Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3711/08 (D. M.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3711/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3711/08, rješavajući apelaciju Damjana Mihaljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damjana Mihaljevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000979 od 18. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000-123 od 20. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-
0-P-06-000-479 od 18. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Damjan Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je 28. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
000979 od 18. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000-123 od 20. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-06-000-479 od 18. decembra 2006. godine. Na zahtjev Ustavnog suda apelant je dopunio apelaciju 24. februara 2009. godine.
2. Apelant je pokrenuo postupak protiv „Elektroprenosa BiH“, a.d. Banja Luka, Operativno područje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete nastale gradnjom dalekovoda na njegovom zemljištu.
3. Općinski sud je donio Presudu broj 068-0-P-06-000-479 od 18. decembra 2006. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu nadoknadi štetu pričinjenu umanjenjem vrijednosti njegove nekretnine, a koja je učinjena prilikom izgradnje visokonaponskog dalekovoda preko apelantove nekretnine, tako što će mu isplatiti iznos od 772,80 KM za zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate. Općinski sud je odbio višak apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i njegov prijedlog da ga sud oslobodi plaćanja troškova postupka.
4. U obrazloženju presude sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant odbio potpisati sporazum sa tuženim u vezi sa izgradnjom dalekovoda, odnosno povodom štete koja je apelantu pričinjena izgradnjom dalekovoda. Dalje, kao nesporno je utvrđeno da je tuženi pribavio lokacijsku, odnosno građevinsku dozvolu od nadležnog ministarstva, kojom mu se dozvoljava izgradnja.
5. Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka kojem je u potpunosti poklonio vjeru utvrdio da je u pitanju poljoprivredno zemljište, a ne kako je apelant tvrdio zemljište koje je imalo građevinsku namjenu. Dalje, Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka utvrdio da apelant ne može da koristi zemljište četiri metra oko stuba i da se radi o trajno ili privremeno izgubljenom zemljištu. Prema nalazu vještaka, godišnja dobit sa te površine iznosila bi oko 92,00 KM. U dopunskom nalazu vještak je naveo da se na dijelu zemljišta oko trase dalekovoda ne mogu uzgajati voćke visokog uzrasta, samo sitnije voćke i ratarske i povrtlarske poljoprivredne kulture. Vještak je naveo da se vlasnik mora pridržavati normi u iskorištavanju zemljišta ispod žica dalekovoda. Vještak je u nalazu naveo da mu je naloženo da se očituje na tržišnu vrijednost zemljišta, ali nije to uradio jer prava vlasnika u ovakvim slučajevima ograničavaju samo na korištenje zemljišta.
6. Općinski sud se pozvao na odredbu član 156. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da ako šteta nastane zbog obavljanja opće korisne djelatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa može se zahtijevati naknada samo ako šteta prelazi normalne granice. Dakle, na osnovu provedenog vještačenja Općinski sud je zaključio da ako bi na ovoj površini apelant htio graditi, za njega je trajno izgubljena ta površina, ali nije trajno izgubljena ako površinu koristi na dosadašnji način. Općinski sud je naveo da vlasnici nekretninama imaju pravo zahtijevati štetu koju im elektroprivredna organizacija učini izgradnjom odnosno održavanjem dalekovoda, ali nemaju pravo tražiti uklanjanje elektroenergetskog postrojenje izgrađenog u skladu sa dozvolom. U toku postupka Općinski sud je utvrdio da je tuženi imao građevinsku dozvolu, da je apelant imao poljoprivredno zemljište i da šteta ne prelazi normalne granice. Općinski sud je, dalje, istakao da je vještak naveo u čemu se sastoji umanjenje vrijednosti nekretnine koja je apelantovo vlasništvo, a u skladu sa članom 143. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP) i da umanjenje vrijednosti iznosi 128,80 KM godišnje. Kako je dalekovod izgrađen 2000. godine, sud je utvrdio da tuženi za period od šest godina duguje apelantu iznos od 772,80 KM. Općinski sud je naveo da je odluku o kamatama donio u skladu sa članom 277. ZOO-a.
7. Protiv prvostepene presude apelant i tuženi su izjavili žalbu.
8. Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-07-000-123 od 20. marta 2007. godine kojom je žalbu tuženog djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je tuženi obavezan da isplati apelantu iznos od 128,80 KM umjesto dosuđenog iznosa od 772,80 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. U ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena, a apelantova žalba je odbijena u cijelosti.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitujući pobijanu presudu utvrđeno da je tuženi imao dozvolu za izgradnju dalekovoda koju je izdalo nadležno ministarstvo. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant odbio potpisati sporazum sa tuženim a povodom štete nastale na apelantovom zemljištu građenjem dalekovoda, a koja je većini vlasnika parcela prilikom izgradnje dalekovoda isplaćena. Kantonalni sud je naveo da iz nalaza vještaka proizilazi da se radi o poljoprivrednom zemljištu – oranici, a ne o građevinskom zemljištu, kao i da je vještak naveo da se ne radi o trajno izgubljenom zemljištu, već samo o ograničavanju prava vlasnika na korištenje poljoprivrednog zemljišta.
10. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud morao pozvati vještaka građevinske struke jer se radi o poljoprivrednom zemljištu, što je pred prvostepenim sudom na pouzdan način utvrđeno. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je vještak utvrdio godišnju izgubljenu dobit u iznosu od 128,00 KM, pa je Kantonalni sud u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je sud trebao angažovati „neutralnog vještaka“ jer je angažovani vještak bio pristrasan, s obzirom na to da u toku postupka pred prvostepenim sudom apelant nije prigovorio nalazu vještaka osim u dijelu koji se odnosi na veličinu zahvaćene površine izgrađenim putem. Kantonalni sud je na dosuđeni iznos od 128,00 KM dosudio zakonsku kamatu počevši od podnošenja tužbe, u skladu sa članom 277. ZOO-a.
11. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju.
12. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000979 od 18. septembra 2008. godine kojom je reviziju djelomično usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbu tuženog na prvostepenu presudu u pogledu obaveze isplate glavnog duga (u iznosu 772,80 KM) odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio. U ostalom dijelu Vrhovni sud je odbio reviziju.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su irelevantni apelantovi revizioni prigovori da je u nižestepenom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer se zbog tog razloga prema odredbi člana 240. stav 2. ZPP revizija ne može izjaviti. Sud je, dalje, naveo da apelant u reviziji suvišno ističe da je prvostepeni sud trebao prihvatiti njegov prijedlog da se u parnici provede građevinsko vještačenje. Dalje je navedeno da ne stoje ni revizioni prigovori da je u drugostepenom postupku počinjena povreda odredaba parničnog postupka budući da apelant nije naveo dokaze vezane za tu tvrdnju, a Vrhovni sud nije našao da su pred drugostepenim sudom učinjene povrede koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje (član 241. ZPP) a na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
14. Vrhovni sud je utvrdio da su osnovani revizioni prigovori da je drugostepeni sud donoseći pobijanu odluku pogrešno primijenio materijalno pravo kad je apelantu, unatoč nalazu vještaka poljoprivredne struke, na ime naknade štete zbog smanjene vrijednosti apelantovog poljoprivrednog zemljišta, zbog ustanovljene služnosti prolaska dalekovoda dosudio naknadu samo u visini jednogodišnje naknade izgubljene dobiti. Vrhovni sud je naveo da iz zaključenja prvostepenog suda proizilazi da je tuženi izgradnjom dalekovoda visokog napona preko apelantovog zemljišta zauzeo površinu od 160 m² zbog čega se apelant ubuduće kod korištenja tog zemljišta ispod žica mora pridržavati određenih normi - ne smije saditi voćke visokog uzrasta, ne može graditi, može uzgajati samo ratarske ili povrtlarske poljoprivredne kulture. Navedeno je da na taj način, prema nalazu saslušanog vještaka, apelantova izgubljena godišnja dobit na spornom poljoprivrednom zemljištu iznosi 128,80 KM, zbog čega je prvostepeni sud apelantu za šest godina od kada postoji dalekovod dosudio naknadu štete u iznosu od 772,80 KM. Ovakav stav prvostepenog suda, za razliku od stava drugostepenog suda, prema mišljenju Vrhovnog suda je u skladu sa odredbama čl. 154, 155, 189. stav 3. i 156. stav 3. ZOO-a, jer je zbog ustanovljene služnosti u korist tuženog, tj. izgrađenog dalekovoda apelantovo zemljište izgubilo na tržišnoj vrijednosti, odnosno apelantu je izmakla korist od zemljišta (čl. 155. i 189. stav 3. ZOO-a), a za što je odgovoran tuženi.
15. Vrhovni sud je naveo da su tačne apelantove tvrdnje da je to trajna šteta, ali prema dokazima koje je priložio apelant (predloženim vještačenjem) šteta je utvrđivana samo za izgubljeni prihod u počevši od 2000. godine, a ne i za ubuduće i nije utvrđivano koliko je zbog toga vrijednost njegovog zemljišta trajno umanjena. Navedeno je da je teret dokazivanja te buduće štete bio na apelantu, a budući da je apelant nije dokazao, to su nižestepeni sudovi, prema zaključku Vrhovnog suda, pravilno primijenili odredbe procesnog prava (čl. 123. i 126. ZPP) kad su odbili višak apelantovog tužbenog zahtjeva do 12.000,00 KM, na koji iznos je postavio tužbeni zahtjev, zbog čega je revizioni sud ocijenio da apelantova revizija na preostali odbijajući dio pobijane presude nije osnovana pa ju je odbio primjenom odredbe člana 248. ZPP. Vrhovni sud je istakao da je u drugostepenom postupku sud uvaživši djelimično žalbu tuženog, a odbivši u cijelosti žalbu tužitelja, na dosuđeni iznos naknade štete pogrešno dosudio zateznu kamatu već od 8. januara 2002. godine, tj. od podnošenja tužbe, jer u tom momentu ova naknada još nije bila dospjela u cijelosti. No, kako je reviziju izjavio samo apelant, a ne i tuženi, to ovaj sud taj dio pobijane presude nije mogao preinačiti jer bi to bilo na štetu revidenta, tj. refomatio in peius (član 230. u vezi sa članom 253. ZPP).
16. Apelant se žali da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda navodeći da je ona paušalna i da je sud pravilno konstatovao da su svi apelantovi prigovori opravdani, ali nije pravilno primijenio materijalno pravo već se «pozvao na postupke nižestepenih sudova opravdavajući njihove stavove». Apelant navodi da je vještak utvrdio da iako zemljište nije izuzeto, čemu se apelant nije ni protivio, ono je „trajno izgubljeno“. Dalje, apelant ističe poziciju zemljišta, koje je u neposrednoj blizini infrastrukture, i navodi da iako se vodi kao „oranica“, apelant je mogao na njemu napraviti razne objekte, čak i turističke. Osim toga, apelant navodi da Općina Livno nije usvojila prostorni plan. Takođe, apelant ističe da, iako je sud naložio, vještak se nije očitovao na tržišnu vrijednost zemljišta. Apelant, takođe, smatra da je održavanje dalekovoda nužno i da šteta nema ograničen rok trajanja, te čak ni šteta na poljoprivrednom zemljištu nije pravedna. Apelant u apelaciji pobija i dozvolu koju je dobio tuženi i navodi da je radove započeo prije dobijanja dozvole. Apelant ističe i da se država umiješala u imovinu ali nije uspostavljena pravična ravnoteža između interesa apelanta i interesa društva.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. U suštini, apelant pobija odluku Vrhovnog suda zbog „paušalnog“ utvrđenja suda da se radi o poljoprivrednom zemljištu, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, u postupku pred prvostepenim sudom na osnovu nalaza vještaka utvrđeno je da predmetno zemljište ima karakter poljoprivrednog zemljišta, (a ne građevinskog kako je tvrdio apelant), da apelant zbog izgradnje dalekovoda trpi štetu, te je utvrđena visina štete koju apelantu treba da naknadi tuženi. Vrhovni sud je u suštini potvrdio prvostepenu odluku ističući da je šteta trajna, ali da apelant nije dokazao tu buduću štetu, zbog čega mu ona nije ni mogla biti dosuđena. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Dalje, apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa navodima o diskriminaciji, apelant nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da bi se zaista moglo raditi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud, stoga, smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije očigledna. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović