Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3892/08 (M. L.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Otkaz
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3892/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3892/08, rješavajući apelaciju Milivoja Lalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milivoja Lalovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-001 243 od 29. septembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-475/04 od 19. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milivoje Lalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalinovika, podnio je 16. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 243 od 29. septembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-475/04 od 19. septembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-
446/02 od 29. jula 2004. godine poništeno je kao nezakonito Rješenje tuženog JODP za telekomunikacije Republike Srpske, RJ Tranzitni telekom Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 1-01-904/02 od 31. decembra 2001. godine o prestanku radnog odnosa apelantu, kao i Odluka tuženog broj 1-01-904-3/02 od 12. aprila 2002. godine kojom je odbijen apelantov prigovor protiv navedenog rješenja. Predmetnom presudom naloženo je tuženom da vrati apelanta na posao, da isplati apelantu iznos od 17.549,21 KM na ime neisplaćenih plata, ogrjeva i zimnice za period od 1. januara 2002. do 31. oktobra 2003. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tuženi donio rješenje od 18. avgusta 2000. godine o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelanta zbog teže povrede radne obaveze, a zatim rješenje od 21. avgusta 2000. godine o privremenom udaljavanju apelanta s posla do okončanja disciplinskog postupka. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da disciplinski postupak protiv apelanta nikada nije okončan. Osnovni sud je dalje naveo da je u toku postupka utvrđeno da je pravosnažnom Presudom Okružnog suda u Trebinju broj Kž-131/01 od 26. novembra 2001. godine apelant oglašen krivim za krivično djelo krađe iz člana 221. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. Osnovni sud je naveo da je nakon toga tuženi, shodno odredbama člana 112. tačka 7. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" br. 38/00 i 40/00), donio Rješenje broj 1-01-904/02 od 31. decembra 2001. godine o prestanku radnog odnosa apelantu, a zatim Odluku broj 1-01-904-3/02 od 12. aprila 2002. godine kojom je odbijen apelantov prigovor protiv navedenog rješenja. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 165. Zakona o radu kojima je propisano da će se postupci za zaštitu prava radnika koji su započeti prije stupanja na snagu ovog zakona okončati prema propisima koji su važili do stupanja na snagu ovog zakona. S obzirom da je u vrijeme izvršenja teže povrede radne obaveze od strane apelanta, kao i u vrijeme pokretanja disciplinskog postupka i udaljavanja apelanta sa posla na snazi bio Zakon o radnim odnosima ("Službeni glasnik RS" br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98), Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju primijenjen pogrešan materijalni propis, te da su stoga pobijane odluke tuženog nezakonite. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 53. stav 1. tačka 21. Zakona o radnim odnosima propisano da radni odnos prestaje po sili zakona ako zbog izdržavanja kazne zatvora radnik mora biti odsutan sa rada šest mjeseci ili duže i to danom stupanja na izdržavanje kazne. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant u konkretnom slučaju osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, te da mu stoga radni odnos nije mogao prestati po osnovu navedene zakonske odredbe. Imajući u vidu da su pobijane odluke tuženog poništene, Osnovni sud je naveo da samim tim apelantu pripada pravo da se vrati na posao, kao i pravo na naknadu neisplaćenih plata, ogrjeva i zimnice u iznosu od 17.549,21 KM, za period od prestanka radnog odnosa do dana finansijskog vještačenja visine navedenih potraživanja.
4. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Ž-475/04 od 19. septembra 2006. godine kojom je žalbu tuženog djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu u pobijanom dijelu preinačio tako što je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito Rješenje tuženog broj 1-01-904/02 od 31. decembra 2001. godine i Odluka tuženog broj 1-01-904-3/02 od 12. aprila 2002. godine, kao i zahtjev da se naloži tuženom da vrati apelanta na posao, s tim da je utvrđeno da je radni odnos apelantu prestao 31. januara 2002. godine. Takođe, predmetnom presudom je preinačena prvostepena presuda u dijelu u kojem je odlučeno o novčanim potraživanjima tako što je tuženi obavezan da apelantu na ime neisplaćene plate za januar 2002. godine isplati iznos od 694,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, ukazao da se zakonitost i pravilnost rješenja kojima je odlučeno o pravima radnika iz radnog odnosa, koje se pobijaju u parničnom postupku, cijeni prema zakonima i drugim propisima koji su bili na snazi u vrijeme njegovog donošenja. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 112. tačka 7. Zakona o radu propisano da ugovor o radu prestaje da važi ako radnik bude osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora u trajanju duže od tri mjeseca i to danom početka izvršenja kazne. Okružni sud je istakao da su za prestanak ugovora o radu po tom osnovu bitne samo dvije činjenice – postojanja pravosnažne presude kojom je radnik osuđen na kaznu zatvora u trajanju duže od tri mjeseca i stupanje na izdržavanje kazne zatvora. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je bez značaja činjenica, na koju je prvostepeni sud ukazao, da je protiv apelanta ranije pokrenut disciplinski postupak koji se vodio povodom istih radnji zbog kojih je kasnije osuđen u krivičnom postupku, kao i činjenica da apelant nije u potpunosti izdržao kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, odnosno da je pušten na uslovni otpust. Nadalje, Okružni sud je naveo da je tuženi donio Rješenje broj 1-01-904/02 od 31. decembra 2001. godine o prestanku radnog odnosa apelantu sa tim danom, iako su se uslovi za prestanak radnog odnosa stekli 31. januara 2002. godine, kada je apelant stupio na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, Okružni sud je ukazao da ta činjenica ne predstavlja osnov za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, budući da se radi o posebnom osnovu za prestanak ugovora o radu – po sili zakona, tako da navedeno rješenje ima samo deklaratoran karakter. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da su pobijane odluke tuženog zakonite, te da je samim tim neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio poništenje tih odluka i nalaganje tuženom da ga vrati na posao, kao i zahtjev za isplatu neisplaćenih plata za period od 31. januara 2002. do 31. oktobra 2003. godine. S druge strane, Okružni sud je zaključio da je osnovano apelantovo potraživanje plate za januar 2002. godine tj. od dana donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa pa do 31. januara 2002. godine kada je apelantu radni odnos prestao po sili zakona. Na osnovu izloženog, Okružni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-06-001 243 od 29. septembra 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 112. tačka 7. Zakona o radu, koji je stupio na snagu 16. novembra 2000. godine, propisano da ugovor o radu prestaje da važi ako radnik bude osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora u trajanju duže od tri mjeseca i to danom početka izvršenja kazne. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju nesporno da je pravosnažnom Presudom Okružnog suda u Trebinju broj Kž-131/01 od 26. novembra 2001. godine apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. S obzirom da su pobijane odluke tuženog donesene u vrijeme važenja Zakona o radu, iz razloga što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju duže od tri mjeseca, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da su odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu donesene uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori da je u vrijeme kada je učinjena povreda radne obaveze na snazi bio Zakon o radnim odnosima, te da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti relevantne odredbe tog zakona. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da su neosnovani takvi prigovori, budući da apelantu radni odnos nije prestao zbog teže povrede radne obaveze, već zbog toga što je osuđen na kaznu zatvora u trajanju duže od tri mjeseca u smislu odredaba člana 112. tačka
7. Zakona o radu.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud, pri donošenju svojih odluka, nepravilno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi bili dužni primijeniti relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima, budući da je taj zakon bio na snazi kada je učinjena povreda radne obaveze i kada je pokrenut disciplinski postupak protiv njega, a koji je i povoljniji od Zakona o radu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su Vrhovni sud i Okružni sud primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović