Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3583/08 (H. K.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3583/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3583/08, rješavajući apelaciju Harisa Kulenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Harisa Kulenovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0- Gž-07-000439 od 10. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Haris Kulenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-07-000439 od 10. juna 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0- P-06-001099 od 27. novembra 2006. godine obavezan je Open Broadcast Network d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantu iznos od 6.542,00 KM na ime neisplaćenih plaća sa kamatama i troškovima postupka. Općinski sud je obrazložio da je apelant bio zaposlen kod tuženog po osnovu ugovora o radu zaključenog 1. aprila 1999. godine. Iz potvrde tuženog od 18. decembra 2000. godine koju je, kako je sud naveo, izdalo «ovlašteno lice tuženog», Općinski sud je utvrdio da je tuženi dugovao apelantu iznos od 10.500,00 KM na ime neisplaćenih plaća za period od 1. septembra 2000. do 15. decembra 2000. godine. Dalje, sud je iz spiska dugovanja tuženog utvrdio da je tuženi 15. augusta 2003. godine isplatio apelantu iznos od 2.458,00 KM, te da ostatak duga iznosi 6.542,00 KM.

3. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je osporenom presudom broj 009-0-GŽ-07-000439 od 10. juna 2008. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao ga da tuženom naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je obrazložio da je osnovan žalbeni prigovor tuženog da prvostepeni sud nije ocijenio prigovor zastarjelosti potraživanja koji je tuženi istakao tokom prvostepenog postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je članom 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa nakon tri godine od dana nastanka potraživanja. Kako je tužbenim zahtjevom apelant tražio isplatu neisplaćenih plaća za period od 1. septembra do 15. decembra 2000. godine, a tužbu je podnio 7. marta 2006. godine, Kantonalni sud je zaključio da je tužba podnesena nakon proteka roka od tri godine od dana nastanka potraživanja, te da je prigovor zastare potraživanja osnovan. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode koje je istakao i tokom postupka da je djelimičnom isplatom duga tuženi priznao dug i prekinuo tok zastare. Naime, Kantonalni sud je naveo da pregled dugovanja od 7. decembra 2001. godine ne predstavlja priznanje obaveze i ne dovodi do prekida zastare, jer «priznanje duga mora biti izraženo na jasan i nesumnjiv način, te mora biti dato u odnosu na tačno određeno lice i od strane zakonskog zastupnika tuženog».

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantovih navoda se odnosi na prigovor o tome da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da prvostepeni sud nije ocijenio prigovor zastare potraživanja, te da je pogrešno primijenio odredbu člana 106. Zakona o radu. Također, apelant smatra da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda o tome da pregled dugovanja tuženog ne predstavlja priznanje duga, te da u tom smislu drugostepeni sud nije pravilno ocijenio iskaz svjedokinje koja je saslušana u prvostepenom postupku a koja je kod tuženog radila kao šefica računovodstva. Naime, kako apelant navodi, ova svjedokinja je potvrdila da je spisak «na kome je zasnovana tužba koji je datiran 15.08.2003. godine (datum isplate dugovanja uposlenicima)» sačinjen na osnovu evidencije zaposlenih radnika, te da je «isplata vršena u dva navrata, u maju 2000. i avgustu 2003. godine». Apelant smatra da je na ovaj način tuženi poimenično svim uposlenicima koji se nalaze na navedenom spisku «izraženo i na nesumnjiv način» priznao dug.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud podsjeća na to da je relevantno pravno pitanje već razmatrao u odlukama o dopustivosti br. AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine i AP 2711/09 od 8. juna 2011. godine (dostupne na http://www.ustavnisud.ba/). Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3583/08 (H. K.) | Sudska praksa | Aktio