Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3787/08 (R. G.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3787/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3787/08, rješavajući apelaciju Ratka Glišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Glišića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000944 od 26. avgusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-06-000 289 od 14. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj P-

1055/04 od 10. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ratko Glišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 5. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

000944 od 26. avgusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 289 od 14. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1055/04 od 10. februara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1055/04 od 10. februara 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je BNT TMIH d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: prvotuženi) investitor i davalac na korištenje stana koji se nalazi u Novom Travniku, ulica Stjepana Radića broj 2/12 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), da se utvrdi da je ništavo Rješenje BNT Poslovni sustav d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: drugotuženi) broj 03-20-97 od 4. novembra 1997. godine kojim je Marku Šariću (u daljnjem tekstu: trećetuženi) dodijeljen na korištenje predmetni stan, da se utvrdi da je ništav Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 92/98 od 1. decembra 1998. godine koji je zaključen između JP Stambena uprava Novi Travnik i trećetuženog, kao i Ugovor o otkupu predmetnog stana koji je zaključen između prvotuženog, s jedne strane, i trećetuženog i Ružice Šarić (u daljnjem tekstu: četvrtotužena), s druge strane. Takođe je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se obavežu trećetuženi i četvrtotužena da predmetni stan slobodan od lica i stvari predaju prvotuženom, te da se obaveže prvotuženi da sa apelantom zaključi ugovor o korištenju predmetnog stana i predmetni stan stavi na raspolaganje apelantu.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je prvotuženi donio Odluku broj 1192/89 od 4. decembra 1989. godine o dodjeli stanova radnicima prema rang-listi, te da je na rang-listi pod rednim brojem 13 naveden apelant kojem se, prema toj odluci, dodjeljuje predmetni stan na korištenje. Općinski sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da prvotuženi, nakon donošenja predmetne zajedničke odluke o dodjeli stanova, nije donio pojedinačnu odluku, odnosno nije donio rješenje o dodjeli stana apelantu, da apelant nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, niti je uselio u predmetni stan. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, koje je izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu navedene zakonske odredbe. Dalje, Općinski sud je naveo da iz Odluke Upravnog odbora prvotuženog broj 01/97 od 29. juna 1997. godine proizlazi da je prvotuženi svu imovinu, prava, obaveze, stanove i poslovne prostorije prenio na drugotuženog. Takođe, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se pred tim sudom vodio spor između prvotuženog i drugotuženog oko utvrđivanja vlasništava na predmetnom stanu, te da iz Presude tog suda broj Ps-35/01 od 15. decembra 2003. godine proizlazi da se prvotuženi odrekao tužbenog zahtjeva u pogledu vlasništva na predmetnom stanu. S obzirom na to da je drugotuženi bio vlasnik i nosilac raspolaganja predmetnim stanom, Općinski sud je naveo da je samim tim drugotuženi imao pravo da donese rješenje o dodjeli predmetnog stana trećetuženom, na osnovu kojeg je trećetuženi zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Dakle, Općinski sud je zaključio da predmetni ugovor nije ništav, u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da apelant nije aktivno legitimisan za postavljanje tužbenog zahtjeva, na način kao je to navedeno u izreci presude, zbog čega je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 289 od 14. februara 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u cijelosti ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda (da je prvotuženi donio odluku od 4. decembra 1989. godine o dodjeli stanova radnicima kojom je apelantu dodijeljen predmetni stan, da prvotuženi nije donio rješenje o dodjeli stana apelantu, da apelant nije zaključio ugovor o korištenju stana niti je uselio u predmetni stan), te istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima stekao stanarsko pravo. Dalje je navedeno da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda (da je prvotuženi odlukom svoju imovinu prenio na drugotuženog, te da se u postupku pred Općinskim sudom odrekao tužbenog zahtjeva u korist drugotuženog) proizlazi da je drugotuženi postao vlasnik predmetnog stana kojim je raspolagao zbog čega je, kako je naveo Kantonalni sud, pravilan zaključak prvostepenog suda da ne postoje razlozi iz člana 103. ZOO-a da se utvrdi da su ništavi akti drugotuženog o dodjeli i otkupu predmetnog stana.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000944 od 26. avgusta 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja, za koje je vezan taj sud, proizlazi da apelant nije dobio rješenje o dodjeli stana na korištenje, da nije zaključio ugovor o korištenju stana, niti je uselio u predmetni stan. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, u smislu odredaba člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da apelant nije mogao steći pravo na predmetnom stanu samo na osnovu odluke o dodjeli stanova Stambene komisije prvotuženog. Imajući u vidu da je u međuvremenu promijenjen vlasnik predmetnog stana, a da apelant nema stečena prava na tom stanu, Vrhovni sud je zaključio da apelant nema pravni interes da traži poništenje akata drugotuženog, kojima je raspolagao predmetnim stanom, u smislu odredaba člana 109. ZOO-a, pa samim tim da nije ni aktivno legitimisan u predmetnom sporu.

6. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi na tri instance istakli da apelant nije dobio rješenje o dodjeli stana na korištenje, da nije zaključio ugovor o korištenju stana, niti je uselio u predmetni stan, te da samim tim nije stekao stanarsko pravo, u smislu odredaba člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Međutim, apelant navodi da nije ostvario naprijed navedeno samo zato što je došlo do ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, te da je kao Srbin bio prisiljen da sa porodicom napusti Novi Travnik. Apelant, dalje, navodi da je prvotuženi pokrenuo postupak pred Općinskim sudom protiv drugotuženog radi utvrđivanja prava vlasništva na spornim stanovima, ali da se direktor prvotuženog, bez saglasnosti Nadzornog odbora, odrekao tužbenog zahtjeva, te nezakonito priznao vlasništvo drugotuženom na tim stanovima. Apelant smatra da su osporene presude nezakonite, te da su rezultat diskriminacije zbog nacionalnog i vjerskog porijekla.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Dalje, apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se i navodi o kršenju ovih prava odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Takođe, apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana

14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze kojima bi potkrijepio ove svoje tvrdnje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3787/08 (R. G.) | Sudska praksa | Aktio