Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3912/08 (C. T. C.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3912/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3912/08, rješavajući apelaciju Caffico Trading Corporation, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Caffico Trading Corporation podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 969 od 1. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj PŽ-102/04 od 26. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Caffico Trading Corporation (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dovera, Kent Delaware, koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 18. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 969 od 1. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj PŽ- 102/04 od 26. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-1490/01 od 29. decembra 2003. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-1490/01 od 29. decembra 2003. godine Republika Srpska, Republička uprava carina Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužena) i «Interkomerc Evropa» Banja Luka ( u daljnjem tekstu: drugotužena ) su obavezani da solidarno apelantu isplate iznos od 202.808,00 KM, sa zakonskom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 26. novembra 1998. godine pa do isplate i da mu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.380,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osnovni sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da su apelant kao prodavac i drugotužena kao kupac 5. januara 1998. godine zaključili su ugovor o kupoprodaji kafe, po osnovu kojeg ugovora je apelant isporučio drugotuženoj 48.264 kg kafe sa fakturama po kojima je drugotužena bila dužna platiti kupoprodajnu cijenu u iznosu od 94.770,72 američkih dolara. Zatim, navedena kafa prije nego što je dostavljena kupcu krajem oktobra 1998. godine u carinskoj ispostavi Gradiška privremeno je oduzeta od drugotužene kao kupca, a konačnim i pravosnažnim rješenjem prvotužene broj UP/I-2633/98 od 6. novembra 1998. godine kafa je zadržana pod carinskim nadzorom do izmirenja obaveze drugotužene. Nadalje, drugotuženoj je ostavljen rok da izmiri ranije obaveze i nakon toga podigne kafu ispod carinskog nadzora, uz upozorenje da će u protivnom kafa biti izložena na javnoj prodaji radi izmirenja duga drugotužene. Kako drugotužena nije postupila po navedenom rješenju prvotužene, zadržana kafa je smještena u skladište prvotužene i prodata u prvoj polovini 2000. godine. Nadalje, je utvrđeno da drugotužena nije apelantu isplatila kupoprodajnu cijenu za predmetnu kafu. Temeljem činjeničnog utvrđenja, a imajući u vidu član 3.3. zaključenog ugovora između apelanta i drugotužene kojim je regulisano da apelant kao prodavac zadržava pravo svojine i raspolaganja na robi sve dok mu drugotužena kao kupac u cjelosti ne isplati kupoprodajnu cijenu po uspostavljenim računima, sud je zauzeo stav da je na spornu situaciju valjalo primijeniti odredbu člana 3.3. Ugovora te član 540. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO), čime se ima smatrati da je u momentu oduzimanja predmetne robe, apelant kao prodavac bio isključivi vlasnik predmetne robe, pa ista u odnosu na apelanta kao vlasnika robe nije mogla biti predmet oduzimanja, od strane prvotuženog, a koja činjenica je prvotuženom bila poznata, odnosno nije mu mogla ostati nepoznata, jer je prilikom prijema robe na carinskoj ispostavi uz istu bila priložena sva potrebna i kompletna dokumentacija. Sud je istakao da je prema odredbama predmetnog ugovora drugotužena kao kupac i uvoznik istovremeno i carinski obveznik za sve obaveze prema Republicu Srpskoj, te da je odgovorna i za izmirenje tih obaveza po predmetnom ugovoru. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je shodno odredbama člana 414. stav 1. ZOO usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao prvotuženu i drugotuženu da solidarno izmire obaveze shodno odredbama Ugovora o kupoprodaji zaključenog između apelanta i drugotužene, te člana 540. stav 1. ZOO. Sud je na osnovu izvršenog uvida u veleprodajne kalkulacije o prodaji sporne robe od strane prvotuženog u periodu od 12. februara do 11. aprila 2000. godine utvrdio da je roba prodata za iznos od 202,808,00 KM koji iznos je tužitelju i dosudio. Na dosuđeni iznos glavnog duga, postupajući u skladu sa članom 186. ZOO sud je apelantu dosudio zakonsku zateznu kamatu počev od 26. novembra 1998. godine, nakon oduzimanja robe od strane prvotuženog, te kad je dospjela obaveza za plaćanje od strane drugotuženog pa sve do konačne isplate, a u vezi sa članom 277. stav 1. i 324 stav 1.ZOO.
3. Okružni sud je Presudom broj PŽ-102/04 od 26. maja 2006. godine žalbu prvotužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je prvotužena obavezana, da solidarno sa drugotuženom isplati apelantu iznos od 202.808,00 KM, sa zakonskom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate počevod 26. novembra 1998. godine pa do isplate, i da mu solidarno nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.380,00 KM, sa zakonskom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate računajući od presuđenja pa do isplate, tako da je apelant u odnosu na prvotuženu odbijen sa tužbenim zahtjevom, kao neosnovanim i apelant je obavezan da prvotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude Okružni sud je sublimirajući činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je prilikom uvoza kafe uz jedinstvene carinske isprave broj 8292 i 8293 bila priložena sva potrebna dokumentacija iz koje se moglo vidjeti da je apelant kao prodavac isključivi vlasnik sporne robe. Međutim, na tim jedinstvenim carinskim ispravama, kako se osnovano ukazuje u žalbi u rubrici «priložene isprave i dodatne informacije» navedene su samo fakture broj 1223/98 i 1224/98, a u tim fakturama također nije naznačeno da prodavac zadržava isključivo vlasništvo na robi koja je predmet fakturisanja, niti da se te fakture vežu za ugovor o kupoprodaji zaključen između apelanta i drugotužene. Time je osnovano osporen zaključak prvostepenog suda da je prvotuženoj bilo poznato, odnosno da joj nije mogla ostati nepoznata činjenica da je apelant u momentu oduzimanja robe bio njen isključivi vlasnik. Nadalje prema odredbama člana 540. stav 1. ZOO na koje se poziva prvostepeni sud kada utvrđuje postojanje solidarne obaveze prvotužene u odnosu na apelanta, prodavac određene pokretne stvari može posebnom odredbom ugovora zadržati pravo vlasništva i poslije predaje stvari kupcu, sve dok kupac ne isplati cijenu u potpunosti. Međutim, prema odredbama stava 2. citiranog člana 540. ZOO zadržavanje prava svojine ima učinak prema kupčevim povjeriocima samo ako je učinjeno u obliku javno ovjerene isprave, prije kupčeva stečaja ili prije pljenidbe stvari. Ovakvo ograničenje mogučnosti primjene zadržavanja prava vlasništva od strane prodavca određeno je radi zaštite kupčevih povjerilaca koji mogu iz kupčevih sredstava ostvariti svoja potraživanja koja on nije izmirio, pa je zbog toga od važnosti da li prodavac na prodatoj stvari ima pravo vlasništva, te da u eventualno izvršnom postupku može staviti prigovor protiv izvršenja kojim traži da se izvršenje na toj stvari proglasi nedopuštenim. Ugovor ili druga isprava kojom se zadržava pravo raspolaganja se zbog toga mora javno ovjeriti da bi prije eventualne pljenidbe stvari imala učinak prema kupčevim povjeriocima. Okružni sud je naveo da je od strane prvostepenog suda odredba stava 2. člana 540. ZOO potpuno zanemarena, pa kako u konkretnom slučaju ugovor o kupoprodaji na koji se poziva prvostepeni sud nije javno ovjeren, to klauzula iz ugovora o zadržavanju prava vlasništva nema učinak prema prvotuženoj. Osim toga prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantov tužbeni zahtjev usvojio primjenom odredbi člana 414. stav 1. ZOO i obavezao prvotuženog i drugotuženu na solidarno izmirenje obaveze. Nadalje, Okružni sud je istakao da ne postoji pretpostavka za solidarno obavezivanje prvotuženog po ovom osnovu budući da je pretpostavka solidarnosti određena članom 413. ZOO tako da solidarnost postoji samo ako bi ovakva obaveza nastala po osnovu ugovora u privredi tj. da se radi o takvom ugovoru prema kojem u postojećem obligacionopravnom odnosu na pasivnoj strani ima više dužnika, a u konkretnom slučaju ugovor o kupoprodaji zaključen je samo između apelanta i drugotužene. Okružni sud je dalje naveo da bi prvotužena mogla biti u obavezi prema apelantu jedino u slučaju postojanja njene odgovornosti za štetu pričinjenu apelantu time što je oduzeta roba koju je on prodavao drugotuženoj i na kojoj je zadržao vlasništvo do isplate kupoprodajne cijene. Međutim, prema shvatanju Okružnog suda takva odgovornost ne postoji. Naime, oduzimanje predmetne robe je izvršeno na osnovu konačnog Rješenja prvotužene broj Up/I-2633/98 od 6. novembra 1998. godine donesenog u upravnom postupku, na temelju kojeg je izvršena javna prodaja te robe, a radi izmirenja duga za ranije carinske obaveze drugotužene kao uvoznika. Protiv navedenog rješenja prvotužene nije bilo žalbe, a iz obrazloženja rješenja proizilazi da je postupak u potpunosti pravilan i zakonit, i da je drugotužena kriva što je došlo do oduzimanja predmetne robe. Okružni sud je istakao da se obzirom na ovakvo stanje stvari ne može govoriti o postojanju svih pretpostavki osnova odgovornosti za štetu prema odredbama člana 154. stav 1. ZOO, te da ne postoji krivica prvotužene za štetu kako je to propisano odredbama člana 158. ZOO, tj. da je šteta prouzrokovana namjerno ili nepažnjom. Okružni sud također je naveo da je u odnosu na drugotuženu prvostepena presuda ostala neizmijenjena jer nije pobijana žalbom prvotužene, niti se radi o jedinstvenim i nužnim suparničarima.
4. Protiv Presude Okružnog suda broj PŽ-102/04 od 26. maja 2006. godine apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud, Presudom broj 118-0-Rev-06-000 969 od 1. oktobra 2008. godine, odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor revizije da je pogriješio drugostepeni sud jer nije cijenio pravila o prelasku rizika sa prodavca na kupca, te da nije cijenio ni činjenicu da je u momentu oduzimanja i prodaje robe apelant bio vlasnik kafe. Naime, Vrhovni sud je istakao da takve prigovore nije mogao cijeniti parnični sud u ovom postupku zato što je vezan za konačne odluke donesene u upravnom postupku (član 12. Zakona o parničnom postupku: u daljnjem tekstu ZPP). Budući da sud u parničnom postupku nije ovlašten da cijeni zakonitost rješenja donesenog u upravnom postupku, to je neosnovan i zahtjev za naknadu štete prouzrokovane oduzimanjem i prodajom stvari na osnovu takvog rješenja. Vrhovni sud je također naveo da je Rješenje prvotužene broj Up/I-2633/98 od 6. novembra 1998. godine doneseno shodno odredbama člana 52. Carinskog zakona dostavljeno drugotuženoj kao carinskom obvezniku u smislu odredbi člana 21. Carinskog zakona te da drugotužena protiv tog rješenja nije izjavila žalbu u smislu člana 53. citiranog zakona pa je to rješenje postalo konačno i pravosnažno. Vrhovni sud je konstatirao činjenicu da navedeno rješenje prvotužene nije dostavljeno apelantu, međutim to nije spriječavalo apelanta da kao zainteresovano lice u smislu člana 49. Zakona o opštem upravnom postupku traži zaštitu svojih prava putem redovnih i vanrednih pravnih lijekova u upravnom postupku, naglašavajući da apelant takvu zaštitu prava nije tražio. Zbog toga je prema ocjeni ovog suda neosnovan i revizioni prigovor da su apelantu povrijeđena osnovna prava zagarantovana članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Apelant, u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, je naveo hronologiju postupka pred sudovima, i istakao je da Vrhovni i Okružni sud nisu dali jasna i precizna obrazloženja, čija manjkavost ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka što ugrožava osnovne principe pravičnog suđenja. Prigovara da je Okružni sud odluku donio bez otvaranja javne rasprave, te da su navodi tog suda o osnovanosti žalbe zbog pogrešne primjene materijalnog prava paušalni. Nadalje, navodi da Vrhovni sud nije cijenio Pravilnik o sadržini i korištenju isprava u carinskom postupku, kao ni INKOTERMS pravila kao skup obavezujućih trgovačkih termina koji se koriste u spoljnoj trgovini i u kojima se utvrđuje prelazak rizika sa prodavca na kupca. Ističe da od upravnih akata nikako nije mogla zavisiti odluka suda jer je pravni odnos i postojanje prava u konkretnom slučaju jasno regulisano odredbama člana
540. ZOO i Zakonom o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSPO). Ističe da je neprihvatljiva konstatacija Vrhovnog suda da nije bio spriječen da kao zainteresovano lice zaštitu svojih prava traži u upravnom postupku budući da nije ni carinski obveznik ni dužnik, te da nema nikakve veze sa prvotuženom niti sa odnosom između prvotužene i drugotuženog. Smatra, da je u konkretnom slučaju sud mjesto gdje može tražiti zaštitu svojih vlasničkih prava i ističe da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje i javnu raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom. Nadalje, navodi da pravičnost svakako podrazumjeva i jednakost u postupanju koja podrazumjeva da se svakoj strani mora dati razumna prilika da prezentira svoj slučaj uključujući i dokaze koji je u značajnoj mjeri ne stavljaju u nepovoljan položaj. Prvotužena je suprotno članu 6. stav 1. Evrpske konvencije u postupku u kojem on nije učestvovao oduzela robu koja je njegovo vlasništvo, a pobijanom odlukom nezakonito mu je oduzeta roba čime je grubo i nezakonito povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U odnosu na apelantove navode o nemogućnosti suštinskog pristupa sudu Ustavni sud smatra da iz stanja spisa proizlazi da je apelant, prema relevantnim odredbama ZPP-a, učestvao u svim fazama postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda. Ustavni sud podsjeća da je parnični postupak vođen po apelantovoj tužbi, da je apelant u tom postupku bio upoznat sa dokazima koje je sud izveo, da je mogao davati komentare na dokaze te da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je apelant u odnosu na prvotuženu i drugotuženu bio drugačije tretiran. Apelant je, u revizionom postupku iskoristio zakonsku mogućnost izjavljivanja revizije o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju naveo razloge za svoju odluku koje razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
9. U pogledu apelanovog prigovora da su sudovi u dvije instance (Okružni i Vrhovni) bili pristrasni, Ustavni sud ukazuje na stanovište da je obaveza apelanta, ukoliko tvrdi da je odluku donio pristrasan sud, da apelacija mora da sadrži konkretne elemente koji ukazuju na prisrasnost suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). S obzirom da apelant nije naveo u čemu se ogleda pristrasnost suda, nego je samo paušalno ukazao na kršenje ovog principa, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi (Okružni i Vrhovni), nakon provedenog postupka donijeli svoje odluke, te da su u obrazloženju naveli jasne i nedvosmislene razloge za takve odluke uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno pravnih propisa. Vrhovni sud je na jasan i nedvosmislen način obrazložio da redovni sudovi nisu nadležni da u parničnom postupku odlučuju o zakonitosti akata organa uprave te da stoga u ovoj parnici redovni sudovi nisu ni mogli utvrđivati da li je rješenje prvotužene o oduzimanju robe koju je apelant prodao drugotuženoj bilo zakonito. Također, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović