Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3471/08 (S. J.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3471/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3471/08, rješavajući apelaciju Stane Jarović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stane Jarović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-2559/05 od 15.
septembra 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša broj UP-II/05-23-5-175/05 od 10. novembra 2005.
godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/III-23-0-58/03 od 13. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stana Jarović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 31. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-2559/05 od 15. septembra 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj UP-II/05-23-5-175/05 od 10. novembra 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 23-04/III-23-0-58/03 od 13. septembra 2005. godine.
2. Apelantica se 4. augusta 2003. godine obratila prvostepenom organu zahtjevom za prijenos stanarskog prava na stanu na Trgu grada Prato broj 2/4 u Sarajevu površine 29 m², po strukturi garsonijera (u daljnjem tekstu: predmetni stan), poslije smrti nosioca stanarskog prava Miladina Gašića, apelanticinog brata (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava). U zahtjevu je navela da je nosilac stanarskog prava prenio stanarsko pravo sa majke na sebe, te da se brinula o bratu, izdržavala ga i dostojanstveno sahranila. Prvostepenom organu se 3. februara 2005. godine obratio Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) zahtjevom za iseljenje apelantice kao bespravnog korisnika predmetnog stana nakon smrti nosioca stanarskog prava. Prvostepeni organ je 27. jula 2005. godine zaključkom na usmenoj raspravi spojio apelanticin zahtjev za prijenos stanarskog prava na predmetnom stanu i zahtjev vlasnika stana u jedinstven postupak, shodno odredbama člana 125. stav 3. Zakona o upravnom postupku, koji se vodio pod brojem 23-04/III-23-0-58/03.
3. Rješenjem prvostepenog organa broj 23-04/III-23-0-58/03 od 13. septembra 2005. godine apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana nakon smrti nosioca stanarskog prava odbijen je kao neosnovan. Istim rješenjem je utvrđeno da apelantica i ostali nemaju pravo da nastave koristiti predmetni stan, te im je naloženo da u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja isele iz predmetnog stana, da ga oslobode od ljudi i stvari i predaju u posjed vlasniku stana. Prvostepeni organ je uvidom u dokaze pribavljene u toku ovog postupka (potvrda «Sarajevostana» d.d. Sarajevo broj 03/1-2-6813/04 od 18. augusta 2004. godine, Ugovor o korištenju stana broj MB/03-1-1739/90 od 5. novembra 1990. godine, potvrda o smrti nosioca stanarskog prava od 23. marta 2003. godine, Uvjerenje MUP-a Novi Grad od 28. aprila 2004. godine, potvrda Mjesne zajednice Dobrinja «A» broj 12-05-52/05 od 27. maja 2005. godine), kao i druge materijalne dokaze, te saslušanjem svjedoka utvrdio da je vlasnik stana Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo, da se apelantica od 17. marta 1982. godine vodi na adresi Prvomajska broj 72, sa zadnjom obnovljenom prijavom od 9. septembra 1998. godine na adresi Prvomajska broj 31, te da se na adresu predmetnog stana prijavila 3. marta 2004. godine. Dalje, prvostepeni organ je utvrdio da se nosilac stanarskog prava od 17. decembra 1999. godine do smrti vodio kao jednočlano domaćinstvo na adresi Trg grada Prato broj 2, a da ga je 15. aprila 2003. godine iz evidencije mjesne zajednice odjavila apelantica. Također je utvrđeno da se nakon smrti nosioca stanarskog prava niko ne vodi da je prijavljen u evidenciji mjesne zajednice na predmetnom stanu. Prvostepeni organ je na osnovu medicinske dokumentacije i dopisa MUP-a Treće policijske uprave Sarajevo utvrdio da je 2. marta 2003. godine nosilac stanarskog prava nađen mrtav u predmetnom stanu. Dalje je prvostepeni organ tvrdio da je apelanticin suprug Huso Jarović nosilac stanarskog prava na stanu u ul. Prvomajska broj 34 i da je poslije njegove smrti stan otkupila njihova kćerka. Prvostepeni organ je istakao da je apelantica 4. augusta 2004. godine zatečena u predmetnom stanu, te da nema na svom imenu evidentiranih nekretnina u katastarskoj općini Dolac Sarajevo, niti posjeduje stanarsko pravo ni na jednom od stanova koji su evidentirani u kantonalnom stambenom fondu. Prvostepeni organ je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da apelanticinom zahtjevu nije bilo moguće udovoljiti budući da je u postupku nesporno utvrđeno da nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu odredbi čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni organ je zaključio da apelantica nije sa nosiocem stanarskog prava trajno živjela i stanovala u predmetnom stanu, te da, u smislu odredbi člana 6. ZSO-a, nije ni mogla biti član njegovog porodičnog domaćinstva, pa je njen zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana odbio kao neosnovan.
4. Protiv navedenog rješenja prvostepenog organa apelantica je izjavila žalbu drugostepenom organu koji je Rješenjem broj UP-II/05-23-5-175/05 od 10. novembra 2005. godine apelanticinu žalbu odbio. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je naveo da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i donio osporenu odluku. Zatim, drugostepeni organ je naveo da je iz spisa predmeta vidljivo da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu odredbi čl. 6, 21. i 22. ZSO-a, što je, kako navodi i sama apelantica, potvrdila svojim navodima u zahtjevu podnesenom prvostepenom organu, iz kojeg proizilazi da je apelantica uselila u stan nakon bratove smrti. Također je naveo da je odredbama člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da ugovori o korištenju stana zaključeni u skladu sa odredbama ZSO-a prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu navedenog zakona, dakle sticanje stanarskog prava u smislu citiranih zakonskih odredbi bilo je moguće do 6. decembra 2000. godine, tako da je temeljem ove zakonske odredbe stanarsko pravo prestalo 6. decembra 2000. godine i nosiocu stanarskog prava, apelanticinom bratu.
5. Presudom Kantonalnog suda broj U-2559/05 od 15. septembra 2008. godine apelanticina tužba izjavljena protiv Rješenja drugostepenog organa broj UP-II/05-23-5-175/05 od 10. novembra 2005. godine je odbijena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz podataka predmeta spisa proizlazi da je vlasnik predmetnog stana Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo, a da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Miladin Gašić, na osnovu Ugovora o korištenju stana broj MB/03-1-1739/90, zaključenog 5. novembra 1990. godine između Zajednice stanovanja Sarajevo i nosioca stanarskog prava. Također je naveo da je iz spisa predmeta vidljivo da je na osnovu navedenog ugovora nosilac stanarskog prava uveden u posjed stana 18. juna 1999. godine, o čemu je sačinjen Zapisnik Uprave broj 23/372-SL/99. Dalje, nosilac stanarskog prava je umro 2. marta 2003. godine u Sarajevu (vidljivo iz potvrde o smrti Medicinskog fakulteta Sarajevo - izvodu iz matične knjige umrlih). Također je naveo da u spisu predmeta nema podataka da je nosilac stanarskog prava ikada istakao zahtjev za kupovinu predmetnog stana u pismenom obliku nosiocu prava raspolaganja, odnosno vlasniku stana, a u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz zapisnika sa usmene rasprave u prvostepenom postupku proizilazi da je svjedokinja Jasminka Šojko kao prijeratni stanar u ulici gdje se nalazi predmetni stan izjavila da je nosilac stanarskog prava prije rata živio sam u stanu, da je apelanticu viđala kako obilazi brata od momenta renoviranja zgrade, te da joj je poznato da je apelantica pomagala bratu. Dalje, svjedokinja koja je predstavnik stanara zgrade izjavila je da joj je poznato da je nosilac stanarskog prava plaćao vodu za jednog člana. U istom zapisniku sadržana je i izjava svjedokinje Marije Kačavenda, iz koje proizilazi da je poznavala nosioca stanarskog prava kao komšiju od 2000. godine, od momenta useljenja u zgradu, ali ga je prije tog momenta viđala kod apelantice koja je stanovala u ulici Prvomajska broj 8, u kojoj je ranije i ona stanovala. Zatim, iz sadržine uvjerenja MUP-a Kantona Sarajevo – Novi Grad od 17. maja 2004. godine je vidljivo da apelantica ima prijavljeno prebivalište na adresi Trg grada Prato broj 23 Sarajevo tek od 3. marta 2004. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je drugostepeni organ izveo pravilan zaključak da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, te da se ne može smatrati korisnikom stana, u smislu člana 6. ZSO-a. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak da je stanarsko pravo prestalo i apelanticinom bratu 6. decembra 2000. godine, u smislu člana 46. Zakona o prodaji stanova, s obzirom na to da je navedenom zakonskom odredbom propisano da ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama ZSO-a prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova.
6. Apelantica se žali da upravni organi i Kantonalni sud u postupku donošenja osporenih odluka nisu proveli pravičan postupak, da su proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega smatra da su povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su izjave svjedoka pogrešno interpretirane, te da prvostepeni i drugostepeni organi nisu brižljivo i savjesno ocijenili izvedene dokaze, a takav stav je prihvatio i Kantonalni sud koji je, također, proizvoljno ocijenio raspoložive dokaze u spisu umjesto da potpuno i istinito utvrdi činjenično stanje. Predložila je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporenu presudu.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi u upravnom postupku i Kantonalni sud u upravnom sporu dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović