 2. Evropske konvencije također očigledno prima facie neosnovani.
20. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović