Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3877/08 (H. A.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3877/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP-3877/08, rješavajući apelaciju Hasede Alešević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasede Alešević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000434 od 26. avgusta 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-863/04 od 20. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj B-P: 44/98 od 30. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Haseda Alešević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bužima, koju zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijela je 17. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000434 od 26. avgusta 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-863/04 od 20. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem testu: Općinski sud) broj B-P: 44/98 od 30. jula 2004. godine.
2. Općinski sud donio je presudu broj B-P: 44/98 od 30. jula 2004. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev Ahmeta Aleševića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud utvrdi da je tužitelj vlasnik sa dijelom 1/1 nekretnine označene kao k.č. br. 265 zvane „kućište“, sada upisane u „A“ listu KKU 859 K.O. Lubarda (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) a koja nekretnine je nastala od dijela parcele označene kao k.č. br. 3/33 zv „Potok“ njiva pete klase, upisana u p.l.1 k.o. Lubarda po starom katastarskom operatu. Apelantica je obavezana da tužitelju plati troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon spajanja predmeta pred Općinskom sudom i konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tužitelj tvrdio da je umrlom suprugu apelantice dozvolio izgradnju kuće na svom zemljištu, uz uslov da kuća nakon smrti apelanticinog muža pripadne tužitelju. Tužitelj je tvrdio da je apelanticin suprug izgradio kući i koristio je ali da je on kao poreski obveznik plaćao porez. Prema navodima tužitelja dok je on bio odsutan suprug apelantice je označio navedenu parcelu kao svoju pred Komisijom za izlaganje podataka o nekretninama (u daljnjem tekstu: Komisija). Tužitelj je u tužbi naveo da je imao namjeru da dozvoli apelantici korištenje kuće do smrti, u skladu sa usmenim dogovorom sa njenim umrlim suprugom, ali nakon što je saznao da je nekretnina ušla u ostavinsku masu nakon smrti supruga apelantice i da je istu naslijedila apelantica koja je nekretninu nakon toga darovnim ugovorom i otuđila, pokrenuo je sudski postupak.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva na navedenoj parceli na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 1974. godine i ovjerenog pred Općinskim sudom Bosanska Krupa br. Ov. 477/74, i na osnovu rješenja istog suda broj DN:743/74 od 12. novembra 1974. godine. Općinski sud je takođe, na osnovu nalaza vještaka utvrdio da su izvršene izmjene u oznakama parcela u katastarskoj općini Bužim, tako da je navedena parcela sada numerisana kao katastarska čestica 265 k.o. Lubarda. Nadalje, Općinski sud je naveo da je iskazima saslušanih svjedoka tužitelj dokazao da je dozvolio suprugu apelantica da na navedenoj parceli izgradi kuću koju će koristiti do kraja života. Općinski sud je utvrdio da je u rješenju Komisije od 1985. godine kao vlasnik i posjednik upisan suprug apelantice, ali nije dokazano na koji način su utvrđena ova prava. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je nakon smrti supruga apelantice proveden je ostavinski postupak i da je apelantica je naslijedila predmetnu nekretninu, a da je nakon toga apelantica zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa Edinom Alešević. Općinski sud je naveo da apelantica nije ponudila dokaz kojim bi utvrdila činjenice vezane za predmet spora.
5. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje Općinski sud je naveo da se pravo vlasništva stiče pravnim poslom i nasljedstvom. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Općinskog suda, pravo vlasništva tužitelja utvrđeno je na osnovu ugovora o kupoprodaji, koji je zaključen 1974. godine. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 9. Zakona o promet nepokretnosti kojom je propisano da se ugovor o prenosu prava svojine na nepokretnostima mora sačiniti u pismenom obliku i ovjeriti kod suda. Općinski sud je ukazao na prelazne i završene odredbe Zakona o pometu nepokretnosti („Službeni list“ SFRJ broj 38/78) kojima je propisano da iako ugovori nisu zaključeni u pismenoj formi (do stupanja na snagu navedenog zakona) punovažni su ako su izvršeni u cjelini ili u pretežnom dijelu. Dakle, Općinski sud je zaključio da je tužitelj postao vlasnik pravnim poslom (na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1974. godine), a da nakon toga nije zaključen nikakav pravni posao, zbog čega je zaključio da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine iz kojih razloga je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
6. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelantica nije dokazala da je vlasništvo na predmetnoj nekretnini stekla na neki od načina propisanih zakonom te da je neosnovana tvrdnja apelantice da je dosjelošću stekla vlasništvo na predmetnoj nekretnini jer je za sticanje prava dosjelošću potrebno da je posjed zakonit i savjestan, a što apelantica, po zaključku suda, nije dokazala. Takođe, apelantica nije uspjela dokazati da je stekla pravo građenjem na tuđem zemljištu, jer je tužitelj u postupku dokazao da je imao dogovor sa apelanticinom umrlim suprugom. Zbog svega navedenog sud je utvrdio da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine.
7. Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-863/04 od 20. novembra 2006. godine kojom je žalbu apelantice odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitujući žalbu u granicama žalbenih razloga utvrdio da ista nije osnovana. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je polazeći od utvrđenih činjenica prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvoji tužbeni zahtjev tužitelja. Kantonalni sud se pozvao na član 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u kojem su nabrojani osnovi sticanja prava vlasništva) i član 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je propisano da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stiče upisom u javne knjige. Kantonalni sud je naveo da je jasno da je tužitelj stekao pravo vlasništva ugovorom o kupoprodaji iz 1974. godine, i da je uknjižbom postao vlasnik. Međutim, kao sporno pitanje se, prema mišljenju Kantonalnog suda postavilo pitanje da li je tužitelj sporne nekretnine prodao suprugu apelantice, ili mu ih je dao na korištenje (da na njima napravi kuću i da nakon njegove smrti to pripadne tužitelju). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da prihvata u potpunosti zaključak prvostepenog suda da nije bilo prenosa prava vlasništva sa tužitelja na supruga apelantice. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su apelantica i njen suprug prije trideset godina napravili kuću na predmetnoj nekretnini, ali da je cijelo vrijeme tužitelj evidentiran kao vlasnik i plaćao porez za korištenje predmetne nekretnine. Nadalje je navedeno da činjenica da je umrli suprug apelantice zajedno sa njom nakon smrti svog oca napravio kuću na naslijeđenoj nekretnini (iako je imao kuću na zemljištu tužitelja) govori u prilog činjenici da je tužitelj apelantici i njenom suprugu dao nekretninu na korištenje. Prema mišljenju Kantonalnog suda činjenice da apelantica i njen suprug u periodu od 30 godina i više nisu zaključili ugovor o kupoprodaji, ili dokazali postojanje takvog ugovora, kao i da suprug apelantice (koji je upisan kao posjednik nekretnine) prilikom uspostave novog katastarskog operata nije naveo kao osnov sticanja kupoprodajni ugovor, upućuju na zaključak da tužitelj nije prodao nekretninu suprugu apelantice pa ni apelantica nije ni mogla postati vlasnik navedenih nekretnina. Zbog navedenog Kantonalni sud je smatrao irelevantnim razmimoilaženja u iskazima pojedinih svjedoka i stranaka, jer njihovim iskazima nisu dovedene u pitanje ove bitne činjenice u odnosu na koje je prvostepeni sud prema mišljenju Kantonalnog suda pravilno procijenio dokaze u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da proces uspostave novog katastarskog aparata nije smetnja da tužitelj u zakonom propisanom roku traži utvrđivanje prava vlasništva te je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću i građenjem na spornom zemljištu, obzirom da nije zaključen ugovor o kupoprodaji.
10. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju.
11. Vrhovni sud je donio presudu 070-0-Rev-07-000434 od 26. avgusta 2008. godine kojom je reviziju odbio.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantica neosnovano u reviziji tvrdi da je sud propustio odlučiti o njenom protutužbenom zahtjevu, a što da bi predstavljalo povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP. Vrhovni sud je naveo da iz podataka spisa slijedi da je apelantica po punomoćniku u podnesku od l6. februara 2002.godine obavijestila sud da povlači protutužbu. Vrhovni sud je naveo da je na ročištu za glavnu raspravu 23. oktobra 2002.godine sud - nakon što je tužitelj pristao na povlačenje protutužbe - primio na znanje povlačenje protutužbe, što je u skladu sa odredbama člana 178. stav 2. ranije važećeg ZPP ("Službene novine Federacije BiH", broj: 42/98 i 3/99).
13. Vrhovni su je naveo da nisu osnovani ni prigovori da drugostepeni sud nije cijenio navode apelantice u žalbi. Naprotiv, u obrazloženju presude drugostepeni sud je cijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a kako je propisano članom 231. ZPP. Prema mišljenju Vrhovnog suda prigovori tužene u reviziji su uglavnom prigovori na činjenična utvrđenja nižestepenih sudova i na ocjenu provedenih dokaza iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP). Vrhovni sud je naveo da je iskaz apelantice prvostepeni sud cijenio pravilnom primjenom člana 8. ZPP zajedno sa ostalim provedenim dokazima. Nadalje je navedeno da je drugostepeni sud, rukovodeći se činjeničnim utvrđenjima prvostepenog suda, prihvata razloge prvostepenog suda zbog čega je između suprotstavljenih dokaza oko relevantnih činjenica vezanih za dogovor stranaka i uslove davanja, predaje zemljišta radi gradnje, poklonio vjeru nekim dokazima, a drugima nije. Vrhovni sud je naveo da činjenica da prvostepeni sud nije prihvatio iskaz apelantice ne znači da ga nije cijenio, na osnovu slobodne ocjene dokaza (član 8. ZPP).
14. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužitelj suprugu apelantice dozvolio da na dijelu njegove nekretnine sagradi kuću, s tim što je između graditelja i vlasnika zemljišta dogovoreno da apelantica i njen suprug kuću koriste za života, a da poslije njihove smrti kuća pripada tužitelju kao vlasniku. Vrhovni sud je naveo da je vezan, kao revizijski sud za činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, pa nije mogao prihvatiti tvrdnje apelantice u reviziji da su od tužitelja kupili nekretninu i na njoj sagradili objekat koji je u vlasništvu apelantice. Vrhovni sud je naveo da tokom postupka nije utvrđeno da je tužitelj prodao parcelu, a s obzirom na postignuti dogovor o sudbini sagrađenog objekta nakon smrti graditelja, nema mjesta primjeni ni odredaba o sticanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu (čl. 27.-30. Zakona o vlasničko -pravnim odnosima, "Službene novine“ Federacije BiH, broj: 6/98), niti se može govoriti o sticanju prava vlasništva dosjelošću (član 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima) jer nesavjestan posjednik ne može dosjelošću steći pravo vlasništva na nekretninama bez obzira na to koliko je trajao njegov posjed. Vrhovni sud je naveo da činjenica da je apelantica u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik na predmetnoj nekretnini, samo je pretpostavka njenog prava, kada je tužitelj tokom postupka dokazao suprotno. Prema mišljenju Vrhovnog suda tužitelj je dokazao i da ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje njegovog prava (čl. 54 ZPP). Iz navedenih razloga Vrhovni sud revizija nije osnovana, pa ju je ovaj sud primjenom člana 248. ZPP odbio.
15. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica osporava navedene presude kao proizvoljne jer „ugovorni oblik kojeg je sud prihvatio kao egzistirajući između [umrlog supruga apelantica] i [tužitelja] u praksi nikada nije zabilježen“. Prema mišljenju apelantice sud je povrijedio odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kao i „upis u javne knjige“ . Apelantica navodi da je sud proizvoljno ocijenio dokaze, te je zlonamjerno isključio od ocjene dokaza iskaz apelantice i svjedoka Zejne Ćatić. Apelantica navodi da su iskazi drugih svjedoka, koje je sud cijenio, nelogični i proturječnima i na istima je zasnovana „nezakonita odluka“
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim, u vezi, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, na tri instance, ocijenili da apelantica nije uspjela dokazati da je između tužitelja i nenog supruga postojao pravni posao, kao osnov za sticanje prava vlasništva na ime njenog umrlog supruga ili na njeno ime na predmetnoj nekretnini, kao i da su zaključili da se apelantica zbog nedostatka „zakonitosti i savjesnosti“ i zbog postojanja „usmenog dogovora“ ne može pozivati na sticanje prava vlasništva dosjelošću i građenjem na tuđem zemljištu pri čemu su u obrazloženju svojih odluka za ovakve zaključke dali vrlo iscrpne razloge. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud jasno naveo da izvjesna odstupanja u iskazima saslušanih svjedoka i stranaka, kao i činjenica da joj je suprug upisan u kao posjednik (a što je apelantica isticala u žalbi, kao i u apelaciji) nisu od značaja kada se ima u vidu činjenica da apelantica nije dokazala postojanje kupoprodajnog ugovora, niti se njen suprug pozvao na ugovor prilikom upisa u katastar. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović