Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3813/08 (M. J.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3813/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3813/08, rješavajući apelaciju Miroslava Jovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Jovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-08-

000 282 od 6. novembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-Pr-07-000 278 od 13. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ukrinice, Opština Teslić, podnio je 9. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-08-000 282 od 6. novembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-

0-Pr-07-000 278 od 13. maja 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 087-0-Pr-07-000 278 od 13. maja 2008. godine R.Đ., M.Đ. (u daljnjem tekstu: prvookrivljeni i drugookrivljeni) i apelant su oglašeni odgovornim što su, u vrijeme i na način preciziran u izreci rješenja, počinili prekršaj iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 20/07). Naime, predmetni prekršaj je počinjen na način što su prvookrivljeni, drugookrivljeni i apelant, prilikom mimoilaženja sa vozilima na raskrsnici lokalnog puta u zaseoku Vasići u mjestu Čečava Opština Teslić, međusobno verbalno vrijeđali. Sud je okrivljenima i apelantu za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu u iznosu od po 50,00 KM, te ih obavezao da solidarno plate troškove prekršajnog postupka-paušal u iznosu od 150,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, CJB Doboj-Policijska stanica Teslić podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 11-3/01-211-22/07 od 25. maja 2007. godine protiv okrivljenih i apelanta zbog počinjenog prekršaja iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru. Dalje je navedeno da se, okrivljeni i apelant nisu odazvali na usmeni pretres zakazan za 13. maj 2008. godine iako su im pozivi zajedno sa upozorenjima uručeni u skladu sa članom 43. stav 3. tač. a), b) i c) Zakona o prekršajima Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 34/06, u daljnjem tekstu: ZOP) i članom 2. ZOP-a. Sud nije prihvatio izjavu advokata Marijana Savića da je apelant spriječen da prisustvuje usmenom pretresu jer se nalazi u Poreču, kao ni pismenu obavijest advokata okrivljenih da ne mogu prisustvovati usmenom pretresu. Navedeno je da je iz dostavnica u spisu vidljivo da su okrivljeni i apelant pozive za usmeni pretres primili 31. marta 2008. godine, te da su imali dovoljno vremena da usklade svoje obaveze i da se odazovu na poziv suda. Sud je na osnovu navedenog, u skladu sa članom 44. stav 1. ZOP-a, smatrao da su okrivljeni i apelant propuštanjem ročišta prihvatili odgovornost za prekršaj koji im se stavlja na teret, pa je na osnovu člana 55. ZOP okrivljene i apelanta oglasio odgovornim zbog propuštanja. Osnovni sud je istakao da je pri odmjeravanju kazne raspolagao samo sa činjenicom da su okrivljeni i apelant zaposleni, te nije raspolagao sa drugim podacima koje bi mogao cijeniti kao otežavajuće ili olakšavajuće okolnosti. S obzirom na navedeno, sud je izrekao zakonom minimalnu kaznu za učinjeni prekršaj smatrajući da će izrečena kazna dovoljno uticati na okrivljene i apelanta da u buduće ne čine prekršaje.

4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio rješenje broj 013-

0-Pžp-08-000 282 od 6. novembra 2008. godine kojim je potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud u obrazloženju rješenja navodi da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima apelanta, donio pravilnu i zakonitu odluku. Naime, prema sadržaju predmetnog spisa je vidljivo da je apelant 31. marta 2008. godine uredno obaviješten da će se usmeni pretres održati 13. maja 2008. godine, te da je imao dovoljno vremena da uskladi svoje obaveze u cilju pristupanja usmenom pretresu. Dalje se navodi da su okrivljeni i apelant posebno upozoreni i poučeni o svojim pravima, obavezama i posljedicama izostanka u smislu odredbi čl. 43. stav 3., 44. i 47. ZOP-a. S obzirom da je apelant izostao sa usmenog pretresa zbog radnih obaveza, odnosno službenog putovanja, Okružni sud je na osnovu člana 67. ZOP-a odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje. Sud je istakao da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje pobija žalbom u okviru osnova za žalbu iz člana 61. ZOP-a, te posebno istakao da je usmeni pretres u konkretnom predmetu već jedanput odlagan.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje pogrešno primijenili procesni zakon u konkretnom slučaju. Naime, apelant je u apelaciji iznio svoje viđenje predmetnog prekršaja tvrdeći da je, suprotno utvrđenju suda, on napadnute te je i naveo da zbog činjenice da nije mogao pristupiti na zakazanu raspravu, koja je odložena radi saslušanja svjedoka, redovni sudovi nisu mogli donijeti presudu zbog propuštanja. Apelant ističe da se presuda zbog propuštanja mogla donijeti samo na prvom ročištu, te da je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti odredbe zakona o krivičnom postupku umjesto ZOP-a. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine osporena rješenja i oslobodi ga od svake odgovornosti.

6. U Zakonu o prekršajima Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 34/06 ) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, relevantne odredbe glase:

Član 44.

Propuštanje pojavljivanja okrivljenog (1) Okrivljeni koji se ne pojavi u vrijeme određeno za usmeni pretres u skladu sa članom 33. stav 4. ili članom 43. stav 3. ovog zakona smatraće se da je prihvatio odgovornost za prekršaj propuštanjem.

Član 55.

Odgovornost zbog propuštanja

Ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres zakazan na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti odgovornim zbog propuštanja. Sud će izreći odgovarajuću sankciju na osnovu dokaza dostavljenih od ovlaštenog organa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član

6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi: Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07 tač. 21. i 22.).

10. Vezano za apelacione navode da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene procesnog prava u prekršajnom postupku koji je vođen protiv njega i u kojem je oglašen krivim za prekršaj koji mu je stavljen na teret, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u osporenom rješenju naveo da je apelant uredno obaviješten o održavanju usmenog pretresa kao i o posljedicama izostanka sa istog. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud naveo i da je, shodno odredbama ZOP, održao raspravu i donio rješenje bez prisustva apelanta i okrivljenih istaknuvši da je članom 44. ZOP-a jasno propisano da će se u slučaju nepojavljivanja okrivljenog na raspravi smatrati da je okrivljeni prihvatio odgovornost koju povlači propuštanje dolaska, koja dakle podrazumijeva i nemogućnost iznošenja odbrane i ispitivanje svjedoka te navodeći da je apelanta oglasio odgovornim zbog propuštanja primjenom člana 55. ZOP-a. Nadalje iz stanja spisa proizilazi da je Okružni sud ispitao žalbene navode apelanta vezane za primjenu citirane zakonske odredbe te dao razloge zašto ti navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su na osnovu ovlaštenja koja proizilaze iz odredbi člana 44. i 55. ZOP-a, uz pozivanje na druge relevantne odredbe tog zakona, donijeli rješenje kojim su apelanta oglasili odgovornim za učinjeni prekršaj. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da je apelant, neopravdanim izostankom sa usmenog pretresa na koji je uredno pozvan, svojevoljno propustio da učestvuje u raspravljanju i koristi se raspoloživim procesnim sredstvima. S obzirom na navedeno te kako apelant, osim ovih navoda, nije dostavio bilo kakve dokaze da su procesne odredbe ZOP-a primijenjene proizvoljno i na njegovu štetu, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3813/08 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio