Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3710/08 (O. Đ.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3710/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3710/08, rješavajući apelaciju Ostoje Đukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ostoje Đukića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001 211 od 29. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-
Gradu broj Mal-182/05 od 15. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz sela Čađavica, Sitnica, kojeg zastupa Goran Marić, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 211 od 29. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal-182/05 od 15. maja 2008. godine. Apelant je 11. juna 2009. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je naveo da navode apelacije proširuje i protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 392 od 5. maja 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Mal-182/05 od 15. maja 2008. godine usvojen je tužbeni zahtjev ZZ «Sitnica» Sitnica (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je apelant obavezan da tužitelju na ime naknade štete po osnovu neispunjenja ugovora o trajnoj proizvodnoj saradnji u stočarskoj proizvodnji od 28. decembra 1999. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) isplati iznos od 1.120,00 KM sa kamatom prema Zakonu o visini stope zatezne kamate počevši od dana presuđenja, odnosno od 15. maja 2008. godine do konačne isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.756,25 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Navedenom presudom odbijen je u cijelosti apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se odbije tužiteljev tužbeni zahtjev i da se utvrdi da je predmetni ugovor koji je zaključen između tužitelja i apelanta raskinut po samom zakonu, kao i da se tužitelj obaveže na naknadu troškova postupka apelantu.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj u tužbenom zahtjevu naveo da traži da se apelant obaveže da mu naknadi štetu nastalu usljed neizvršenja predmetnog ugovora jer apelant ni nakon opomene pred tužbu od 27. marta 2001. godine nije ispunio svoju obavezu koju je preuzeo zaključenjem ugovora, odnosno jer nije isporučio prasad niti je isplatio novčanu vrijednost za neisporučenu prasad, dok je tužitelj svoju ugovornu obavezu ispunio budući da je isporučio apelantu dvije nazimice i 360 kg koncentrata. Apelant je u protivtužbenom zahtjevu naveo da je tužitelj isporučio suprasne krmače osigurane donatorskim sredstvima italijanske organizacije «Čezvi» ali da je samo u prvoj turi podjele krmača izvršio veterinarske usluge i to djelimično, s naplatom izlaska veterinara na teren. Apelant je naveo i da tužitelj nije izvršio davanje vakcina krmačama zbog čega je uzrokovao uginuće krmača i prasića kao i da su tužiteljevi radnici krmače isporučili u zimskom periodu na kamionima, što je bila stresna situacija za njih, te je zbog toga vrlo često dolazilo do pobačaja prasića, kao i da je u januaru 2000. godine jedna krmača pobacila prasiće nakon čega je veterinar izašao na lice mjesta i konstatovao da je uzročnik pobačaja stres. Prema apelantovim navodima, zbog neredovnog tužiteljevog pružanja veterinarske usluge apelant je morao tražiti veterinarsku pomoć u Mrkonjić-Gradu. Dalje je apelant naveo da tužitelj nije ispunio obavezu otkupa po četvero prasadi od svakog legla jer je odbio da ih preuzme od apelanta. Apelant je tražio da se u vezi sa navedenim utvrdi da je tužitelj neispunjenjem svog dijela obaveze uzrokovao raskid ugovora po samom zakonu, u skladu sa odredbom člana 125. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO).
4. S tim u vezi, u postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da su tužitelj i apelant 28. decembra 1999. godine zaključili predmetni ugovor na period od dvije godine kojim se tužitelj obavezao da će preko donatora osigurati suprasne nazimice i hranu za njih za jedan mjesec, veterinarsku zaštitu za period od dvije godine (član 2. ugovora), a apelant se obavezao da će nazimice držati dvije godine i da će za godinu dana dati besplatno po dvoje prasadi po 40 kg (član 3. ugovora), te da je ugovoreno da se apelant (kooperant) obavezuje da naknadi štetu tužitelju ukoliko ne isporuči prasad (član 5. ugovora). Dalje, utvrđeno je da je tužitelj izvršio svoj dio obaveze isporukom krmača, hrane i veterinarske usluge do kraja 2000. godine do kada je i trajao ugovor sa italijanskom organizacijom. Na osnovu iskaza u presudi poimenično navedenih svjedoka utvrđeno je da apelant nije izvršio svoju obavezu jer nije isporučio prasad (što proizilazi i iz apelantovog iskaza) i da nikada nije ponudio prasiće za otkup niti je obavijestio tužitelja o uginuću prasića i krmača. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o dvostranom teretnom ugovoru iz kojeg za ugovorne strane proizilaze prava i obaveze, te da neispunjenjem obaveze-ugovora od bilo koje ugovorne strane druga ugovorna strana ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je pretrpjela, a sve u smislu odredbi čl. 124. i 132. ZOO-a. Navedeno je da je na osnovu izjava svjedoka kao i drugih dokaza nesporno utvrđenih u postupku Osnovni sud zaključio da apelant nije isporučio prasad, te da tužitelj, u smislu člana 5. predmetnog ugovora, trpi štetu koju mu je apelant obavezan naknaditi.
5. Osnovni sud je obrazložio i da apelant nije, u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazao svoju tvrdnju da tužitelj svoju obavezu nije ispunio i da je tužitelju nudio na otkup prasiće a da je tužitelj to odbio, jer tu tvrdnju nije potkrijepio iskazima svjedoka niti drugim dokazima, a iz samog apelantovog iskaza proizilazi da on svoju ugovornu obavezu (isporuku prasića) nije ispunio. Imajući u vidu sve navedeno, kao i da iz računa broj 07/2001 od 25. marta 2001. godine i Odluke broj 974/2000 od 26. jula 2000. godine proizilazi da je realna cijena jednog kilograma žive vage prasića u vrijeme ispostavljanja računa i u vrijeme donošenja predmetne presude 3,50 KM, Osnovni sud je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev a usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezao apelanta na naknadu štete i troškova postupka u iznosima navedenim u presudi.
6. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Gž-08-001 211 od 29. augusta 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je ispitujući osporenu presudu u granicama apelantove žalbe Okružni sud zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita i da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani. Naime, Okružni sud je naveo da se pravilno prvostepeni pozvao na odredbu člana 124. ZOO-a koja propisuje da kada jedna strana u dvostranom ugovoru ne ispuni svoju obavezu druga strana ima pravo tražiti ispunjenje ugovorene obaveze ili raskinuti ugovor i u oba slučaja ima pravo na naknadu štete i to u prvom slučaju zbog zakašnjenja, a u drugom slučaju zbog neispunjenja. Dalje je navedeno da iz stanja spisa proizilazi da je tužitelj pismenim podneskom-opomenom pred tužbu i krivičnu prijavu od 23. jula 2001. godine pozvao apelanta da izvrši ugovor, te da nije nakon toga saopćio apelantu da odustaje od ugovora. Stoga je, prema zaključku Okružnog suda, pravilno prvostepeni sud utvrdio da apelant nije izvršio svoju obavezu iz ugovora na osnovu kojeg je bio dužan isporučiti tužitelju po dva praseta za svaku godinu i da je tužitelj upravu kada tvrdi da mu je apelant zbog toga dužan nadoknaditi štetu. Osim toga, Okružni sud je obrazložio da je članom 5. predmetnog ugovora, saglasno pravilima imovinskog prava, koja su sadržana u odredbi člana 265. stav 3. ZOO-a, ugovoreno da će kooperant naknaditi štetu zadruzi ukoliko šteta nastane neisporučivanjem prasadi, odnosno u slučaju neispunjenja ugovorene obaveze predaje, s tim da visinu ove štete strane nisu ugovorile. Prema obrazloženju presude, apelantova obaveza je nastala po proteku jedne godine od potpisivanja ugovora jer u tom roku nije predao tužitelju po dvoje prasadi po 40 kg (član 3. predmetnog ugovora). Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, s obzirom na to da visina štete nije precizirana ugovorom, pravilno postupio kada ju je utvrdio prema tržišnim cijenama u vrijeme presuđenja jer je odredbom člana 189. stav 2. ZOO-a propisano da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke izuzev u slučaju kada zakon određuje nešto drugo. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se prvostepeni sud u osporenoj odluci prilikom odlučivanja o visini štete prouzrokovane neizvršenjem ugovora nije pozvao na navedenu odredbu ZOO-a ali da ta činjenica ne utječe na zakonitost i pravilnost presude.
7. Okružni sud je naveo da smatra da je u konkretnom slučaju nesporno da ugovor među strankama nije raskinut i da apelantovom krivicom nije došlo do ispunjenja ovog ugovora. Navedeno je da je tužitelj od apelanta zatražio izvršenje ugovora a da apelant nije ni u naknadno ostavljenom roku svoju obavezu ispunio. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da tužitelju kao povjeritelju pripada pravo na naknadu štete, u smislu odredbi člana 124. ZOO-a, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Okružni sud je obrazložio da je neosnovan navod da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 125. ZOO-a koji reguliše pitanje ugovora sa fiksnim rokom kod kojeg ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak, te da se takav ugovor, ako dužnik ne ispuni obavezu u roku, raskida po samom zakonu ali da takav ugovor može ostati na snazi iako obaveza nije ispunjena u roku ukoliko povjerilac bez odlaganja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora, odnosno da ugovor održava na snazi.
8. U obrazloženju presude je navedeno i da je bez značaja žalbeni navod koji se odnosio na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer se žalba iz tog razloga ne može izjaviti u sporovima male vrijednosti kakav je i konkretan. Osim toga, Okružni sud je naveo da smatra da u konkretnoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbi čl. 138. i 344. ZOO-a na koje se pozivao apelant jer apelant nije dokazao da je ispunjenje njegove obaveze bilo nemoguće zbog događanja za koje je odgovorna druga strana, odnosno jer nije dokazao da su postojale okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost. Osim toga, Okružni sud je obrazložio da iz stanja spisa proizilazi da je jedna suprasna nazimica iz donatorskog fonda koju je tužitelj preuzeo od apelanta na osnovu predmetnog ugovora pobacila osam plodova a što je konstatovao veterinar, ali da zbog ovog događaja apelant nije raskinuo ugovor već je ugovor ostao na snazi. Okružni sud je naveo da je iz tog razloga apelant imao pravo da zahtijeva razmjerno smanjenje svojih obaveza, ali da apelant to nije tražio, te da je zbog toga bio dužan izvršiti svoju ugovorenu obavezu, u smislu odredbi čl. 17. i 262. ZOO-a u vezi sa članom
124. ZOO-a i odredbom člana 5. predmetnog ugovora. Također je navedeno: «Istina, prvostepeni sud se pogrešno pozvao na odredbu člana 132. ZOO kojom je regulisano pitanje dejstva raskida ugovora obzirom da između stranaka ugovor nije raskinut, međutim pogrešna primjena ovog člana nije uticala na zakonitost i pravilnost prvostepene presude.» Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-09-000 392 od 5. maja 2009. godine reviziju odbacio zbog formalnih razloga budući da vrijednost spora ne prelazi 10.000,00 KM.
10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenično stanje kao i da su u istovjetnim predmetima presudili različito pa su time povrijedili njegova prava. Apelant smatra da sudovi prilikom donošenja odluke nisu uzeli u obzir ostale članove ugovora kojima je propisano da se tužitelj obavezuje da daje stalne savjete preko veterinarske ambulante, da planira proizvodnju, vodi kompletnu administraciju i kontroliše rad kooperanata, što tužitelj nikada nije učinio. Također, smatra da su sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obavezu ako je ispunio dio obaveza a posebno stoga jer nije ispunio naprijed navedene obaveze. Dalje, apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenicu da je on bio u obavezi da preda osam prasadi jer iz ugovora proizilazi da je bio obavezan da preda samo dvoje prasadi za godinu dana a ne svake godine. Apelant smatra da je provedenim dokazima koje je on predložio dokazao da tužitelj nije ispunio svoj dio obaveza iz ugovora. Smatra i da je zbog činjenice da je Okružni sud donio Presudu broj 011-0-GŽ-08-001 211 od 29. augusta 2008. godine u predmetu drugog tuženog koji se ticao istog činjeničnog i pravnog stanja, a kojom je odbio tužiteljev zahtjev, diskriminiran u odnosu na ostale kooperante.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant podnio apelaciju protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-
Gž-08-001 211 od 29. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda broj Mal-182/05 od 15. maja 2008. godine, a da je u vrijeme podnošenja apelacije u toku bio postupak povodom apelantove revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 392 od 5. maja 2009. godine revizija odbačena kao nedopuštena iz formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001 21 od 29. augusta 2008. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena jer postupak povodom revizije nije bio okončan, odnosno datum kada je primljena odluka o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio. S obzirom na to da je navedenu presudu Okružnog suda apelant primio 30. septembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2008. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi, nakon provedenog postupka i izvođenja dokaza navedenih u presudama, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je apelantov protivtužbeni zahtjev trebalo odbiti a tužiteljev usvojiti i obavezati apelanta na naknadu štete tužitelju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizilazi da je tužitelj u toku postupka dokazao da apelant nije ispunio svoju obavezu iz zaključenog ugovora, što ni apelant ne spori, dok apelant nije dokazao da tužitelj nije ispunio svoju obavezu niti da je nudio tužitelju da ispuni svoju obavezu predaje prasića a da je tužitelj to odbio. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o tome da je u postupku dokazao svoje tvrdnje. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizilazi da apelant nakon uginuća osam plodova jedne nazimice nije raskinuo predmetni ugovor niti je iz tog razloga tražio razmjerno smanjenje svoje obaveze, a što je, kako je i navedeno u osporenim odlukama, mogao tražiti prema relevantnim odredbama ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, kao i da apelant nije dokazao da svoju obavezu nije ispunio zbog okolnosti za koje je odgovorna druga strana, odnosno jer nije dokazao da su postojale okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant navodi da je diskriminiran jer je nadležni sud u predmetu istovjetnog činjeničnog i pravnog stanja odbio tužiteljev zahtjev za naknadu štete zbog neizvršenja ugovorne obaveze kooperanta iz čega proizilazi da se apelant žali da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje, a kao dokaz svojoj tvrdnji apelant je dostavio Presudu Okružnog suda broj 011-0-
GŽ-08-001 211 od 29. augusta 2008. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj , presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je iz presude Okružnog suda, koju je apelant dostavio kao dokaz svojoj tvrdnji o diskriminaciji, vidljivo da se u tom predmetu radi o drugačijoj činjeničnoj situaciji budući da je u toku navedenog postupka utvrđeno da su tužitelj i tuženi u tom predmetu djelimično ispunili svoje ugovorne obaveze - tužitelj u dijelu isporuke nazimica, koncentrata i dijelom osiguranja veterinarskih usluga, a tuženi isporukom prasadi i time što je dokazao u toku postupka da su mu uginuli krmača i prasići i da tužitelj nije htio preuzeti prasiće koje mu je tuženi nudio već je tražio novac. S tim u vezi, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i zaključak Ustavnog suda da apelantu, između ostalog, nije prekršeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović