Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3684/08 (I. Č.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3684/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3684/08, rješavajući apelaciju Ilije Čičkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Čičkovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 22 0 P 000195 08 Gž od 24. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 000195 06 P od 21. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Čičković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Domaljevca, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 27. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 000195 08 Gž od 24. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 000195 06 P od 21. aprila 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 25 0 P 000195 06 P od 21. aprila 2008. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže „TRIGLAV BH OSIGURANJE“ D.D. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 6.263,00 KM sa zakonskom kamatom počev od 8. augusta 2003. godine do isplate, a na ime naknade za iznajmljivanje vozila iznos od 2.360,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. augusta 2003. godine do isplate kao i troškove postupka. Presudom je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da se 8. augusta 2003. godine u mjestu Domaljevac dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je sudjelovalo vozilo marke mercedes njemačkih registarskih tablica pobliže navedenih u presudi kojim je upravljao Josip Leovac i vozilo marke mercedes BH oznaka kojim je upravljao apelant. S tim u vezi navedeno je da je na osnovu rješenja Općinskog suda za prekršaje u Orašju broj P-III-1398/03 od 11.augusta 2003. godine utvrđeno da je Josip Leovac oglašen krivim za počinjeni prekršaj iz člana 18. stav 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama te mu je izrečena novčana kazna zato što je prouzrokovao navedenu saobraćajnu nesreću na način da je poduzeo radnju skretanja u lijevo a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može dovršiti bez opasnosti za druge sudionike u prometu pa je došlo do udara njegovog vozila u vozilo kojim je upravljao apelant i koje je zadržavalo smjer kretanja. Nadalje, na osnovu mišljenja vještaka iz oblasti saobraćajne struke i mašinske struke utvrđeno je da se apelantovo vozilo u trenutku saobraćajne nesreće kretalo brzinom od 53,52 km/h što je neznatno više u odnosu na brzinu kretanja za naseljeno mjesto i da su oštećenja na apelantovom vozilu proporcionalna brzini kretanja vozila kao i da je vrijednost tog vozila iznosila 5.085,44 KM a da je materijalna šteta koja ja nastala prilikom nesreće iznosila 3.981,90 KM iz čega proizilazi da nema ekonomske opravdanosti popravke oštećenog vozila jer se radi o totalnoj šteti.

3. Općinski sud je naveo da prema tada važećoj odredbi člana 88. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica („Službene novine F BiH“ br. 2/95, 7/95, 6/98 i 41/98) oštećeno lice kojem je šteta nanesena upotrebom vozila sa inostranom registracijom za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz člana 85. stav 1. tog zakona, podnosi odštetni zahtjev Birou za osiguranje. Nadalje je navedeno da prema važećoj odredbi člana 7. stav 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine F BiH“ broj 24/05-u daljnjem tekstu: Zakon) lica koja na teritoriju BiH uđu vozilima koja se uobičajeno nalaze u inostranstvu smatraju se osiguranim u skladu sa ovim zakonom ako posjeduju zeleni karton koji vrijedi na teritorji BiH a izdat je od nacionalnog ureda osiguravatelja za motorna vozila osnovanog sa ciljem izdavanja zelenih kartona i koji je potpisao bilateralnu konvenciju za izmirivanje potraživanja u BiH ili koju je izdao osiguravatelj koji je ovlašten izdavati zelene kartone. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je na osnovu zelenog kartona za vozilo Josipa Leovca utvrdio da je u trenutku nastanka saobraćajne nesreće Josip Leovac upravljao motornim vozilom registrovanim u inostranstvu i da je prilikom ulaska u BiH imao valjan zeleni karton osiguranja koji je izdao Wurtembergische Versicherung AG 70163 Stuttgart. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da tuženi nije osiguravatelj Josipa Leovca kao lica odgovornog za naknadu štete jer je Josip Leovac upravljao vozilom sa inostranom registracijom i imao zeleni karton osiguranja njemačkog osiguravatelja zbog čega, po zaključku Općinskog suda, tuženi nije dužan naknaditi štetu apelantu. Osim toga, Općinski sud je naveo da je apelant mogao uputiti zahtjev za nakandu štete Birou osiguranja BiH koji bi takav zahtjev proslijedilo korespodentu odnosno osiguravajućem društvu na daljnju obradi i isplatu štete ali da to ne pretpostavlja i pasivnu legitimaciju osiguravajućeg društva u pokrenutoj parnici za naknadu štete.

4. Nadalje, u obrazloženju je navedeno i da je punomoćnik apelanta na ročištu za glavnu raspravu prodložio da se izvede dokaz saslušanja svjedoka Sanje Kraljević advokatice iz Tomislavgrada a vezano za postojanje pasivne legitimacije tuženog ali da je sud taj prijedlog odbio jer shodno odredbama člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku stranka može tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učini vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije bila u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Kako u konkretnom slučaju apelant nije učinio vjerovatnim da bez svoje krivice nije mogao na pripremnom ročištu predložiti saslušanje navedenog svjedoka, Općinski sud je shodno navedenim odredbama Zakonao parničnom postupku, odbio izvođenje ovog dokaza. Navedeno je i da nije saslušan ni svjedok Mladen Lucić jer je apelant na ročištu za glavnu raspravu odustao od izvođenja ovog dokaza. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 22 0 P 000195 08 Gž od 24. septembra 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku i navedeno da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe zakona kojima se propisuje pasivna legitimacija stranaka. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je, po ocjeni tog suda, pravilno primijenjena odredba tada važećeg člana 88. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica kojom je bilo propisano da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena upotrebom vozila s inostranom registracijom za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz člana 85. stav 1. tog zakona, podnosi odštetni zahtjev Birou za osiguranje, a da je članom 7. stav 3. važećeg Zakona propisano kada se vozilo registrovano u inostranstvu smatra osiguranim uz posjedovanje zelenog kartona koji vrijedi na teritoriji BiH. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 941. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete za koju odgovara osiguranik. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju osiguravač odgovornog lica za naknadu nastale štete nije tuženi nego je to inostrano osiguravajuće društvo iz Štutgarta i ono je to prema kome je trebao da bude usmjeren tužbeni zahtjev apelanta. Obrazloženo je i da se za štetu nastalu u saobraćajnoj nesreći uvijek primjenjuju zakoni zemlje u kojoj je šteta nastala a zeleni karton je dokaz kojeg osiguranik može pružiti u inostranstvu i time dokazati da ima valjano pokriće od odgovornosti i za inostranstvo a sve na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti pri čemu osiguravač koji je izdao zeleni karton i osiguravač sa kojim je lice, kome je taj karton izdat, zaključio ugovor o osiguranju ne moraju biti isti jer je zeleni karton autonoman u odnosu na ugovor o osiguranju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je ispravno utvrđenje prvostepenog suda da je apelant imao pravo da podnese tužbu bilo protiv Biroa osiguranja bilo protiv stranog osiguravača a ne protiv tuženog.

6. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod da je tuženi pasivno legitimisan iz razloga što je korespodent osiguranja kod kojeg je osigurano vozilo koje je prouzročilo nesreću. Po ocjeni Kantonalnog suda, korespondencija se vezuje za Kretski sporazum od 30. maja 2002. godine i definira kroz tri uvjeta i to da je korespodent imenovan od jednog ili više osiguravatelja putem nacionalnog Ureda čiji je član, da je dobio saglasnost ureda zemlje u kojoj je registriran i da je u stanju obraditi i isplatiti odštetne zahtjeve. Prema obrazloženju presude, iz navedenog proizilazi da je ured zemlje morao po primitku odštetnog zahtjeva koji u konkretnom slučaju nedostaje, taj zahtjev proslijediti korespondentu na daljnje rješavanje, što prema odredbama člana 4. tačka 5. navedenog ugovora ne predstavlja pasivnu legitimaciju korespodenta odnosno tuženog u konkretnom slučaju. Neosnovan je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, i žalbeni navod apelanta da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer nije proveo sve dokaze koje je apelant predložio na glavnoj raspravi jer je nesporno da apelant nije ničim učinio vjerovatnim da bez svoje krivice nije bio u mogućnosti taj dokaz predložiti na pripremnom ročištu, te jer je vidljivo i da je apelant odustao od predloženog saslušanja svjedoka poimenično navedenog u presudi.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su nadležni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Smatra da presude nisu utemeljene na zakonu te da nemaju obrazloženje u pogledu odbijanja zahtjeva apelanta za provođenje dokaza koje je predložio na glavnoj raspravi. Apelant navodi da je i u žalbi ukazao na postojanje pasivne legitimacije tuženog a što je više nego evidentno iz dokaza koje je predložio a što je prvostepeni sud zanemario i donio pogrešne zaključke koje je prihvatio i drugostepeni sud i na taj način potvrdio nezakonitu prvostepenu presudu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, proizilazi da su shodno odredbama relevantnih zakona, u konkretnom slučaju pasivno legitimisani Biro osiguranja i strani osiguravatelj a ne tuženi, zbog čega Ustavni sud smatra navode apelanta o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da i obrazloženje nadležnih sudova vezano za odbijanje apelantovog prijedloga za provođenje dokaza koje je dao na glavnoj raspravi te u odnosu na ne provođenje dokaza saslušanja svjedoka zbog odustanka apelanta od provođenja tog dokaza, zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz Evropske konvencije zbog čega su i navodi apelanta o pogrešnoj primjeni procesnog prava neosnovani. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović