Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3719/08 (SOLANA“ d.d. Tuzla)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Uknjižba
- Upis u sudski registar
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3719/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3719/08, rješavajući apelaciju «Solana» d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Solana» d.d. Tuzla podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-
001751 od 5. septembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj Dn. 166/05 od 27. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Solana» d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koju zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokatice iz Tuzle, podnijela je 28. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001751 od 5. septembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Dn. 166/05 od 27. aprila 2006. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj Dn. 166/05 od 27. aprila 2006. godine, po službenoj dužnosti, shodno odredbama člana 60. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: Zakon), određen je upis zabilježbe pogrešnog upisa u zk. ul. br. 11154 k.o. Tuzla za parcelu k.č. br. 3/107, zgrada direkcije «Sodaso», u površini 393 m², a kojim je umjesto DD «Fabrika soli» Tuzla upisan apelant sa dijelom od 2/3 na osnovu nepravosnažnog Rješenja Službe za geodetske i imovinskopravne poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07-31-6377/04 od 30. januara 2005. godine. Rješenjem je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Tuzla da izvrši ispravku neispravnog upisa, u skladu sa članom 61. Zakona. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu Rješenja Službe broj 07-31-6377/04 od 30. januara 2005. godine izvršena promjena upisa na predmetnoj parceli tako što je umjesto DD «Fabrika soli» Tuzla upisan apelant sa dijelom od 2/3 a da je navedeno rješenje u vrijeme izvršene promjene upisa bilo nepravosnažno tako da je navedeni upis neispravan zbog odgovornosti Zemljišnoknjižnog ureda. Navedeno je i da je odredbom člana 60. Zakona propisano da ukoliko se ispostavi da je upis u zemljišnoknjižnom ulošku neispravan zbog odgovornosti Zemljišnoknjižnog ureda, tada će Zemljišnoknjižni ured neodložno upisati zabilježbu pored pogrešnog upisa u tom zemljišnoknjižnom ulošku, a da je način ispravke upisa propisan članom
61. Zakona. S tim u vezi, Općinski sud je donio navedeno rješenje.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 003-0-Gž-06-001751 od 5. septembra 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Presudom Kantonalnog suda broj Ps. 104/98 od 15. decembra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda FBiH broj Pž.37/01 od 31. jula 2002. godine, utvrđeno da su DD «Fabrika soli» Tuzla suvlasnik sa 2/3, a DD Rudnik soli «Tušanj» sa 1/3 predmetnih nekretnina, te da je na osnovu te pravosnažne presude izvršena i odgovarajuća uknjižba suvlasništva. Dalje, navedeno je da je na osnovu Rješenja Službe broj 07-31-6377/04 od 30. januara 2005. godine naloženo da se izvrši upis prava suvlasništva na predmetnoj zgradi u apelantovu korist sa 2/3 i DD Rudnik soli «Tušanj» sa 1/3, ali da je upis izvršen prije nego je predmetno rješenje postalo pravosnažno, a koje je naknadno i poništeno Rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 05-31-309/05 od 31. augusta 2005. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je obrazložio da je kod ovakvog stanja stvari prestao postojati i osnov za predmetni upis pa da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje na osnovu odredbi člana 60. stav 1. Zakona jer je predmetni upis u zemljišnu knjigu neispravan isključivo zbog odgovornosti Zemljišnoknjižnog ureda budući da je izvršen na osnovu nepravosnažnog rješenja koje je naknadno i poništeno a u takvim slučajevima se, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, neodložno vrši upis zabilježbe pored pogrešnog upisa. Prema navodima Kantonalnog suda, osnov za upis odgovarajućeg stvarnog prava mora punovažno postojati za cijelo vrijeme a ukoliko naknadno prestane postojati onda izvršeni upis nema konstitutivno dejstvo, u čemu se ogleda načelo kauzalnosti upisa (član 3. stav 2. tačka 1. u vezi sa članom 5. stav 1. Zakona). Kantonalni sud je naveo i da apelant ima mogućnost da po drugom punovažnom pravnom osnovu traži upis suvlasništva u zemljišnu knjigu, te je, imajući u vidu sve navedeno, odbio žalbu kao neosnovanu.
4. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da mu je Presudom Kantonalnog suda broj Ps. 104/98 od 15. decembra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda FBiH broj Pž. 37/01 od 31. jula 2002. godine, priznato da je suvlasnik sa 2/3, a DD Rudnik soli «Tušanj» sa 1/3 predmetnih nekretnina – zgrade u kojima je smještena Vlada Tuzlanskog kantona, te da je na osnovu pravosnažne presude izvršenja i odgovarajuća uknjižba suvlasništva. Apelant, također, navodi da je nakon toga privatiziran i da je promijenio ime iz «Fabrika soli» u sadašnje i navodi hronologiju postupka u kojem je utvrđivano pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, kao i da je 2004. godine Vlada Tuzlanskog kantona podnijela Službi, tada nadležnoj za zemljišnoknjižne upise, zahtjev za ispravku uknjižbe prava vlasništva i trajnog prava korištenja na predmetnoj zgradi tako što će se umjesto apelanta sa pravom vlasništva na predmetnoj nekretnini upisati ponovno DD «Fabrika soli» Tuzla koje je sada nepostojeće pravno lice. Apelant navodi da je u vezi s tim zahtjevom Služba bez apelantovog odobrenja i saglasnosti, a što je suprotno odredbama člana 60. stav 2. Zakona, izvršila navodnu ispravku uknjižbe bez ikakvog pravnog osnova tako što je umjesto apelanta ponovno upisala DD «Fabrika soli« koje je nepostojeće pravno lice.
5. Također, apelant navodi da je protiv tog rješenja izjavio žalbu koja je uvažena, te je rješenjem od 30. januara 2005. godine Službi naloženo da izvrši ispravku navedenog upisa i ponovno upiše apelanta kao suvlasnika a da briše DD «Fabrika soli», ali da je, povodom žalbe Tuzlanskog kantona, navedeno rješenje poništeno i da je zbog toga apelant pokrenuo upravni spor koji je još uvijek u toku. Apelant navodi: «Iz istog proizilazi da je osnovni upis prava vlasništva apelanta iz 2002. godine ostao na snazi i apsolutno nije bitno da li je rješenje organa uprave od 30. januara 2005. godine postalo pravosnažno ili ne. Naime da bi se osnovni upis promijenio neophodno je odobrenje vlasnika (apelanta) ili sudska presuda donesena po tužbi zainteresovanog lica koja zamjenjuje odobrenje upisanog lica (apelanta) a sve u skladu sa čl. 60. st. 2, 3. i 4. Zakona». S tim u vezi, apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje i imovinu jer je zabilježba izvršena po «službenoj dužnosti», shodno članu 60. stav 1. Zakona, a apelant smatra da je on kao vlasnik morao dati odobrenje za upis predmetne zabilježbe, kako je propisano članom 60. stav 2. Zakona. Prema apelantovim navodima, sudovi su navedenim rješenjima nezakonito dozvolili da izvršna i obavezujuća presuda Kantonalnog suda broj Ps- 104/08 ostane neoperativna, odnosno neprovediva a pri tom u rješenjima nisu dali ni odgovarajuća obrazloženja niti je Kantonalni sud dao odgovore na navode iz žalbe. Apelant smatra da Kantonalni sud nije dao ocjenu dokaza iz Dn. spisa niti je naveo odlučujuće činjenice, čime su prekršena njegova prava na pravično suđenje i imovinu jer je takvim postupcima ometen u mirnom uživanju imovine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su, u konkretnom slučaju, sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizilazi da je promjena upisa u zemljišnim knjigama izvršena na osnovu nepravosnažnog rješenja, dakle isključivom greškom Zemljišnoknjižnog ureda koji nije prethodno provjerio pravosnažnost rješenja i nadležnost organa koji je rješenje donio, i da je shodno odredbama člana 60. stav 1. Zakona, morala biti izvršena neodložna zabilježba neispravnog upisa, zbog čega nije bilo ni potrebno tražiti apelantovu saglasnost za zabilježbu, iz čega proizilazi da su apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni prava neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da su nadležni sudovi nedovoljno obrazložili odluke, a posebno da Kantonalni sud nije odgovorio na navode žalbe, budući da su u njima navedeni razlozi zašto apelantovi žalbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno zašto je trebalo izvršiti zabilježbu pogrešnog upisa. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja zadovoljavaju standarde Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud ima u vidu da se u predmetnom postupku, pa tako ni u osporenim rješenjima, nadležni sudovi nisu bavili utvrđivanjem činjenica vezanih za pravo vlasništva i raspolaganja na predmetnim nekretninama već da se isključivo radilo o neispravnom upisu zbog pogreške Zemljišnoknjižnog ureda, zbog čega je, u smislu relevantnih odredbi Zakona o zemljišnim knjigama, po službenoj dužnosti trebalo napraviti zabilježbu. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode i njegovo pozivanje na Presudu Kantonalnog suda broj Rs. 104/98 od 15. decembra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda FBiH broj Pž. 37/01 od 31. jula 2002. godine, kojima je utvrđeno pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama. Ustavni sud, također, ističe da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović