Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3820/08 (S. D.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3820/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3820/08, rješavajući apelaciju Safeta Derviševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Derviševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000308 od 25. septembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-K-07-000037 od 29. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Midhat Skenderović, advokat iz Gradačca, podnio je 12. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000308 od 25. septembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-K-
07-000037 od 29. aprila 2008. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-K-07-000037 od 29. aprila 2008. godine apelant je oglašen krivim za produženo krivično djelo – bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa članom 207. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa produženim krivičnim djelom – spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. KZ FBiH. Apelantu su za navedena krivična djela utvrđene kazne zatvora u trajanju od dvije i pet godina, pa mu je, na osnovu odredaba člana 54. stav 1. i stav 2. tačka b) KZ FBiH, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant u periodu od jeseni 2003. do proljeća 2004. godine najmanje jedan put sedmično odvodio mldb. E.H. (u daljnjem tekstu: oštećena), rođenu 1992. godine, u svoju vikendicu nad kojom je vršio bludne radnje, a zatim u periodu od proljeća 2004. do juna 2006. godine najmanje jedan put sedmično vršio spolni odnošaj sa oštećenom. Da je apelant počinio navedena krivična djela, na način kako je to pobliže navedeno u izreci predmetne presude, Kantonalni sud je naveo da je utvrdio, prije svega, na osnovu iskaza oštećene, koja je u svom iskazu u bitnim segmentima iznijela činjenice i okolnosti koje je, po mišljenju suda, nemoguće izmisliti ukoliko se iste u stvarnosti nisu dogodile. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je iskaz oštećene potvrđen iskazima svjedoka optužbe Derviše Halilović, Samke Halilović, Hasije Kavazović, Bege Nunića i svjedoka odbrane Kemije Dervišević, čije iskaze je sud ocijenio kao objektivne, te kao takve u cjelosti prihvatio. Naime, Kantonalni sud je naveo da je svjedok Derviša Halilović (majka oštećene) u svom iskazu navela da je apelant bio njihov kućni prijatelj, da je često dolazio sa svojom unukom po oštećenu da ih vodi u vikendicu, te da je to trajalo do trenutka kada joj oštećena ispričala za apelantovo ponašanje u vikendici kada nije bila prisutna njegova unuka, nakon čega je nazvala apelanta i zabranila mu da u buduće dolazi po oštećenu. Da je apelant i nakon toga odvodio oštećenu u vikendicu, Kantonalni sud je naveo da to proizlazi iz iskaza svjedoka policajca Bege Nunića koji je izjavio da je jedne prilike na putu prema apelantovoj vikendici vidio oštećenu sa apelantom u njegovom vozilu, te da je o tome obavijestio sestru oštećene Samku Halilović, a koja je to potvrdila u svom iskazu. Da je apelant bio u prisnim odnosima sa oštećenom, Kantonalni sud je naveo da to proizlazi iz iskaza svjedoka Hasije Kavazović koja je izjavila da je apelant više puta nju i oštećenu častio kolačima, sladoledom i sl., kao i iz iskaza svjedoka odbrane Kemije Dervišević, apelantove supruge, koja je izjavila da je oštećena više puta telefonom zvala apelanta.
4. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka za biološke tragove Federalnog MUP-a Sarajevo Maje Martinović proizlazi da su na dekici, koja je izuzeta prilikom pretresa apelantove vikendice, pronađene vlasi kose, te da je komparacijom tih vlasi kose sa uzorcima koji su uzeti od oštećene utvrđen visok stepen morfološke sličnosti. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka Maje Martinović prihvatio kao objektivan i stručan jer se radi o vještaku kvalifikovanom za navedenu vrstu vještačenja. Kantonalni sud je istakao da je radi provjere zakonitosti izuzimanja vlasi kose od oštećene izvršio uvid u Naredbu Kantonalnog tužilaštva broj Kt-
842/08 od 28. maja 2007. godine za izuzimanje nespornih uzoraka – vlasi kose od oštećene, uvid u knjigu djelovodnika Policijske uprave Gradačac za 2007. godinu gdje je pod rednim brojem 1473-16 evidentirana predmetna naredba, te da je saslušao službenike Policijske uprave Gradačac Sadika Šaldića, Džemilu Muharemović i Redžu Dedića. Kantonalni sud je naveo da iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da je Sadik Šaldić, kao istražitelj, 29. maja 2007. godine lično preuzeo predmetnu naredbu Kantonalnog tužilaštva, te da su navedeni svjedoci, nakon što su zakonski zastupnik oštećene i oštećena potpisale saglasnost, izvršili izuzimanje nespornih uzoraka – vlasi kose od oštećene i uzorak proslijedili Federalnom MUP-u radi biološkog vještačenja. Kantonalni sud je dalje naveo da su navodi oštećene da je apelant vršio spolni odnošaj sa njom potvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka ginekologije Adnana Babovića, čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio kao objektivan i dat od stručnog lica. Kantonalni sud je dalje naveo da su vještaci psiholozi Rabija Radić i Rušid Jakubović u svojim nalazima saglasni da oštećena nije sklona izmišljanju i konstruisanju događaja, zatim da je kod oštećene prisutna anksioznost, depresivnost, nervoza i sumnjičavost, a što sve ukazuje na izloženost stresnom događaju. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je vještak neuropsihijatar Nusret Prohić u svom nalazu i mišljenju naveo da simptomi kod oštećene u vidu anksioznosti, depresije i nervoze ukazuju na posttraumatski stresni poremećaj kod oštećene. Kantonalni sud je naveo da je u cjelosti prihvatio nalaze i mišljenja navedenih vještaka, budući da se radi o vještacima sa dugogodišnjim iskustvom, te koji su svoje nalaze i mišljenja dali objektivno i u skladu sa pravilima struke.
5. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ginekologije i akušerstva Devlete Balić, koju je angažovala odbrana, budući da je navedeni vještak svoj nalaz i mišljenje dala bez ginekološkog pregleda oštećene. Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka urologa Zorana Manojlovića, kojeg je angažovala odbrana, prema kojem kod apelanta postoji erektivna disfunkcija, budući da je navedeni vještak sačinio nalaz i mišljenje na osnovu apelantove izjave, bez uvida u medicinsku dokumentaciju. Takođe, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra Kasima Brigića koji je, bez medicinske dokumentacije, samo na osnovu apelantove izjave (da je nakon sinovljeve smrti 2000. godine bio u depresiji, te koristio sedative i antidepresive) zaključio da to predstavlja riziko stanje za pojavu erektivne disfunkcije. Kantonalni sud je naveo da je nakon ocjene svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant, na način kako je to pobliže navedeno u izreci presude, počinio produženo krivično djelo – bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa članom 207. stav 1. KZ FBiH u sticaju sa produženim krivičnim djelom – spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. KZ FBiH. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio pravnu kvalifikaciju djela iz optužnice (član 207. stav 2. KZ FBiH), budući da u toku postupka nije utvrđeno da je apelant bilo koji od spolnih odnošaja sa oštećenom izvršio upotrebom sile. Naime, Kantonalni sud je naveo da iskaz oštećene nije uvjerljiv u dijelu u kojem je navela da je apelant prvi spolni odnošaj nad njom izvršio upotrebom sile, niti je sudu ponuđen ijedan dokaz koji bi ukazao na istinitost takve tvrdnje. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz iskaza oštećene proizlazi da je sa apelantom dobrovoljno otišla u vikendicu, da je nakon izvršenog seksualnog čina uzela od apelanta novac, te nakon toga zvala apelanta telefonom. Po mišljenju Kantonalnog suda, sve to ne ukazuje na ponašanje osobe nad kojom je izvršen nasilni seksualni čin. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Kantonalni sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je ocijenio da je izrečena kazna srazmjerna težini krivičnih djela i krivičnoj odgovornosti apelanta, kao i da će se izrečenom kaznom postići opšta i posebna svrha kažnjavanja.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-08-000308 od 25. septembra 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni sud nije potpuno riješio predmet optužbe, te da je na taj način učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka h) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Naime, Vrhovni sud je naveo da je činjenica da izrekom prvostepene presude apelant nije oslobođen od optužbe za krivično djelo iz člana 207. stav 2. KZ FBiH. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke naveo valjane i uvjerljive razloge zašto nije našao utvrđenim da je apelant bilo koji od spolnih odnošaja nad oštećenom izvršio upotrebom sile. Po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je na "takav način potpuno riješio predmet optužbe tj. riješio je optužbu i u pogledu krivičnog djela iz člana 207. stav 2. KZ FBiH, na način da nije prihvatio pravnu kvalifikaciju iz optužnice u odnosu na to krivično djelo". Pri tome, Vrhovni sud je istakao da apelant u žalbi nije ukazao da u njegovom slučaju postoji neposredni pravni interes da se u odnosu na navedeno krivično djelo donese oslobađajuća presuda. Vrhovni sud je dalje naveo da je u pogledu postojanja naredbe Kantonalnog tužilaštva za izuzimanje vlasi kose od oštećene, kao i vremena izdavanja i postupanja po naredbi, prvostepeni sud saslušao kao svjedoke djelatnike Policijske uprave Gradačac. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je istražitelj Sadik Šaldić lično preuzeo predmetnu naredbu, da je naredba protokolisana, da su na osnovu naredbe izuzete vlasi kose od oštećene i proslijeđene Federalnom MUP-u radi biološkog vještačenja. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da predmetna naredba predstavlja nezakonit dokaz u smislu odredbama člana 11. stav 2. ZKP FBiH, te da je prvostepeni sud na taj način učinio bitnu povredu odredaba postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP FBiH.
7. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepena presuda zasnovana samo na iskazu oštećene, te da je, pri tome, taj iskaz u mnogim dijelovima nevjerodostojan. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizlazi da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao, ne samo na iskazu oštećene, već i na iskazima svjedoka Derviše Halilović, Samke Halilović, Hasije Kavazović, Bege Nunića, te djelimično i svjedoka odbrane Kemije Dervišević, kao i nalazu i mišljenju vještaka za biološke tragove Maje Martinović, te nalazu i mišljenju vještaka ginekologa Adnana Babovića. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su vještaci psiholozi Rabija Radić i Rušid Jakubović u svojim nalazima i mišljenjima saglasni da oštećena nije sklona izmišljanju i konstruisanju događaja, kao i da način iznošenja predmetnih događaja, koji je praćen jakim emocijama tuge, straha, bijesa i krivnje, ukazuje na postojanje posttraumatskog stresnog poremećaja izazvanog tim događajima. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo valjane razloge zbog čega nije prihvatio dokaze odbrane. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao da je vještak ginekologije i akušerstva Delveta Balić svoj nalaz i mišljenje dala isključivo na osnovu dokumentacije u spisu, odnosno bez neposrednog pregleda oštećene. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao da vještak urolog Zoran Manojlović i vještak neuropsihijatar Kasim Brigić prilikom vještačenja nisu imali na raspolaganju bilo kakvu objektivnu dokumentaciju koja bi ukazivala na postojanje erektivne disfunkcije kod apelanta. Naime, Vrhovni sud je istakao da nijedan od navedenih vještaka u svom nalazu i mišljenju nije utvrdio da kod apelanta postoji erektivna disfunkcija, a posebno da je postojala u vrijeme izvršenja predmetnih krivičnih djela. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te u obrazloženju svoje presude dao valjane razloge za svoje odlučenje.
8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili nalaze i mišljenja vještaka optužbe, niti nalaze i mišljenja vještaka odbrane, te da su u tom smislu izveli pogrešan zaključak da je apelant počinio predmetna krivična djela. Apelant navodi da su sudovi, s jedne strane, prihvatili sve dokaze optužbe, dok, s druge strane, nisu prihvatili izvođenje dokaza odbrane, a što ukazuje na neravnopravnost strana u postupku. Naime, apelant navodi da je u obrazloženju optužnice navedeno "da su apelant i oštećena zadnji spolni odnošaj imali 8. marta 2007. godine", te da je to tvrdila i oštećena tokom cijelog postupka. U vezi s tim, apelant navodi da je odbrana predložila da se te tvrdnje oštećene provjere saslušanjem pet uglednih osoba (koje bi potvrdile da je apelant tog dana bio u Beogradu), a da je prvostepeni sud odbio taj prijedlog uz obrazloženje da taj vremenski period nije obuhvaćen dispozitivom optužnice. Nadalje, apelant navodi da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima. U vezi s tim, apelant navodi da je naredba za izuzimanje vlasi kose od oštećene u svrhu vještačenja izdata naknadno. Apelant navodi da je odbrana zatražila od Kantonalnog tužilaštva sve naredbe koje se odnose na pribavljanje i vještačenje vlasi kose oštećene, a da je dostavljena samo naredba koja je upućena Federalnom MUP-u. Takođe, apelant navodi da se poslije ispostavilo da je na naredbi, koja ju je navodno preuzeo djelatnik Policijske uprave Gradačac, isti datum kao i na naredbi koja je upućena Federalnom MUP-u. Pored toga, apelant navodi da stranke u postupku nisu vidjele vlasi kose koje su izuzete radi vještačenja, niti dekicu na kojoj su navodno pronađene vlasi kose oštećene, jer je sud samo konstatovao da je izvršen uvid u materijalne dokaze, a da odbrana nije imala interes da insistira da se taj dokazni materijal pokaže. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi bili dužni donijeti oslobađajuću presudu u odnosu na krivično djelo silovanja iz člana 207. stav 2. KZ FBiH. Naime, apelant navodi da u predmetnom postupku nije dokazano da je izvršio navedeno krivično djelo, te da je itekako imao pravni interes da sudovi donesu oslobađajuću presudu, jer bi u suprotnom mogao biti ponovo optužen za isto krivično djelo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, kao i da su prihvatili sve dokaze koje je predložila optužba, za razliku od dokaza koje je predložila odbrana. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao oštećenu, svjedoke optužbe i odbrane, proveo vještačenja putem vještaka za biološke tragove, vještaka ginekologa, urologa, psihologa i neuropsihijatra, te izvršio uvid u dokumentaciju u spisu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetna krivična za koja je oglašen krivim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaz oštećene, kao i iskaze ostalih saslušanih svjedoka kojima je potvrđen taj iskaz. Takođe, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo detaljne i jasne razloge zašto je prihvatio nalaze i mišljenja vještaka optužbe, kao i zašto nije prihvatio nalaze i mišljenja vještaka odbrane. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cjelosti je potvrdio i Vrhovni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao zašto se Naredba Kantonalnog tužilaštava za izuzimanje vlasi kose od oštećene ne može smatrati nezakonitim dokazom, o čemu je dao vrlo detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da prvostepeni sud nije prihvatio prijedlog za saslušanje svjedoka odbrane koji bi potvrdili da je određenog dana 2007. godine apelant bio na drugom mjestu, a ne sa oštećenom kako je ona to tvrdila. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud (kako je to naveo apelant u predmetnoj apelaciji) odbio taj prijedlog, uz jasno obrazloženje da taj vremenski period nije ni obuhvaćen dispozitivom optužnice, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra neprihvatljivim, niti proizvoljnim. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da iskaz oštećene (koji je apelant očito pokušao dovesti u sumnju prijedlogom za saslušanje navedenih svjedoka) nije jedini dokaz na kojem su zasnovane osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta.
13. U vezi apelantovih navoda da su redovni sudovi bili dužni donijeti presudu kojom se apelant oslobađa od optužbe za krivično djelo spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 2. KZ FBiH, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanta, jasno ukazali da u toku postupka nije utvrđeno da je apelant bilo koji od spolnih odnošaja sa oštećenom izvršio upotrebom sile, te da stoga nisu prihvatili pravnu kvalifikaciju iz optužnice u odnosu na to krivično djelo. Naime, Ustavni sud ukazuje da je potvrđenom optužnicom Kantonalnog tužilaštva apelantu stavljeno na teret, između ostalog, krivično djelo spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. st. 1. i 2. KZ FBiH. Međutim, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo iz člana 207. stav 1. KZ FBiH, dok nije utvrđeno da je počinio krivično djelo iz člana 207. stav 2. KZ FBiH, odnosno da je izvršio nasilni spolni odnošaj sa oštećenom, kao kvalifikovani oblik krivičnog djela – spolni odnošaj sa djetetom. Dovodeći u vezu detaljno obrazloženje koje su dali redovni sudovi sa odredbama člana 295. stav 2. ZKP FBiH kojima je propisano da sud nije vezan za prijedloge [tužioca] u pogledu pravne ocjene djela, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo da su pozitivno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović