Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3638/08 (S. L.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3638/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3638/08, rješavajući apelaciju Spasoja Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spasoja Lukića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-
07-000 573 od 24. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj Mal-148/04 od 13. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Spasoje Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 17. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 573 od 24. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal-148/04 od 13. jula 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. aprila 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Mal-148/04 od 13. jula 2007. godine u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kao drugotužitelja protiv Ferida Hadžikadunića (u daljnjem tekstu: tuženi) za naknadu materijalne štete nastale na putničkom vozilu pobliže označenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo). Stavom I izreke navedene presude obavezan je tuženi da prvotužitelju Svetozaru Lukiću, apelantovom sinu (u daljnjem tekstu: prvotužitelj), na ime naknade materijalne štete nastale na predmetnom vozilu isplati iznos od 315,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. marta 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i na ime troškova parničnog postupka iznos od 342,00 KM u roku od petnaest dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Dio tužbenog zahtjeva prvotužitelja za naknadu štete preko dosuđenog iznosa je odbijen.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je prvotužitelj tužbom tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete zbog nestručnog rada na vozilu isplati iznos od 1.200,00 KM sa pripadajućim kamatama. Navedeno je da je prvotužiteljev punomoćnik na glavnoj raspravi smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 830,00 KM u skladu sa procjenom vještaka mašinske struke. Apelant je pismenim podneskom od 30. marta 2007. godine tražio da stupi u parnicu umjesto prvotužitelja navodeći da je sva ugovaranja oko izvođenja radova sa tuženim on uradio, a ne njegov sin kao prvotužitelj. Na ročištu za glavnu raspravu od 23. maja 2007. godine apelant je izjavio da stupa u postupak uz prvotužitelja, a tuženi se tome nije protivio. Osnovni sud je, dalje, naveo da su tokom postupka provedeni dokazi saslušanjem parničnih stranaka, apelanta i tuženog, obavljeno je vještačenje posredstvom vještaka saobraćajno-mašinske struke R.D., čitanje nalaza i mišljenja navedenog vještaka, saslušana su tri svjedoka, te je izvršen uvid i čitanje računa od 12. januara 2004. godine. Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da su apelant i tuženi postigli sporazum o izvođenju konkretnih radova na predmetnom putničkom vozilu koje je vlasništvo prvotužitelja. Među strankama je bilo sporno da li je tuženi konkretne radove izveo kvalitetno ili je zbog nekvalitetno izvedenih radova došlo do prouzrokovanja većih kvarova na predmetnom vozilu, a time i prouzrokovanja štete. Osnovni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete nastale na prvotužiteljevom vozilu, u smislu čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza, a posebno iz iskaza stranaka utvrđeno da je predmetno vozilo na kojem je počinjena materijalna šteta prvotužiteljevo vlasništvo, a da je apelant u njegovo ime kao otac pregovarao sa tuženim o opravci predmetnog vozila. Osnovni sud je istakao da se, prema nalazu vještaka saobraćajno-mašinske struke, šteta na predmetnom vozilu sastoji od ranije uloženog rada i materijala vezanog za opravku, koja nije kvalitetno izvedena, a da su naknadni kvarovi nastali usljed nekvalitetno izvedenih radova. Također, prema nalazu vještaka je utvrđeno da je prvotužitelj zbog neispravnosti svog vozila u svakom slučaju morao vršiti opravku predmetnog vozila da bi bilo u voznom stanju, na ime čega bi, prema nalazu vještaka, morao platiti iznos od 515,00 KM. Dalje je utvrđeno da prvotužitelj trpi štetu zbog nestručno izvedenih radova tuženog u visini od 315,00 KM, što predstavlja razliku između cjelokupnog iznosa koji je prvotužitelj platio za opravku vozila u visini od 830,00 KM i iznosa koji bi mu bio neophodan za opravku, prema nalazu vještaka saobraćajno-mašinske struke u visini od 515,00 KM, da tuženi nije vršio opravku. Osnovni sud je ocijenio da je neosnovan prvotužiteljev zahtjev istaknut prema tuženom da mu naknadi cjelokupan iznos od 830,00 KM, iz razloga što je u tom iznosu ukalkulirana i opravka koju je prvotužitelj u svakom slučaju morao izvršiti radi dovođenja vozila u ispravno stanje, što, prema mišljenju suda, ne predstavlja štetu. Imajući u vidu nalaz vještaka saobraćajno-mašinske struke, Osnovni sud je zaključio da je zbog nedovoljno stručno izvedenih radova tuženog prouzrokovana šteta na prvotužiteljevom vozilu za koju je odgovoran tuženi, u smislu odredbe člana 154. ZOO-a, te je obavezan da istu štetu naknadi prvotužitelju, u skladu sa članom 186. st. 1. i 2. ZOO-a.
5. Osnovni sud je naglasio da je šteta na predmetnom vozilu prouzrokovana vlasniku vozila, a ne apelantu koji je u ime vlasnika odvezao vozilo na popravak, te je sud obavezao tuženog da prvotužitelju kao vlasniku vozila isplati pričinjenu štetu. Osnovni sud je ocijenio da apelant nema pravo na naknadu štete na predmetnom vozilu, čiji nije vlasnik, te je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog odbijen kao neosnovan.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Presude prvostepenog suda broj Mal-148/04 od 13. jula 2007. godine, Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-07-000 573 od 24. septembra 2008. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio navedenu presudu Osnovnog suda.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev tužitelja da se tuženi obaveže da prvotužitelju, na ime naknade materijalne štete, isplati iznos od 830,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka. Dalje, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud, imajući u vidu sve provedene dokaze, a posebno iskaze apelanta i tuženog saslušanih u svojstvu parničnih stranaka, zatim iskaze tri svjedoka, dovodeći ih u vezu sa nalazom vještaka saobraćajno-mašinske struke i materijalnim dokazima koji su provedeni tokom postupka, ocijenio prvotužiteljev tužbeni zahtjev djelomično osnovanim do iznosa od 315,00 KM, koji predstavlja razliku između cjelokupnog iznosa od 830,00 KM, koji je prvotužitelj platio za opravku predmetnog vozila i iznosa koji mu je, prema nalazu vještaka, bio neophodan za opravku u visini od 515,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, polazeći od ukupnih rezultata provedenih dokaza i nespornih navoda parničnih stranaka, sa razlogom izveo zaključak o djelomičnoj osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva i to do iznosa kako je navedeno u stavu I izreke osporene presude. Okružni sud je naveo da je osporena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, za koju su u njenom obrazloženju navedeni dovoljni činjenični pravni razlozi, koje je prihvatio i Okružni sud.
8. Okružni sud je u odnosu na apelanta istakao da je prvostepeni sud u cijelosti odbio njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan obrazlažući svoj stav činjenicom da je on samo pregovarao sa tuženim o opravci prvotužiteljevog predmetnog vozila i u njegovo ime odvezao vozilo na popravku, tako da je predmetna materijalna šteta prouzrokovana isključivo vlasniku vozila, a ne i apelantu koji, prema mišljenju prvostepenog suda, nema pravo na naknadu štete na vozilu čiji nije vlasnik. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da pravo na naknadu štete pripada vlasniku vozila, što je i apelant istakao na ročištu od 23. maja 2007. godine kada se pridružio prvotužiteljevom tužbenom zahtjevu, ne postavljajući bilo kakav lični zahtjev za naknadu štete, te se njegovo pristupanje parnici i ponašanje tokom postupka moglo ocijeniti kao pristupanje u svojstvu umješača na strani tužitelja, a ne kao drugotužitelja, kako je to pogrešno ocijenio prvostepeni sud, ne vodeći računa o tome da apelant nije opredijelio samostalan zahtjev, te o tome nije trebalo ni odlučivati.
9. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u predmetnom postupku nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, «iako su sudovi imali jasan i validan nalaz ovlaštenog sudskog vještaka, koji su sudovi ignorirali». Apelant je istakao da je povrijeđen član 6. Evropske konvencije jer mu je uskraćeno pravo na nepristrasan sud pred kojim bi proveo sve dokaze s ciljem utvrđivanja bitnih činjenica od kojih zavisi sudska odluka, budući da je «prvostepeni postupak vodila sudija koja je «bila pristrasna po osnovu nacionalne pripadnosti, jer je zdušno navijala na tuženog Ferida», iako je, kako je istakao apelant, «tražio da u ovom kao i u svim procesima, ne bude sudija iste nacionalnosti, nego da bude iz trećeg naroda, ali to nije prihvaćeno iz razloga pristrasnosti». Apelant je naveo da je u toku postupka tražio «da se u spor koji je vođen, kao tužilac pojavi Udruženje ljudskih prava „Sloga“ iz Doboja, koje koristi predmetno vozilo na osnovu ugovora o korištenju kojeg dostavljam u prilogu, budući da je vozilo samo registrovano na mog sina Svetozara Lukića, koji je navedenom udruženju dao predmetno vozilo na korištenje».
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U odnosu na apelantove navode u pogledu pristrasnosti suda, Ustavni sud uočava da apelant osim svojih navoda i mišljenja u vezi sa pristrasnošću suda ne dostavlja dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je sudija pojedinac Osnovnog suda ili bilo koji sudija Okružnog suda koji se nalazio u vijeću tog suda koje je donijelo osporenu presudu bio pristrasan u predmetnom postupku. Apelantovi navodi, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o nepristrasnosti sudije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj da bi se dokazala subjektivna nepristrasnost sudije zahtijeva se dokaz konkretne pristrasnosti. Naime, osobna nepristrasnost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). To je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati osobnu pristrasnost. Kada je riječ o objektivnom testu, Evropski sud je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio: U okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja sudije, bilo dokažljivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljeniku. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristrasan, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je, da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud, Fay protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30). Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da apelant tvrdnje o pristrasnosti suda, osim činjenice da je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, nije potkrijepio bilo kakvim relevantnim dokazima koji bi ukazivali na postojanja pristrasnosti u konkretnom slučaju.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović