Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3723/08 (M. A.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3723/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3723/08, rješavajući apelaciju Miodraga Ateljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Ateljevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Kž-08-

000 040 od 23. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-K-08-000 024 od 16. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Ateljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 27. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Kž-08-000 040 od 23. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-K-08-000 024 od 16. maja 2008. godine .

2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-K-08-000 024 od 16. maja 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Kž-08-000 040 od 23. septembra 2008. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela-Napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti iz člana 388. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 43/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mejeseci. Istom presudom apelant je, na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07 i 68/07, u daljnjem tekstu: ZKP) obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 380,00 KM, u roku od petnaest dana od pravosnažnosti presude. Osnovni sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo na način što je 6. decembra 2007. godine oko 17,20 časova u Trebinju, u Starom gradu, napao i ozbiljno prijetio da će napasti ovlašteno službeno lice u vršenju poslova bezbjednosti, policajca PS Trebinje Srđana Jojića, koji se po službenom nalogu broj 53399/07 nalazio na pozornoj službi u Starom gradu Trg Travunije i koji je, obavljajući službu iz oblasti bezbjednosti saobraćaja, zbog prekršaja, na apelantovo putničko motorno vozilo ostavio prekršajni nalog. Nakon što je apelant našao ostavljeni prekršajni nalog na svom vozilu, vozilom se zaustavio pored policajca Srđana Jojića, otvorio prozor svojih lijevih vrata i uputio mu riječi prijetnje: «što si mi ovo napisao, je li majmune jedan, zažalit ćeš zbog ovoga, naći ću te kad-tad u gradu i nećeš dobro proći», te zgužvao prekršajni nalog i njim pogodio policajca Jojića u lice. Kada je policajac Jojić zatražio od apelanta dokumente na uvid, apelant ga je udario zatvorenom pesnicom u predjelu grudi i desne nadlaktice, a zatim ga uhvatio lijevom rukom u predjelu vrata, pri čemu mu je otkinuo paletu sa desnog ramena službene jakne, te ga uhvatio za palac desne ruke, zavrnuo ga i tom prilikom mu nanio tjelesnu povredu u vidu crvenila kože prednje strane vrata, sa prisutne tri crtaste paralelene ogrebotine veličine 0,5x5 cm, i na prednjoj spoljnoj strani desne nadlaktice crvenilo veličine 15x20 cm, nakon čega se apelant udaljio sa mjesta događaja.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je na temelju svih izvedenih dokaza u toku glavnog pretresa nesumnjivo utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti i to na način kako je navedeno u izreci presude. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je o vrsti i karakteru tjelesnih povreda saslušan vještak dr. Slobodan Prtilo koji je, na osnovu ljekarskog uvjerenja DZ Trebinje izdatog na osnovu pregleda Srđana Jojića 6. juna 2007. godine u službi Hitne medicinske pomoći u Trebinju, konstatovao da je policajac Srđan Jojić zadobio lake tjelesne povrede, a da bi mehanizam nastanka tih povreda mogao biti tupa mehanička sila u vidu udarca pesnicom, tupim predmetom, pad ili pad i udarac o tvrdu ravnu podlogu ili kombinacija tih mehanizama, ili tupa mehanička sila u kombinaciji sa trenjem kože o neku neravnu površinu kao što su nokti prstiju, grebanje ivice odjeće po koži, prsten ili slično. Vještak nije isključio mogućnost da je opisane povrede apelant mogao nanijeti oštećenom ne izlazeći iz vozila. Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Slobodana Prtila datog na osnovu neposrednog pregleda oštećenog konstatovane su dvije paralelne ogrebotine veličine 25x2 mm na podstraničnoj prednjoj strani vrata desno. Po vještaku povreda je najvjerovatnije mogla nastati ogrebotinom ili nekim šiljatim oštrim predmetom, noktima ili o neku tvrdu hrapavu podlogu.

4. Cijeneći iskaz policajca Srđana Jojića, Osnovni sud je istakao da je imao u vidu da policajac Srđan Jojić poznaje apelantovog oca, jer obojica rade u PS Trebinje, da je apelanta prije ovog događaja znao samo iz viđenja i da nema razloga da tereti apelanta bez osnova, pa mu je u cijelosti poklonio vjeru. Osnovni sud je smatrao da je njegov iskaz objektivan, jer je u potpunosti potkrijepljen ljekarskim uvjerenjem i pismenim mišljenjem i iskazom vještaka dr. Slobodana Prtila, fotodokumentacijom, prekršajnim nalogom CJB Trebinje broj 0002417128 i službenim nalogom PS Trebinje broj 5399/07.

5. Cijeneći apelantov iskaz i iskaz svjedoka odbrane Petra Popovića u sklopu ostalih provedenih dokaza, Osnovni sud je našao da se njihovi iskazi mogu samo djelimično prihvatiti kao objektivni i to u dijelu u kojem su potvrđeni ostalim dokazima. Naime, Osnovni sud je prihvatio kao nesporno da je došlo do konflikta između policajca Srđana Jojića i apelanta u Starom Gradu zbog toga što je policajac Srđan Jojić obavljajući svoju službenu dužnost ostavio kazneni nalog na apelantovom putničkom vozilu zbog nepropisnog parkiranja. Kazneni nalog je apelant zgužvao i bacio prema policajcu što je potvrdio i svjedok odbrane. Osnovni sud je također nesporno utvrdio da je u jednom trenutku i policajac Srđan Jojić uhvatio apelanta za vrat, što je dokazano ljekarskim uvjerenje službe Hitne medicinske pomoći Trebinje, te nalaz vještaka dr. Slobodana Prtila koji je 7. decembra 2007. godine neposredno pregledao apelanta. Ovu činjenicu je potvrdio svjedok odbrane kao i oštećeni u svom iskazu navodeći da je došlo do guranja između njega i apelanta. Međutim, iskaz apelanta kao svjedoka kojim je želio prikazati da je u stvari policajac Srđan Jojić njega napao, a što je potvrdio svjedok odbrane Petar Popović, Osnovni sud nije prihvatio, smatrajući da je iskaz apelanta u tom dijelu usmjeren ka izbjegavanju krivične odgovornosti i prikazivanju sebe kao oštećenog. U odnosu na iskaz svjedoka Petra Popovića, Osnovni sud je istakao da nije poklonio punu vjeru navedenom svjedoku, zbog toga što, iako je bio udaljen samo četiri do pet metara, iza policajca Srđana Jojića, u svom kazivanju je naveo samo da je vidio kako policajac hvata za grlo vozača tj. apelanta, ne navodeći nijednu drugu radnju prije toga, iako je nesporno da je policajac Srđan Jojić tom prilikom zadobio tjelesne povrede kako je to već opisano. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je navedeni svjedok subjektivan i da želi da svojim iskazom pomogne apelantu u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti. Osnovni sud je smatrao da na osnovu izvedenih i detaljno analiziranih dokaza u konkretnom slučaju ne postoji nijedan drugi dokaz koji bi vodio ka drugom zaključku, od zaključka koji je donio sud, a na osnovu kojeg je apelanta oglasio krivim za počinjeno krivično djelo.

6. Osnovni sud je istakao da se propisnaim krivičnim djelom napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti iz člana 388. KZRS obezbjeđuje krivično pravna zaštita službenog lica ili lica koje mu pomaže u vršenju službene dužnosti od svake one radnje koja se može podvesti pod krivičnopravni pojam napada ili ozbiljne prijetnje da će se napasti na pasivnog subjekta. Članom 388. st. 2. i 3. KZRS propisan je teži oblik osnovnog krivičnog djela i on postoji ukoliko je krivično djelo iz st. 1. i 2. učinjeno prema sudiji ili javnom tužiocu u vezi sa vršenjem njihove sudijske odnosno tužilačke dužnosti, ili službenom licu u vršenju poslova bezbjednosti. Kvalifikatorna odgovornost ovog krivičnog djela predstavlja činjenicu da je djelo izvršeno prema navedenim licima i činjenica da je napad izvršen u vezi sa vršenjem njihove dužnosti. U konkretnom slučaju, nesporno je utvrđeno da je aplant napao policajca Srđana Jojića koji je obavljao službu iz oblasti poslova bezbjednosti, te mu nanio opisane tjelesne povrede. Osnovni sud je smatrao da je apelant krivično djelo učinio sa direktnim umišljajem, jer je u potpunosti bio svjestan da se radi o službenom licu koje obavlja službu iz oblasti bezbjednosti saobraćaja, a radnje koje je apelant preduzeo prilikom izvršenja krivičnog djela su rezultat njegove svijesti i volje i preduzete su sa namjerom izvršnja krivičnog djela.

7. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne za počinjeno krivično djelo, Osnovni sud je kao otežavajuću okolnost cijenio da je apelant, iako ima 25 godina, ranije tri puta bio osuđivan i to dva puta za krivično djelo izazivanja opšte opasnosti i jednom za krivično djelo izazivanje ugrožavanje javnog saobraćaja. Nadalje, predmetno krivično djelo je počinio u vrijeme provjeravanja tj. u toku trajanja uslovne kazne po pravosnažnoj presudi Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-K-07-000-146 koja je postala pravosnažna 7. novembra 2007. godine, a kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca, uslovno na jednu godinu. S obzirom da je krivično djelo počinio mjesec dana nakon izricanja pomenute uslovne osude, Osnovni sud je smatrao da izrečene krivične sankcije za ranije počinjena krivična djela nisu postigle svoju svrhu tj. nisu uticale na apelanta da ne čini krivična djela ubuduće. Osnovni sud je istakao da činjenica da je apelant, iako mlad čovjek, višestruki povratnik, ukazuje na to da je za ostvarenje prevaspitne svrhe kažnjavanja potrebno izreći težu kaznu. Osnovni sud je kao olakšavajuću okolnost cijenio da je apelant kritične prilike zadobio tjelesnu povredu i da oštećeni nije zainteresovan za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva, ali te okolnosti nisu bila od tolikog značaja da bi mogla dovesti do ublažavanja zakonom propisane kazne za navedeno krivično djelo od 6 mjeseci do 5 godina. Cijeneći stepen krivične odgovornosti počinjenog djela, stepen ugroženosti zaštićenog dobra, te činjenicu da su krivična djela ove vrste na području Osnovnog suda u porastu, Osnovni sud je smatrao da se samo izrečenom kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci može uticati na apelanta da prestane sa vršenjem krivičnih djela a da se istovremeno preventivno utiče na druge da ne čine krivična djela, čime će biti ostvarena svrha kažnjavanja propisana članom 28.

KZRS.

8. Okružni sud je u obrazloženju drugostepene presude istakao da, nasuprot stanovištu žalbe, obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica, da je svoja ubjeđenja u pogledu apelantove krivice prvostepeni sud bazirao na temeljitoj i brižljivoj ocjeni svih izvedenih dokaza, te da žalbenim argumentima apelantovog branioca nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja na kojima se zasniva zaključak pobijane presude o apelantovoj krivici. Stoga je, po ocjeni Okružnog suda, pravilno stajalište Osnovnog suda po kojem radnje apelanta koje je preduzimao tokom inkriminsanog događaja odražavaju nužne zakonske elemente krivičnog djela-napad na službeno lice u vršenju dužnosti iz člana 388. stav u vezi sa stavom 2. KZRS. U obrazloženju presude je dalje navedeno da suština prigovora predmetne žalbe koja se odnosi na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja se svodi na tvrdnju da je prvostepeni sud neopravdano poklonio vjeru iskazu oštećenog Srđana Jojića, s obzirom na nelogičnost njegovog iskaza da ga je apelant napao i tjelesno povrijedio. Isto tako, apelant je smatrao da iz iskaza apelanta i svjedoka Petra Popovića proizlazi da je apelant doživio napad od policajca Jojića, od kojeg se odgurivanjem nastojao zaštititi. Navedene argumente žalbe, po ocjeni Okružnog suda, nemaju uporište u sadržaju dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Naime, prvostepeni sud je kroz kritički pristup u analizi iskaza svjedoka oštećenog Srđana Jojića, kao svjedoka optužbe, te apelanta i Petra Popovića, kao svjedoka odbrane, dovodeći ih u vezu sa validnom medicinskom dokumentacijom i nalazom i mišljenjem vještaka dr. Slobodana Prtila, pravilno zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje ga je Osnovni sud oglasio krivim i osudio. Navedeni zaključak Osnovni sud je temeljio, prije svega, u svjedočenju oštećenog Srđana Jojića kojem je poklonio punu vjeru, a iskaz navedneog svjedoka je našao svoju potvrdu u sadržaju ljekarskog uvjerenja Doma zdravlja Trebinje od 6. decembra 2007. godine, koji je poslužio kao osnov za vještačenje tjelesnih povreda oštećenom ne izlazeći iz vozila. Kako je svjedočenje oštećenog svoju objektivizaciju našlo i u pomenutom nalazu i mišljenju dr. Slobodana Prtila u obliku i težini povreda kod oštećenog, mehanizmu povređivanja oštećenog, te međusobnom položaju apelanta i oštećenog u momentu nanošenja povreda, vrijednosni značaj datih razloga nije doveden u pitanje neargumentovanim prigovorima žalbe branioaca. Naime, opravdano je prvostepeni sud uskratio vjeru iskazima optuženog i svjedoka Petra Popovića jer je sadržaj njihovog svjedočenja, u kojem tvrdi da apelant uopšte nije napadao oštećenog, u dubokoj suprotnosti sa ovakvim nalazom vještaka. Sve navedeno upućuje na zaključak da nema mjesta žalbenom prigovoru da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Ispitujući prigovor u pogledu odluke o kazni, Okružni sud je smatrao da je izrečena kazna od šest mjeseci zatvora u srazmjeri sa težinom krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti apelanta imajući u vidu da navedena kazna predstavlja donju granicu propisane kazne za predmetno krivično djelo, te da se nisu stekli uslovi za ublažavanje kazne zbog ranije višestruke osuđivanosti apelanta.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje i «jednakost u postupanju», jer su sudovi stali u zaštitu policajca i u potpunosti povjerovali njegovom iskazu, uopšte ne cijeneći iskaz optuženog apelanta kao svjedoka, te Petra Popovića, koji su u potpunoj sagalasnosti, pa je očigledno da provedeni dokazi pristrasno ocijenjeni, odnosno cijenjeni su samo oni koji idu u prilog oštečenom policajcu sudovi su smatrali da po službenoj dužnosti moraju takvom licu vjerovati.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta, saslušao svjedoke optužbe i odbrane, te izvršio uvid u ljekarska uvjerenja za apelanta i oštećenog, nalaz i pismeno mišljenje i iskaz vještaka dr. Slobodana Prtila, fotodokumentaciju i prekršajni nalog. . Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio da je prihvatio iskaz oštećenog kao svjedoka optužbe, jer je u potpunosti potkrijepljen ljekarskim uvjerenjem i pismenim mišljenjem i iskazom vještaka dr. Slobodana Prtila, fotodokumentacijom, prekršajnim nalogom CJB Trebinje broj 0002417128 i nalogom za službu PS Trebinje broj 5399/07. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio iskaz svjedoka odbrane i apelanta, odnosno zašto je smatrao apelantov iskaz u tom dijelu usmjeren ka izbjegavanju krivične odgovornosti i prikazivanju sebe kao oštećenog, te zašto nije poklonio punu vjeru svjedoku odbrane. Ovakve zaključke prvostepenog suda je potvrdio i drugostepeni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi moglo voditi zaključku da je u konkretnom slučaju prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku ili da je dokazni postupak na bilo koji način zloupotrijebljen na štetu apelanta.

14. U vezi sa navodima apelanta da su redovni sudovi bili pristrasni u njegovom slučaju jer je oštećeni policajac, Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Međutim, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudac nije nepristran, stav dotične osobe važan je ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jeste može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi Evropski sud, Wettstein v. Switzerland, presuda od 21. decembra 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stav 44.,

ECHR 2000-XII).

15. Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o pristrasnosti redovnih sudova nije ničim obrazložio osim što se žali na način kako su sudovi ocijenili dokaze u postupku, navodeći da su sudovi prihvatili samo dokaze optužbe zbog toga što je oštećeni policajac. Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koji se tiču ocjene izvedenih dokaza, a koje je Ustavni sud već razmotrio i zaključio da se ova procjena nije proizvoljna. Ustavni sud naglašava kako ne postoje bilo kakvi objektivni dokazi koji bi upućivali na zaključak da su redovni sudovi navodno „stali u zaštitu oštećenog jer je on policajac“ odnosno da su bili pristrasni. Tokom predmetnog postupka apelant je, po mišljenju Ustavnog suda, uživao sve proceduralne garancije iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o nepristrasnosti suda očigledno (prima facie) neosnovai.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3723/08 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio