Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3354/08 (G. R.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3354/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3354/08, rješavajući apelaciju Grozde Radulović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grozde Radulović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 989 od 10. septembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-000 953 od 12. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-P-06-000 526 od 10. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grozda Radulović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa punomoćnik Momčilo Radulović, podnijela je 23. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 989 od 10. septembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000 953 od 12. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-000 526 od 10. oktobra 2006. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je 20. februara 2009. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelantica je 9. marta 2009. godine dostavila dopunu apelacije.
2. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000 526 od 10. oktobra 2006. godine u cijelosti je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže Republiku Srpsku, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotuženi), i Grad Banja Luka (drugotuženi) da joj solidarno naknade materijalnu štetu zbog oduzetih pokretnih stvari 8. marta 1988. godine u iznosu od 47.374,59 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. aprila 1988. godine do isplate. Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet konkretnog spora apelanticin zahtjev za naknadu štete od prvotuženog i drugotuženog zbog bespravno oduzetih pokretnih stvari 8. marta 1988. godine koje su pobliže naznačene u presudi. Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku, između ostalog, pročitana potvrda o privremenom oduzimanju predmeta iz koje proizilazi da su službena lica OSUP-a, Stanica milicije Centar Banja Luka, privremeno oduzela od apelanticinog supruga Momčila Radulovića ukupno 41 predmet pronađen kod njega, te da su od toga 24 predmeta vraćena oštećenim preduzećima pobliže navedenim u presudi, dok je 17 predmeta pohranjeno u OSUP-u Banja Luka. Dalje, navedeno je da je u postupku pročitan i krivični spis tog suda broj K-509/90 na osnovu čega je utvrđeno da je apelanticin suprug Presudom broj K-1347/88 od 28. septembra 1989. godine proglašen krivim što je iz više preduzeća i gradilišta prisvajao pokretne stvari – predmete čiji opis odgovara opisu navedenog 41 predmeta, i da je uvjetno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina za krivično djelo prikrivanja, te da je vođenju predmetnog krivičnog postupka prethodilo oduzimanje navedenih predmeta za koje je apelantica tvrdila da su bespravno oduzeti i za koje traži naknadu materijalne štete. Dalje je utvrđeno da je Presudom Višeg suda u Banjoj Luci broj Kž-174/90 od 12. marta 1990. godine prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je apelanticinom suprugu izrečena uvjetna osuda, a u dijelu koji se odnosio na presuđenje za počinjeno krivično djelo utaje prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak koji je Rješenjem broj K-
509/90 iz 1990. godine obustavljen.
3. U presudi je navedeno da je uvidom u kopije računa i predračuna na koje se apelantica pozivala kao na dokaz da su oduzeti predmeti bili njeno vlasništvo utvrđeno da navedeni računi i predračuni ne predstavljaju dokaz o vlasništvu nad navedenim oduzetim predmetima budući da su ti računi i predračuni iz 1990. godine a sporni predmeti su oduzeti 1988. godine. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je nesporno da su predmetne stvari oduzete od apelanticinog supruga 1988. godine, te da apelanticin suprug nije stranka u konkretnom postupku već apelanticin punomoćnik, te da navedeni predmeti nisu oduzeti od apelantice. Osnovni sud je naveo: «Slijedom utvrđenja, tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu štete je neosnovan jer je neosnovano tražiti naknadu štete iz osnova bespravno oduzetih odnosno prisvojenih pokretnih stvari iz predmeta ovog spora jer tužiteljici šteta nije učinjena a nije učinjena jer od nje predmeti nisu oduzeti. Znači tužiteljica nije aktivno legitimisana jer nije učesnik materijalno pravnog odnosa iz kojeg je nastala parnica. Slijedom toga osnovan je prigovor zakonskog zastupnika tuženih da tužiteljica nije aktivno legitimisana. Prigovor nedostatka stvarne legitimacije je materijalno pravne prirode a ne procesne prirode. Kada je prigovor nedostatka stvarne legitimacije osnovan kao u konkretnom pravnom slučaju, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan. Međutim, da je kao tužilac označen Radulović Momčilo kao lice koje je učesnik materijalno pravnog odnosa u predmetnom slučaju, morao bi kao stranka koja traži naknadu štete iz navedenog osnova da dokaže da je vlasnik stvari za koje štetu traži, ko je oduzeo stvari i kod koga su oduzete stvari». Obrazloženo je i da je neosnovana tvrdnja apelanticinog supruga, koji joj je punomoćnik u konkretnoj pravnoj stvari, da su oduzete stvari njihova zajednička imovina i bračna stečevina jer utvrđivanja šta čini zajedničku imovinu stečenu u braku može biti predmet nekog drugog spora ali nije predmet konkretnog spora. Imajući u vidu navedeno, kao i da je odredbama čl. 3. i 37. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima propisana sadržina prava svojine na stvarima, odnosno da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, Osnovni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Gž-07-000 953 od 12. juna 2007. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanticini žalbeni navodi neosnovani, te da je njen tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, ali ne zbog razloga koje je naveo prvostepeni sud. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju drugotuženi nije pasivno legitimisan jer nije pravni sljednik nekadašnjeg SUP-a pa je u odnosu na drugotuženog predmetni tužbeni zahtjev neosnovan. Dalje, navedeno je da iz potvrda o oduzimanju spornih predmeta proizilazi da su od apelanticinog supruga oduzete i individualno i generički određene stvari, te da, shodno odredbama člana 37. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, apelantici pripada pravo na stvarno-pravni zahtjev u odnosu na individualno određene stvari. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da bi tek ukoliko bi se utvrdilo da vraćanje individualno određenih stvari nije moguće jer one više nisu u posjedu tuženog, apelantica imala pravo na naknadu štete u protivvrijednosti oduzetih stvari kao i da bi joj u odnosu na generičke stvari pripadalo pravo na tužbu zbog neosnovanog bogaćenja ili na naknadu štete «jer ukoliko bi se dopustilo da se putem vindikacione tužbe zahtijeva povrat stvari određenih po rodu, to bi značilo da vlasnik ostvaruje ne ovlaštenje držanja stvari koja mu pripada već samo dobija stvari istog roda jednake vrijednosti. Takav povrat stvari se pojavljuje kao kompenzacija štete prouzrokovane vlasniku u naturi, a u njenoj osnovi se nalazi ne stvarno pravni nego obligaciono pravni zahtjev.» S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su, suprotno stavu prvostepenog suda, stvari koje su pronađene kod apelanticinog supruga i koje su oduzete od njega zbog vođenja krivičnog postupka, koji je obustavljen, vlasništvo apelanticinog supruga jer u krivičnom postupku nije utvrđeno da je apelanticin suprug te stvari bespravno prisvojio, te je navedeno i da apelantici pripada suvlasništvo na tim stvarima. Dalje, navedeno je da u odnosu na individualno određene stvari apelantica nije dokazala da povrat tih stvari nije moguć, kao ni vrijednost predmetnih stvari (priloženi su predračuni iz 1990. godine a stvari su oduzete 1988. godine), kao ni da li su predmetne stvari polovne ili nove iz čega, prema zaključku Okružnog suda, proizilazi da su apelanticini žalbeni navodi neosnovani.
5. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 989 od 10. septembra 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno u nižestepenim postupcima, te stavove nižestepenih sudova na kojima su presude utemeljene, te je obrazložio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog suda da apelantica nije dokazala visinu tužbenog zahtjeva, odnosno obim štete, ali da je pogrešan stav tog suda da apelantica nije dokazala da je povrat stvari nemoguć jer je nesporna činjenica koja proizilazi iz spisa predmeta da je došlo do gubitka predmetnih stvari, odnosno da se oduzetim stvarima nakon proteka dužeg vremena gubi svaki trag. Navedeno je da je prvotuženi kao pravni sljednik nekadašnjeg republičkog SUP-a odgovoran za štetu, kako licu od koga su stvari privremeno oduzete, tako i apelantici, jer se u konkretnom slučaju radi o stvarima stečenim u toku bračne zajednice, ali da je apelantica, shodno odredbama člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bila dužna dokazati ne samo da je pretrpjela štetu već i visinu te štete. Vrhovni sud je obrazložio da je članom 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke izuzev u slučaju da je zakonom određeno nešto drugo. Kako iz stanja prvostepenog spisa proizilazi da je apelantica kao dokaz za svoje tvrdnje ponudila račune i predračune iz 1990. godine u kojima je navedena cijena predmeta pobliže navedenih u presudi ali da ti računi i predračuni ne mogu poslužiti kao validan dokaz o vrijednosti oduzetih predmeta jer datiraju iz 1990. godine a predmetni su oduzeti 1988. godine, kao i zbog toga što se radi o cijenama novih stvari a iz krivičnog spisa proizilazi da su predmeti koji su oduzeti od apelanticinog supruga već rabljene stvari koje je on, uglavnom, uzimao sa otpada i sakupljao na gradilištima te ih je prisvajao kao napuštene od vlasnika, Vrhovni sud je odbio apelanticinu reviziju kao neosnovanu.
6. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica navodi da su u toku postupka ona i njen punomoćnik istakli stvarno činjenično stanje koje nadležni sudovi nisu uopće ocijenili kao što nisu ocijenili ni dokumentaciju koja je priložena u spis, zbog čega su, prema njenom mišljenju, osporene presude nezakonite.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelanticinim navodima koji se isključivo odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačnici jasno obrazložio zašto je apelanticina revizija neosnovana, odnosno zašto je ocijenio da su odluke nižestepenih sudova pravilne iako su ti sudovi obrazloženje svojih presuda o odbijanju apelanticinog tužbenog zahtjeva temeljili na drugačijim razlozima od onih na kojim je Vrhovni sud utemeljio obrazloženje osporene revizione presude, prema kojim apelantica nije u skladu sa relevantnim odredbama ZOO-a i ZPP dokazala visinu štete, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović