Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3909/08 (Opština Posušje)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ustav entiteta
  • Stjecanje bez osnova
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3909/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3909/08, rješavajući apelaciju Općine Posušje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Posušje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000765 od 4. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Pž-07-000 003 od 5. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-Ps-06-000 032 od 20. oktobra 2006. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Posušje podnesena zbog navodne povrede člana IV. C. 3. 12. b) i c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Općinsko pravobranilaštvo Posušje, podnio je 19. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000765 od 4. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Pž-07-000 003 od 5. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-Ps-06-000 032 od 20. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 064-0-Ps-06-000 032 od 20. oktobra 2006. godine obavezan je apelant da tužitelju "Šišović" d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 30.083,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Općinsko vijeće Općine Posušje donijelo Odluku o posebnoj pristojbi za finansiranje komunalne infrastrukture na području Općine Posušje (u daljnjem tekstu: Odluka) broj 02-15-255/02 od 15. marta 2002. godine. Općinski sud je naveo da je Kantonalni porezni ured Ljubuški, Porezna ispostava Posušje, postupajući po navedenoj odluci, donio Rješenje broj 10-8-3-15-481/05 od 27. juna 2005. godine na osnovu kojeg je sa tužiteljevog računa skinut iznos od 30.083,00 KM na ime pristojbe iz navedene odluke. Općinski sud je dalje naveo da je Federalno ministarstvo finansija podneskom broj 05-15-105/04 od 5. marta 2004. godine upozorilo apelanta na nezakonitost Odluke, nakon čega je premijer Federacije Bosne i Hercegovine podnio zahtjev Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) za ocjenu ustavnosti Odluke. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je Ustavni sud FBiH odbacio zahtjev za ocjenu ustavnosti, budući da je u međuvremenu Općinsko vijeće donijelo novu Odluku broj 02-15-69/05 od 29. marta 2005. godine kojom je stavljena van snage Odluka iz 2002. godine. Međutim, Općinski sud je naveo da je Ustavni sud FBiH utvrdio da Odluka iz 2005. godine nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, uz obrazloženje da Općinsko vijeće nije ovlašteno donositi odluke kojima se uvode porezi kao isključivi prihod općinskog proračuna. Imajući u vidu naprijed navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant stekao bez osnova iznos od 30.083,00 KM, koji je putem porezne ispostave skinuo sa tužiteljevog računa kao prihod koji apelantu ne pripada, zbog čega je sud odlučio kao u dispozitivu shodno odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 008-0-Pž-07-000 003 od 5. februara 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te dao valjane razloge za svoje odlučenje koje u cjelosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je Ustavni sud FBiH odbacio zahtjev za ocjenu ustavnosti Odluke iz 2002. godine, ne znači da je ta odluka u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se Ustavni sud FBiH nije upuštao u ocjenu ustavnosti Odluke iz 2002. godine zbog toga što je apelant u međuvremenu tu odluku ukinuo. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je apelant donio novu Odluku u istovjetnom tekstu 2005. godine koju je Ustavni sud FBiH proglasio neustavnom. S obzirom da je apelant Odlukom iz 2005. godine stavio van snage Odluku iz 2002. godine, Kantonalni sud je zaključio da se Odluka Ustavnog suda FBiH broj U-23/05 od 28. februara 2006. godine, kojom je utvrđena nesaglasnost Odluke iz 2005. godine sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, "proteže" i na Odluku iz 2002. godine. U pogledu ostalih apelantovih žalbenih navoda, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud, a ne sud u upravnom sporu, da je apelant pasivno legitimisan u predmetnom postupku, da nije nastupila zastara potraživanja, kao i da je prvostepeni sud pravilno ocijenio provedene dokaze u skladu sa odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000765 od 4. novembra 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, za koje je taj sud vezan, donijeli pravilnu i zakonitu odluku. Naime, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su obavezali apelanta da tužitelju isplati iznos koji je tužitelj uplatio na apelantov račun, budući da se radilo o uplati takve vrste prihoda koji nisu mogli osnovano pripasti apelantu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da su nižestepeni sudovi preuzeli ulogu Ustavnog suda FBiH, budući da su se upustili u ocjenu ustavnosti Odluke iz 2002. godine. Naime, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da je Odluka iz 2002. godine sadržajno bila identična kao Odluka iz 2005. godine za koju je Ustavni sud FBiH utvrdio da nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu da je i Ministarstvo finansija upozoravalo apelanta na nezakonitost uvođenja predmetne pristojbe, nakon čega je apelant stavio van snagu Odluku kojom je utvrđena ta pristojba, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su obavezali apelanta da vrati tužitelji neosnovano naplaćeni iznos shodno odredbama člana 210. ZOO-a.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kojem odgovara član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da mu je povrijeđeno pravo iz člana IV. C. 3. 12. b) i c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je Odluka Općinskog vijeća broj 02-15-255/02 od 15. marta 2002. godine bila na snazi do 29. marta 2005. godine. Stoga, apelant smatra da je u tom periodu predmetna Odluka, u skladu sa kojom su skinuta novčana sredstva sa tužiteljevog računa na ime pristojbe, bila zakonita. Apelant navodi da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, odlučivali o ustavnosti i zakonitosti predmetne Odluke, iako je za ocjenu ustavnosti i zakonitosti tog akta nadležan Ustavni sud FBiH. Apelant dalje navodi da redovni sudovi nisu uvažili njegov prigovor o nenadležnosti suda za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari, a da je Vrhovni sud u sličnom predmetu uvažio apelantov prigovor o nenadležnosti suda, te slijedom toga nižestepene presude ukinuo i tužbu odbacio (dostavljena kopija rješenja).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

Dopustivost prima facie

7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) . S obzirom na to, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-

20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

Nenadležnost za odlučivanje

11. Nadalje, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana IV. C. 3. 12. b) i c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom da je apelant naveo povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji jer ista u ovom dijelu, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja "koja su sadržana u ovom ustavu".

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3909/08 (Opština Posušje) | Sudska praksa | Aktio