Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3738/08 (O. M.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
  • Isplata duga
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3738/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3738/08, rješavajući apelaciju Omera Medarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Medarića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-

06-000463 od 19. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Mal-6207/03 od 18. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Medarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 1. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-06-000463 od 19. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-6207/03 od 18. novembra 2005. godine.

2. KJKP «Toplane» Sarajevo kao tražilac izvršenja je 17. decembra 2002. godine podnio prijedlog za dozvolu izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave - izvoda računa za period od 31. jula 2002. godine do 1. novembra 2005. godine po osnovu kojih je apelant obavezan da tražiocu izvršenja na ime duga za isporučenu toplotnu energiju isplati iznos od 619,50 KM sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj IT-3011/03 od 10. aprila 2003. godine određeno je predloženo izvršenje protiv apelanta. Apelant je 24. aprila 2003. godine protiv navedenog rješenja podnio prigovor koji je Općinski sud usvojio, rješenje o izvršenju od 10. aprila 2003. godine stavio van snage i odlučio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Nakon što je navedeno rješenje postalo pravosnažno, 4. decembra 2004. godine cio spis je dostavljen parničnom odjeljenju Općinskog suda na daljnje postupanje.

4. Općinski sud je Rješenjem broj Mal 6207/03 od 15. decembra 2004. godine pozvao KJKP «Toplane» Sarajevo kao tužioca (u daljnjem tekstu: tužilac) da tužbu uredi u smislu odredbe člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Postupajući po navedenom rješenju, tužilac je 30. decembra 2004. godine dostavio podnesak kojim je uredio tužbu, a koji je nakon toga sud, u smislu odredbe člana 70. ZPP, dostavio apelantu na obavezan odgovor. Nakon toga, apelant je 8. februara 2005. godine dostavio odgovor na tužbu.

5. Općinski sud je 7. juna 2005. godine održao pripremno ročište u odsutnosti uredno obaviještenog apelanta, te 15. novembra 2005. godine glavnu raspravu, također u odsutnosti uredno obaviještenog apelanta.

6. Presudom Općinskog suda broj 09 65 Mals 011235 05 Mals od 14. decembra 2007. godine obavezan je apelant da tužiocu na ime duga isplati iznos od 619,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 62,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je konstatovao da apelant, iako je bio uredno obaviješten, nije pristupio ni na pripremno ročište, niti na ročište za glavnu raspravu kada je trebao izvesti dokaze, kojima bi se utvrdila istinitost njegovih navoda datih u odgovoru na tužbu. Općinski sud je, također, naveo da je u toku postupka na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je tužilac ispostavljao apelantu račune za isporučenu toplotnu energiju za period od 1. novembra 2001. godine do 31. jula 2002. godine u ukupnom iznosu od 619,50 KM, koji iznos predstavlja zbir pojedinačno iskazanih računa koji su dospjeli za naplatu 10. decembra 2001. godine zaključno sa 10. augustom 2002. godine. S obzirom na navedeno, Općinski sud je primjenom odredbe člana 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, te je u skladu sa navedenom odredbom obavezao apelanta da izvrši svoju obavezu prema tužiocu. Također, Općinski sud je primjenom odredbe člana 277. ZOO-a obavezao apelanta da plati tužiocu kamatu računajući od dana podnošenja tužbe. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je utemeljio na odredbi člana 336. ZPP. Protiv navedene presude apelant je uložio žalbu koja je 27. decembra 2005. godine dostavljena tužiocu na odgovor, u smislu odredbe člana 214. ZPP.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-GŽ-06-000463 od 19. septembra 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su apelantovi žalbeni navodi paušalni zbog toga što, prema mišljenju suda, nisu zasnovani na činjenicama niti potkrijepljeni dokazima. Naime, Kantonalni sud je naveo da je, prema pravilu o teretu dokazivanja iz člana 7. stav 1. i članu 123. stav 1. ZPP, svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Kantonalni sud je, također, naveo da iz spisa proizlazi da je apelant bio uredno pozvan, ali da nije pristupio na pripremno ročište niti na ročište za glavnu raspravu, čime je, prema mišljenju suda, propustio mogućnost da predloži i provede dokaze u svoju korist, pa je prvostepeni sud, u skladu sa odredbama čl. 84. stav 2. i 97. stav 4. ZPP, održao ročišta bez njegovog prisustva.

8. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da pri tome nije učinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je proizvoljan stav suda prema kojem je obavezan da tužiocu izmiri dug, jer, prema njegovom mišljenju, «zbog loših instalacija, neadekvatne isporuke grijanja i ostalih uslova koji su nesporni, po važećim propisima nije obavezan platiti usluge koje mu nisu ni pružene». Apelant je, također, naveo da je i odluka o kamati pogrešna budući da je osporenim presudama utvrđeno da «kamate na presuđeni dug teku od 17. decembra 2002. godine», te bi, prema njegovom mišljenju, «zbog dugog rješavanja ovog spora iznos kamate bio veći od same glavnice». Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer je «postupak trajao od 2003. godine, a presuda Kantonalnog suda donesena 19. septembra 2008. godine». S tim u vezi, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na pristup sudu jer glavna rasprava nije održana u sobi kako je naznačeno u pozivu. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je osporenim presudama obavezan da «plati kamate za period od 6 godina», te smatra da mu je na taj način uskraćeno pravo da se koristi «ekonomskom vrijednošću koju za njega predstavlja iznos koji bi morao platiti po navedenim presudama».

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U odnosu na apelantove navode da nije imao pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je tužilac 17. decembra 2002. godine prijedlogom za izvršenje pokrenuo izvršni postupak, te da je Općinski sud, nakon što je apelant 24. aprila 2003. godine podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju kojim je određeno predloženo izvršenje od 10. aprila 2003. godine, usvojio navedeni prigovor, rješenje od 10. aprila 2003. godine stavio van snage, te odlučio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Nakon što je rješenje postalo pravosnažno, cio spis je 4. decembra 2004. godine dostavljen parničnom odjeljenju na daljnje postupanje. Stoga, Ustavni sud ističe da, imajući u vidu da je apelant kao osporene odluke izričito označio odluke donesene u parničnom postupku, suprotno apelantovim navodima, u ovom apelacionom postupku neće, niti može ocijeniti kao relevantan period pri ocjeni dužine predmetnog parničnog postupka period trajanja prethodnog pravosnažno okončanog izvršnog postupka. S druge strane, posmatrajući dužinu predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da je nakon što je 4. decembra 2004. godine spis dostavljen parničnom odjeljenju, te nakon što je tužilac postupajući po rješenju suda od 15. decembra 2004. godine dostavio 30. decembra 2004. godine podnesak kojim je uredio tužbu u smislu odredbe člana

53. ZPP, postupak pred prvostepenim sudom okončan u roku od 10 mjeseci i 18 dana, te je, dakle, radnje iz svoje nadležnosti preduzeo u relativno kratkim rokovima. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Kantonalni sud o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv presude od 18. novembra 2005. godine, a koja je predata 27. decembra 2005. godine, odlučio u roku od dvije godine, devet mjeseci i 19 dana, koji rok se, imajući u vidu općepoznatu opterećenost redovnih sudova predmetima vezanim za naplatu potraživanja za pružene usluge građanima (režije), sam po sebi ne može smatrati nerazumnim. Dakle, iako je predmetni parnični postupak ukupno trajao tri godine, sedam mjeseci i 19 dana, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta taj period ne može smatrati periodom koji je suprotan principu «razumnog vremena» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Vezano za apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje jer su sudovi proizvoljno dosudili kamate, Ustavni sud zapaža da apelant ove svoje navode nije potkrijepio dokazima da se u žalbi protiv prvostepene presude žalio na tu činjenicu, odnosno da je ukazivao na pogrešnu primjenu materijalnog prava u ovom segmentu. Budući da apelant te prigovore nije isticao u prethodnim fazama postupka, uslijed čega ih redovni sudovi i nisu mogli raspraviti, apelant ih ne može sa uspjehom iznositi tek u postupku pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 476/04 od 1

7. decembra 2004. godine i AP 158/09 od 9. februara 2011. godine, tačka 13, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud naglašava da je apelant ove prigovore, ukoliko ih je želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, morao bar u suštinskoj formi pokrenuti pred redovnim sudovima, što prema predočenoj dokumentaciji očigledno nije učinio.

14. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud smatra da ti navodi ni na koji način ne dovode u pitanje pravo na koje se apelant poziva, jer posmatrajući postupak u cjelini, proizlazi da apelant u ovom slučaju «nema opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje ovog Ustavom zaštićenog prava. Naime, iz činjenica predmeta proizilazi da je apelant imao pristup sudovima pune jurisdikcije na dvije instance, te da su sudovi ocjenom provedenih dokaza dali potpuno i jasno obrazloženje svojih odluka, te u konačnici obavezali apelanta da tužiocu naknadi dug na ime isporučene toplotne energije u spornom periodu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na to da je povreda ovog segmenta prava na pravično suđenje moguća, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, naročito imajući u vidu da je upravo apelant svojim ponašanjem, nepristupanjem na pripremno ročište i glavnu raspravu, propustio da se koristi procesnim pravima koja je imao prema relevantnim odredbama ZPP (predlaganje i izvođenje dokaza). Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3738/08 (O. M.) | Sudska praksa | Aktio