Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3845/08 (D.P.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3845/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3845/08, rješavajući apelaciju D.P, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.P. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-07-001636 od 25. septembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07-000249 od 9. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P-147/05 od 9. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Udružena odvjetnička pisarnica Grgić & Co. iz Ljubuškog, podnijela je 15. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001636 od 25. septembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000249 od 9. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-147/05 od 9. februara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-147/05 od 9. februara 2007. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže „Sarajevo osiguranje“ d.d. PJ Čapljina (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Direkciju cesta F BiH (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da joj solidarno na ime naknade štete na vozilu sa šlepom isplate iznos od 68.506,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. aprila 1989. godine do konačne isplate i da joj naknade troškove postupka. Presudom je apelantica obavezana da prvotuženom isplati iznos od 1.218,00 KM, a drugotuženom iznos od 420,00 KM na ime troškova parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica 18. jula 1989. godine sudu podnijela tužbu protiv prvotuženog i drugotuženog kojom je tražila naknadu štete na vozilu MAN sa šlepom, tip 19321 čiji su podaci pobliže navedeni u presudi, navodeći da je vozilo oštećeno 18. aprila 1989. godine u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila na cesti Ljubuški- Grude u Donjim Radišićima i to krivnjom vozača nepoznatog vozila i zbog klizavog kolovoza kojeg održava drugotuženi. S tim u vezi navedeno je da je apelanticinom tužbenom zahtjevu u cijelosti udovoljeno presudom broj P.272/89 od 23. oktobra 1990. godine, ali da je odlučujući o žalbama tuženih drugostepeni sud žalbe uvažio, predmetnu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje sa nalogom da prvostepeni sud u ponovnom postupku utvrdi odgovornost pojedinih učesnika u saobraćajnoj nesreći za nastanak štete apelantici, ocijeni i visinu štete te utvrdi visinu sume osiguranja u trenutku nesreće. U ponovljenom postupku održano je ročište 15. novembra 1991. godine koje je odgođeno na neodređeno vrijeme nakon čega je postupak rješenjem od 9. novembra 1993. godine prekinut zbog izbijanja rata da bi nakon toga apelantica podneskom od 10. marta 2005. godine tražila da se postupak nastavi, te je predmet dobio novi broj P-147/05.

4. U postupku je, na osnovu provedenih dokaza detaljno navedenih u presudi, utvrđeno da se predmetna nesreća dogodila navedenog datuma i da je u nesreći, usljed prevrtanja, oštećeno apelanticino vozilo, ali da apelantica u toku postupka nije uspjela dokazati postojanje NN vozila koje je, kako je tvrdila, prouzročilo nesreću, jer tokom postupka apelantica nije predložila saslušanje bilo kojeg svjedoka predmetne nesreće, osim vozača oštećenog vozila, tako da sud nije mogao samo na osnovu tog iskaza pouzdano utvrdili činjenicu da je NN vozilo bilo na mjestu saobraćajne nesreće i da je vozač NN vozila, dok ga je apelanticino vozilo obilazilo, skretanjem ulijevo skrivio nesreću a posebno iz razloga što iz nalaza vještaka proizilazi da je NN vozilo moglo, ali i nije moralo, biti učesnikom predmetne nesreće, zbog čeka je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na prvotuženog odbijen kao neosnovan. Osim toga, navedeno je da iz zapisnika istražnog sudije i službene zabilješke policije te iskaza saslušanih svjedoka, proizilazi da je asfalt na mjestu udesa bio u dobrom stanju bez nanosa pijeska a da se na lijevoj kolničkoj traci u blizini prevrnutog apelanticinog vozila sa šlepom nalazila zemlja koja je očigledno došla ispod kotača prevrnutog vozila, a što apelantica u toku postupka također ničim nije uspjela osporiti osim što je paušalno navela da je asfalt na mjestu nesreće bio loše kvalitete i klizav zbog toga što je bio mokar. Općinski sud je zaključio da činjenica da je magistralna cesta bila mokra od kiše i da je zato i bila klizava, ne može biti uzeta kao dokaz neispunjenja održavanja ceste od strane drugotuženog pa je apelatnicin tužbeni zahtjev i u ovom dijelu odbijen.

5. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 008-0-Gž-07-000249 od 9. jula 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u cjelosti. Presudom je odbijen i zahtjev prvotuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu. U obrazloženju presude je navedeno da je na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza prvostepeni sud tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu zasnovanu odluku za šta je dao valjane razloge koje je u cjelosti prihvatio i Kantonalni sud. Navedeno je da su neosnovani žalbeni navodi da je sud trebao pokloniti vjeru iskazu vozača apelanticinog vozila jer se ni iz jednog od provedenih dokaza navedenih u spisu osim izjave vozača apelanticinog vozila, ne može izvesti zaključak o postojanju nepoznatog vozila te je, prema zaključku Kantonalnog suda, pravilno postupio prvostepeni sud kada je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na prvotuženog odbio. Nadalje, navedeno je da su neosnovani žalbeni navodi da je sud odbio prijedlog apelantice za saslušanje svjedoka koje je apelantica predložila jer je, prema navodu Kantonalnog suda, vidljivo da je odbijen apelanticin zahtjev za rekonstrukciju događaja jer bi se taj dokaz mogao provesti samo u slučaju da je dokazano postojanje nepoznatog vozila. Kantonalni sud je naveo i da je iz zapisnika sa pripremnog ročišta vidljivo da je apelantica predložila provođenje dokaza čitanjem nalaza i mišljenja „vještaka Ive Filipovića koji je proveden u ranijem postupku ali da se prvotuženi tome protivio iz kojeg razloga prvostepeni sud nije taj dokaz ni mogao provesti“ zbog čega su žalbeni navodi vezani za neprovođenje tog dokaza, prema navodima Kantonalnog suda, neosnovani. Kantonalni sud je obrazložio da i u slučaju da je navedeni dokaz proveden, ništa bitno se ne bi promijenilo u vezi sa osnovanošću tužbenog zahtjeva jer nalaz tog vještaka ne bi mogao ništa dokazati u vezi sa postojanjem odnosno nepostojanjem nepoznatog vozila.

6. Kantonalni sud je obrazložio i da su neosnovani žalbeni navodi vezani za odgovornost drugotuženog jer apelantica nije ničim dokazala da postoji uzročno-posljedična veza između neodržavanja ceste i nastanka saobraćajne nesreće već, naprotiv, da iz provedenih dokaza (zapisnika istražnog sudije, zabilješke policije) proizilazi suprotno, kako je to, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno zaključio prvostepeni sud. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

7. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-07-001636 od 25. septembra 2008. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno da su neosnovani, a i činjenično pravne prirode, revizioni progovori apelantice u kojima je apelantica navodila dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila osnovanost njenog tužbenog zahtjeva i činjenice koje iz takvih dokaza proizilaze. Prema zaključku Vrhovnog suda, nižestepeni sud je prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno cijenio sve provedene dokaze i utvrdio da apelantica nije dokazala da joj je šteta nastala od nepoznatog vozila i zbog neodržavanja ceste, kao i da to što apelantica navodi da je morao postojati neki razlog prelaska njenog vozila na lijevu kolovoznu traku, nije nikakav dokaz da je neko drugi prouzrokovao nastalu štetu na vozilu. Vrhovni sud je naveo da ni ostali prigovori iz revizije nemaju uticaja na drugačije rješenje predmetne pravne stvari pa da iz tog zaloga te navode nije posebno ni obrazlagao. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je odbio apelanticinu reviziju.

8. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Apelantica navodi da su sudovi i prije donošenja konačnih odluka zauzeli negativan stav povodom njenog tužbenog zahtjeva i da nije bilo nikakvog načina da ona predloži i izvede svoje dokaze kojima bi dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva jer su sudovi njene prijedloge odbijali. Apelantica, također, navodi da se postavlja pitanje ko treba da snosi odgovornost što su u vrijeme kada se desila nesreća zapisnici šturo sastavljani i što je postupak trajao tako dugo. Navodi i da su sudovi izveli pogrešne zaključke u vezi pasivne legitimacije drugotuženog, osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva u smislu uzroka ove nesreće kao i u vezi sa visinom tužbenog zahtjeva jer je sud odbio da provede novo vještačenje mašinske struke.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da je apelantica u apelaciji navela da je postupak dugo trajao. S tim u vezi, Ustavni sud smatra, podržavajući svoju dosadašnju praksu u sličnim predmetima (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 3288/08 od 13. oktobra 2010. godine, točka 40.) objavljena u „Službenom glasniku BIH“ broj 26/11), nespornom činjenicu da predmetni postupak zaista dugo traje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se ovako dugo trajanje ovog postupka može u pretežnome dijelu staviti upravo na teret apelantici koja u periodu dužem od 9 godina, računajući od momenta zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, nije dostavila prijedlog za nastavak postupka već je to učinila tek 10. marta 2005. godine. Ovo stoga što, prema relevantnim odredbama ZPP, do nastavka prekinutog postupka može doći isključivo na prijedlog stranke, odnosno stranaka u postupku. S druge strane evidentno je da je predmetni postupak na tri sudske instance okončan za tri godine i šest mjeseci (prvostepeni postupak je okončan za godinu i 11 mjeseci, postupak po žalbi za pet mjeseci a revizioni postupak za godinu i dva mjeseca). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je, dakle, upravo ponašanje apelantice odlučujuće uticala na dužinu predmetnog postupka, zbog čega su navodi apelantice vezani za povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Nadalje, u vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U vezi konkretnih navoda o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizilazi da apelantica nije u toku postupka dokazala tvrdnje na kojima je temeljila svoj tužbeni zahtjev zbog čega su nadležni sudovi taj njen zahtjev i odbili, zbog čega navode o osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra neosnovanim. Nadalje, Ustavni sud u vezi sa navodima apelantice o nedopuštanju izvođenja dokaza koje je ona predložila, smatra da su sudovi u vezi sa odbijanjem prijedloga apelantice za provođenje pojedinih dokaza, dali prihvatljiva obrazloženja koja zadovoljavaju standarde Evropske konvencije zbog čega i ove navode apelantice smatra neosnovanim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, te da iz spisa predmeta ne proizilazi da je u postupku bilo procesnih nepravilnosti. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3845/08 (D.P.) | Sudska praksa | Aktio