Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3549/08 (Zelen“ d.o.o. Cazin)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3549/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3549/08, rješavajući apelaciju „Zelen“ d.o.o Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Zelen” d.o.o. Cazin podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001009 od 1. septembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-07-000030 od 14. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj Ps-704/04 od 17. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zelen“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rasim Durić, direktor, podnio je 10. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001009 od 1. septembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-07-000030 od 14. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-704/04 od 17. novembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-704/04 od 17. novembra 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 231.299,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. oktobra 1999. godine i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 19.144,52 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je sa tuženim sklopio ugovor o zakupu predmetne farme 3. februara 1999. godine i da je, kako farma nije bila pripremljena i opremljena za namjenu i potrebe apelanta, instalirao opremu za tov pilića koju je nabavio od firme „Strojno ključanstvo in izdelovanje tehnološke opreme za perutnino“ iz Zgornja Polsavska, Slovenija (u daljnjem tekstu: slovenačka firma). Prema navodima iz tužbe oprema je instalirana i kraće vrijeme korištena sve dok u oktobru 1999. godine tuženi nije zaključao objekat, samovoljno raskinuo ugovor i 30. i 31. augusta 2000. godine otuđio veći dio opreme pobliže navedene u presudi čija je vrijednost bila 212.415,00 KM a ugradnja koštala apelanta 18.884,34 KM.
3. Općinski sud je naveo da je u postupku povodom apelantove tužbe, proveo dokaze detaljno navedene u presudi i da je, s tim u vezi, utvrdio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, Općinski sud je obrazložio da apelant ničim nije dokazao da je u predmetnu farmu uložio 18.884,34 KM jer sud iskaz zakonskog zastupnika apelanta o izvršenim ulaganjima, kao ni sadržaj akta naslovljenog kao „ulaganje firme apelanta u farmu tuženog „MOKREŠ III“ nije prihvatio iz razloga što se navedeni iznos odnosni na plaćanje računa špediterskih i carinskih usluga (što u postupku ni sam apelant nije sporio) iz čega proizilazi da tuženi ničim nije povrijedio odredbu člana 4. Ugovora o zakupu predmetne farme. Nadalje, Općinski sud je naveo da ni apelantov zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 212.415,00 KM nije osnovan. S tim u vezi, navedeno je da je odredbom člana 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugom štetu prouzrokuje dužan ju je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice te da je šteta, između ostalog, umanjenje nečije imovine. Općinski sud je naveo da apelant štetu vidi u otuđenju opreme koja prema sadržaju računa čiji brojevi su pobliže navedeni u presudi, ukupno vrijedi 212.415,00 KM jer je tuženi omogućio odvoženje te opreme. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da su navedene tvrdnje apelanta neosnovane zbog toga što apelant ničim nije dokazao da je dug za opremu za koju su mu ispostavljeni računi od slovenačke firme platio što bi samo po sebi podrazumijevalo da je postao vlasnik te opreme. Općinski sud je naveo da je za sud neprihvatljiv iskaz zakonskog zastupnika apelanta da je lično dao oko 200.000,00 KM po osnovnu kupovine navedene opreme Alojzu Šutneru vlasniku slovenačke firme jer to nije nikakvim finansijskim dokumentom potkrijepio. „S druge strane sve da je oprema i plaćena istu nije otuđio tuženi, što među strankama i nije sporno, a što dokazuje i dokaz (iskaz svjedoka Samardžić Mirsada i izvod iz portirske knjige), već prodavac opreme, te iz ovih razloga na strani tuženog ne postoji pasivna legitimacija. Da je oprema plaćena, tužitelj znajući da je odvežena od strane isporučioca potraživao bi opremu od istog, a ne od tuženog. Sud je prihvatio navode tužitelja da je oprema odvežena uz odobrenje predstavnika tuženog, a to proizlazi iz iskaza svjedoka Samardžić Mirsada i izvod iz portirske knjige. Međutim ova činjenica nema uticaja za odlučivanje, obzirom da tužitelj nije vlasnik navedene opreme jer istu nije platio. Uvjerenje suda je da je tužitelj znao za otuđenje opreme od strane radnika Alojza Šutnera i da nije reagovao iz njemu poznatih razloga, a do ovakvog ubjeđenja došao je temeljem iskaza svjedoka Samardžić Mirsada. Činjenica da je ugovor o zakupu broj 161/99 od 3. februara 1999. godine raskinut jednostranom izjavom tuženika nije od uticaja za odlučivanje u ovom sporu.“ Općinski sud je naveo i da obzirom da apelant nije uspio u sporu, nije osnovan ni njegov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata i troškova postupka.
4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 001-0-Pž-07-000030 od 14. marta 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da iz stanja spisa proizilazi da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da među strankama nije bilo sporno da su bile u poslovnom odnosu jer je tuženi apelantu temeljem ugovora o zakupu predmetne farme (koji je zaključen na period od pet godina počev od 1. marta 1999. godine) izdao poslovne prostorije, a da je apelant ugovorom preuzeo obavezu da plaća zakupninu u iznosu od 5.425,20 KM mjesečno, da primi u radni odnos dotadašnje radnike tuženog koji su radili u predmetnoj farmi tačnije 12 radnika, a članom 4. Ugovora o zakupu apelant kao zakupoprimac je ugovorio da će zadržati pravo vlasništva na svoj opremi koju ugradi o svom trošku te da je može po isteku ugovora ili po raskidu ugovora demontirati i ukloniti iz objekta a objekt u ispravnom stanju vratiti zakupodavcu. Nadalje, navedeno je da je apelant u predmet zakupa postavio opremu koju mu je isporučilo slovenačko preduzeće čiji je vlasnik Alojz Šutner a čija je ukupna cijena 212.415,00 KM te da su svu navedenu opremu demontirali radnici Alojza Šutnera kao prodavci opreme i odvezli je iz predmetne farme,te da je s tim u vezi, prvostepeni sud zaključio da je tužbeni zahtjev za isplatu iznos od 212.415,00 KM neosnovan jer opremu nije otuđio tuženi (što među strankama i nije sporno) nego prodavac opreme pa na strani tuženog ne postoji pasivna legitimacija. Kantonalni sud je naveo i da je prvostepeni sud kao neosnovan odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu iznosa od 18.884,34 KM budući da apelant ničim nije dokazao da je u predmetnu farmu uložio taj iznos jer se i prema tvrdnji apelanta ovaj iznos odnosio na plaćanje računa špediterskih i carinskih usluga iz čega proizilazi da tuženi ničim nije povrijedio odredbu člana 4. Ugovora o zakupu niti je pričinio štetu apelantu. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari utvrdio sve odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.
5. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije apelantu omogućio provođenje svih dokaza jer nije dozvolio vještačenje vještaka ekonomske struke Avde Šepića u svrhu utvrđivanja činjenica ispunjenja ugovora o zakupu kao što je plaćanje zakupnine, unošenje opreme u predmetnu farmu, sanacija farme, kao i da je sud odbio čitanje nalaza Esme Kovačević kojim bi apelant dokazao da je platio zakupninu, sve iz razloga što iz stanja spisa proizilazi da apelant, osim što je predložio izvođenje vještačenja i osobu koja bi vještačenje izvršila, nije u prijedlogu naznačio predmet i obim vještačenja a što je prema odredbi člana 148. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bio dužan učiniti, pa prvostepeni sud nije mogao ni dozvoliti da se to vještačenje izvede, dok je čitanje nalaza vještaka Esme Kovačević, kojim je apelant dokazivao da je platio zakupninu za predmetnu farmu, odbijeno jer je, kako navodi Kantonalni sud, predmet tužbenog zahtjeva naknada štete a ne utvrđivanje činjenica da li su ispunjene obaveze iz ugovora o zakupu. Navedeno je da je neosnovan i žalbeni prigovor da je počinjena povreda člana 8. ZPP jer je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio zasebno i u uzajamnoj povezanosti i da je takvom ocjenom dokaza dao uvjerljive i logične razloge zašto tuženi nije pasivno legitimiran a te razloge prihvata i Kantonalni sud. Kao neosnovan Kantonalni sud je odbio i žalbeni prigovor vezan za izuzeće predmetnog sudije jer su ti prigovori, prema obrazloženju Kantonalnog suda, irelevantni budući da se prijedlog za izuzeće može postaviti samo do završetka glavne rasprave. Obrazloženo je da je neosnovan i prigovor o povredi prava iz člana 6. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je apelantu omogućeno da o njegovom pravu „raspravlja nezavisan i nepristrasan sud ustanovljen od strane države, a da li je postupano u razumnim rokovima takva činjenica ne može utjecati na zakonitost pobijane presude a pozivanje na povredu odredbe člana 17. Evropske konvencije je nedopušteno iz razloga jer se na odredbu člana 17. Evropske konvencije može pozivati samo država u pokušaju dokazivanja da je ispoštovala sve proceduralne garancije utvrđene u ostalim članovima Evropske konvencije.“
6. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-07-001009 od 1. septembra 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je apelant izjavio reviziju u suštini zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanjada je sud trebao pokloniti vjeru iskazu svjedoka Enesa Selimovića, da je trebao dozvoliti finansijsko vještačenje radi utvrđenja koliki su bili troškovi apelanta oko nabavke opreme i osposobljavanja farme za početak rada apelanta, da je tuženi naredio svojim portirima da slovenačkoj firmi od koje je nabavio opremu dozvole odvoženje opremeali da je odredbama ZPP-a propisano da se revizija ne može izjaviti zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga navedeno je da apelant u nižestepenom postupku nije tvrdio da se tuženi obavezao objezbjeđivati objekat i čuvati apelantovu unesenu opremu te da iz ugovor o zakupu proizilazi baš suprotno jer je članom 7. tog ugovora propisano da se zakupoprimac obavezuje da o svom trošku odmah po primopredaji objekta vrši obezbjeđenje objekta i za sve eventualne krađe ili štete koje se dese nakon potpisivanja sam snosi odgovornost. Navedeno je i da je u nižestepenom postupku utvrđeno da su radnici slovenačke firme opremu demontirali i odnijeli 30. i 31. augusta 1999.godine a da je obavijest o raskidu ugovora o zakupu tuženi poslao apelantu 15. oktobra 1999. godine iz čega je vidljivo da je u vrijeme odnošenja opreme iz objekta u posjedu objekta bio apelant zbog čega ne postoji pravni odnos iz odredbe člana 154. stav 1. ZOO po kome bi tuženi, kao štetnik, odgovarao apelantu za štetu zbog eventualnog nečuvanja opreme.
7. Vrhovni sud je obrazložio da je neosnovana a i nejasna reviziona tvrdnja da je pobijanom presudom prekoračen tužbeni zahtjev jer je tom presudom drugostepeni sud odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu a prvostepenom presudom je tužbeni zahtjev odbijen, iz čega proizilazi da u postupku pred drugostepenim sudom nije učinjena povreda parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 2. stav 1. ZPP-a kako se to u reviziji neosnovano tvrdi. Konačno, navedeno je i da su neosnovani revizioni prigovori da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kao i da osporena presuda nema pravnog obrazloženja, a što bi bila povreda iz člana 209. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP-a, budući da se drugostepeni sud, kao i prvostepeni, u svojoj presudi pozvao na odredbe čl. 154. i 15. ZOO a na tim odredbama je i apelant zasnovao svoj tužbeni zahtjev.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu. Apelant smatra da je na osnovu materijalnih dokaza i iskaza portira dokazao da je vrijeme dok nije imao pristup predmetu zakupa direktor tuženog na osnovu portirima prezentiranih pismena sa potpisom generalnog direktora tuženog a na kojem je pisalo da se mašine daju na revers, omogućio Šutnerovim radnicima da demontiraju opremu apelanta i vozilima je odvezu u nepoznatom pravcu, te da u vezi s tim sudovi nisu obrazložili zašto su odbili njegov tužbeni zahtjev. Navodi da je dokazao da je robu platio ali i da je prvostepeni sud, čekajući četiri godine da uzme u rad njegov predmet, u vrijeme kada se izgubio svaki trag opremi umjesto da vodi postupak u pravcu utvrđenja prethodno navedenih činjenica, utvrđivao da li je apelant platio opremu licu koja nije stranka u postupku. Apelant, također, smatra da nije imao isti tretman kao suprotna strana jer su njegovi prijedlozi za izvođenje dokaza odbijani. Prema navodima apelanta tuženi mu je zabranom prava korištenja predmeta zakupa (farme) onemogućio da čuva vlastitu imovinu a u vrijeme zabrane korištenja farme iz nje je iznio imovinu apelanta usljed čega se zbog propasti stvari i traži njihov povrat u novčanoj protivrijednosti. Također, apelant navodi da „u pogledu zauzetog stanovišta u pogledu pasivne legitimacije, prema iznijetom, Sud se mogao očitovati ranije te omogućiti tužitelju a ne ulazi u zastaru potraživanja prema trećim licima ako postoje, ne dovodeći dužinom predmetnog postupka tužitelja u zastaru potraživanja, ali sud u pogledu zauzetog stanovišta donosi odluku po nastupanju zastare potraživanja tužitelja u odnosu na treća lica. Međutim, apelantovo stanovište da u skladu sa odredbama ZOO odgovornost za nastalu štetu leži na tuženiku upravo zbog neispunjavanja odredbe člana 11. Ugovora o zakupu i preduzetih radnji tuženika za vrijeme nepoštivanja ugovorne odredbe, što su sudovi u provedenim postupcima propustili primijeniti ili pogrešno cijenili i time doveli do povrede naprijed iznijetih odredaba Ustava i Evropske konvencije.“ S tim u vezi, apelant traži da Ustavni sud utvrdi povredu prava apelanta na pravično suđenje i imovinu, ukine osporene presude i predmet vrati prvostepenom sudu da u novom, hitnom, postupku donese meritornu odluku po prijedlogu iz tužbe apelanta.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi navoda o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke te da su dali detaljno obrazloženje zašto su na osnovu kako svakog pojedinačnog dokaza tako i dovođenjem svih dokaza u međusobnu vezu, zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe materijalnog prava. Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zbog čega apelantove navode o nedostatku obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud smatra neosnovanim.
13. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizilazi da su nadležni sudovi na jasan način obrazložili zašto su pojedini prijedlozi apelanta za izvođenje dokaza odbijeni. S tim u vezi, a u odnosu na prigovor apelanta da je odbijanjem njegovih prijedloge za provođenje određenih dokaza-vještačenja, doveden u neravnopravan položaj sa suprotnom stranom, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili izvodi dokaze pred sudom odnosno da je na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju, te da član 6. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti im meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). Ustavni sud, u vezi s tim, zapaža da je apelant u postupku imao mogućnost da pod istim uvjetima kao i suprotna strana predlaže i izvodi dokaze u svoju korist te da činjenica da su neki od prijedloga apelanta za izvođenje dokaza odbijeni ne vodi, sama po sebi, kako je to naprijed rečeno, kršenju prava na pravično suđenje.
14. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, kao da ni iz samog stanja spisa ne proizilazi da je u postupku došlo do proceduralnih grešaka na štetu apelanta. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović