Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3812/08 („D&R Autobusni kolodvor“ d.o.o. Orašje)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prekršajni postupak
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3812/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3812/08, rješavajući apelaciju „D&R Autobusni kolodvor“ d.o.o. Orašje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „D&R Autobusni kolodvor“ d.o.o. Orašje, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Pžp-08-000-074 od 08. oktobra 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju broj 025-0-Pr-07-000-647 od 3. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „D&R Autobusni kolodvor“ d.o.o. Orašje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa direktor kao zakonski zastupnik Predrag Đurđević, podnio je 9. decembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0- Pžp-08-000-074 od 08. oktobra 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj broj 025-0-Pr-07-

000-647 od 3. jula 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 025-0-Pr-07-000-647 od 3. jula 2008. godine apelant je kao pravna osoba, oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 65. stav 2. Zakona o cestovnom prijevozu u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 28/06, u daljnjem tekstu Zakon o cestovnom prijevozu), učinjen u vrijeme i na način pobliže opisanog u izreci rješenja, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM uz naknadu troškova postupka u iznosu od 50,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je prvenstveno naveo da je Federalna uprava za inspekcijske poslove- Federalni inspektor cestovnog prometa ( u daljnjem tekstu: Inspektor cestovnog prometa) je 18. juna 2007. godine izdao prekršajni nalog broj 1002300623 kojim je apelantu stavljeno na teret prekršajno djelo iz člana 65. stav 2. Zakona o cestovnom prijevozu kažnjivo po članu 95. stav 1. tačka 20. tog Zakona, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. Budući da apelant nije prihvatio odgovornost za prekršaj koji mu je stavljen na teret, zatražio je sudsko odlučivanje u navedenom prekršajnom postupku, te je Općinski sud u skladu sa odredbom člana 38. Zakona o prekršajima, zakazao i održao usmeni pretres. Nadalje je navedeno da je Općinski sud analizom provedenih dokaza, čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude, nesporno utvrdio da u vrijeme inspekcijskog nadzora izvršenog od strane ovlaštenih osoba Inspektora cestovnog prometa, apelant nije imao rješenje o kategorizaciji izdato od strane nadležnog ministarstva. Općinski sud je također istakao da je navedene činjenice utvrdio na osnovu iskaza svjedoka A. S. i P. Đ., koji su saglasno izjavili da su neposredno u svojstvu ovlaštene službene osobe, prilikom kontroleinspekcijskog nadzora utvrdili da apelant pruža i naplaćuje stanične usluge, a da je pri tome posjedovao rješenje o kategorizaciji autobusnih stanica čiji je rok važnosti istekao. S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da iz rješenja o kategorizaciji Ministarstva prometa, veza, trgovine i poduzetništva broj 05-27-43/04 od 23. decembra 2004. godine proizlazi da je apelantu utvrđena četvrta kategorija, te da navedeno rješenje važi do 28. februara 2005. godine. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da provedeni dokazi jasno ukazuju da je bila istekla važnost navedenog rješenja u vrijeme inspekcijskog nadzora tj. 13. juna 2007. godine, te da je s tim u vezi dokazano da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret. Također, u pogledu odluke o kazni, Općinski sud je naveo da je cijenio sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, a da je od olakšavajućih okolnosti cijenio činjenicu da apelant ranije nije prekršajno kažnjavan, a posebno da je naknadno pribavio rješenje o kategorizaciji i tako otklonio uzroke koji su doveli do činjenja prekršaja, te mu je izrekao novčanu kaznu u visini od 500,00 KM, koja predstavlja minimalnu novčanu kaznu koja je propisana za prekršaj za koji je apelant oglašen odgovornim.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 002-0- Pžp-08-000-074 od 08. oktobra 2008. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana te je potvrđeno rješenje Općinskog suda. Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda, u sklada sa članom 321. Zakona o krivičnom postupku FBiH i članom 61. Zakona o prekršajima, zaključio da je apelantova žalba neosnovana. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da nije raspravljao o žalbenim prigovorima koji se odnose na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer se shodno odredbi člana 61. Zakona o prekršajima, žalba zbog tog osnova ne može izjaviti. Kantonalni sud je također zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalne propise o prekršaju, jer i po mišljenju tog suda iz spisa proizlazi da je apelant počinio prekršaj, te je zaključio da je prvostepeni sud uz pravilnu ocjenu olakšavajućih okolnosti, apelantu izrekao kaznu koja predstavlja minimum kazne propisane za navedeni prekršaj, a kojom će se po mišljenju suda postići svrha kažnjavanja.

4. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da se navedena povreda apelantovih prava odnosi na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelant je naveo da redovni sudovi nisu cijenili činjenice na koje je apelant ukazivao u toku prvostepenog postupka i u žalbi, i to da je imao samo privremeno rješenje za rad jer mu nadležno ministarstvo nije htjelo da izda novo rješenje bez „upotrebne dozvole za rad“, a koju opet nije mogao dobiti jer je objekat autobusnoga kolodvora bio u izgradnji. Apelant je također naveo da je na osnovu privremenog rješenja za rad, dobio privremeno rješenje o kategorizaciji, te da je na taj način i počeo obavljati kolodvorske usluge. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena njegova navedena ustavna prave, te je predložio da Ustavni sud poništi osporene odluke kao nezakonite.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član

6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tač. 21. i 22.).

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović