Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3915/08 (D. V.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prekid postupka
- Prava iz radnog odnosa
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3915/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP-3915/08, rješavajući apelaciju Dušana Vujanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Vujanovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Gž-08-000 006 od 12. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Vujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dobljina-Novi Grad, podnio je 18. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Gž-08-000 006 od 12. novembra 2008. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-140/03 od 25. septembra 2008. godine.
2. Apelant je pred Osnovnim sudom u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenuo parnični postupak protiv ZDP «Sana-San» Dobrljin (u daljnjem tekstu: tužena) radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je presudom broj Rs-70/01 od 5. marta 2003. godine obavezao tuženu da apelantu isplati plaće za period od marta 1996. godine do oktobra 2002. godine u iznosu od 5.262,40 KM uz naknadu zakonskih zateznih kamata i troškova postupka.
3. Protiv presude Osnovnog suda tužena je izjavila žalbu Okružnom sudu, a zatim ga obavijestila da je protiv tužene otvoren stečajni postupak pod brojem St-9/05.
4. Okružni sud je rješenjem broj Ž-140/03 od 2. decembra 2005. godine prekinuo postupak o žalbi. U izreci rješenja navedeno je da će se prekinuti postupak nastaviti kada pravni sljedbenici tužene preuzmu postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je saglasno odredbi člana 217. Zakona o parničnom postupku («Službene novine RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP) otvorio raspravu radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u pogledu visine dosuđenog iznosa na ime glavnog duga i kamata, nakon čega je obaviješten da je nad tuženom otvoren stečajni postupak. Rješenje o otvaranju stečajnog postupka objavljeno je na oglasnoj tabli Osnovnog suda. Odredbom člana 212. stav 1. tačka 3. ZPP-a, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, propisano je da će se postupak prekinuti kada stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kada nadležni organ odluči o zabrani rada. Iz sadržaja navedene odredbe, kako je dalje obrazložio Okružni sud, proizilazi da se, u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad pravnim licem, obavezno mora prekinuti parnični postupak po sili zakona.
5. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za nastavak postupka, Okružni sud je rješenjem broj Ž-
140/03 od 25. septembra 2008. godine odbio prijedlog za nastavak postupka prekinutog rješenjem istog suda od 2. decembra 2005. godine. U obrazloženju ovog rješenja, Okružni sud je istakao da je apelant, u prijedlogu za nastavak postupka, istakao da je stečajni postupak okončan i da je pravni sljednik tužene Konfekcija oblačila Rogaška Slatina – podružnica Dobrljin Novi Grad. Uz prijedlog je dostavio, kako je dalje navedeno, rješenje Osnovnog suda broj St-9/05 od 31. marta 2006. godine. Iz navedenog rješenja, Okružni sud je utvrdio da je Osnovnom sudu naloženo da izvrši brisanje stečajnog dužnika iz registra. Provjerom u registru preduzeća Osnovnog suda, kako je dalje obrazloženo, Okružni sud je utvrdio da je rješenje o zaključenju stečajnog postupka i brisanju tužene iz registra preduzeća pravosnažno sa danom 29. maj 2006. godine te da je nakon pravosnažnosti tužena brisana iz registra privrednih subjekata Osnovnog suda 2. juna 2006. godine. Po ocjeni Okružnog suda i dalje egzisrtiraju zakonske pretpostavke za prekid postupka, jer je tužena prestala postojati brisanjem iz sudskog registra po okončanju i zaključenju stečajnog postipka, zbog čega je apelantov zahtjev za nastavak postupka odbijen.
6. Apelant je protiv rješenja Okružnog suda blagovremeno izjavio žalbu. Vrhovni sud je rješenjem broj 118-0-Gž-08-000 006 od 12. novembra 2008. godine apelantovu žalbu odbio i rješenje Okružnog suda broj Ž-140/03 od 25. septembra 2008. godine potvrdio. U obazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je parnični postupak, kojeg je apelant tužbom pokrenuo, prekinut zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženom. Polazeći od utvrđenja, kako je dalje navedeno, da je tužena brisana iz registra na osnovu pravosnažnog rješenja Osnovnog suda kojim je zaključen postupak stečaja nad tim pravnim licem, Okružni sud je zaključio da su se stekli uslovi za prekid postupka jer je tužena kao pravno lice prestakla postojati. Zbog toga je, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano apelantovo pozivanje da je Konfekcija oblačila Rogaška Slatina pravni sljedbenik tužene, kako je u prijedlogu za nastavak postupka naveo. Vrhovni sud je obrazlažući neosnovanost apelantove žalbe naveo da je osporena odluka Okružnog suda pravilna i zakonita, jer iz stanja spisa proizilazi nesporna činjenica da je po okončanju stečajnog postupka tužena brisana iz registra preduzeća.
7. Apelant se žali na povredu prava na život, ličnu slobodu i sigurnost, pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3. a)., d)., e). i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno čl., 2., 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih slobooda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji apelant je istakao da se postupak pred Okružnim sudom namjerno odugovlačio, kako bi se stečajni postupak u tom periodu okončao. Apelant nije obrazlagao u čemu vidi povrede ostalih prava na koja se u apelaciji pozvao a iz njegovih navoda proizilazi da je nezadovoljan zbog odugovlačenja postupka pred Okružnim sudom koji je prekinut.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog dužine trajanja postupka koji, zbog odugovlačenja Okružnog suda u postupku odlučivanja o žalbi tužene, nije pravosnažno okončan već je prekinut donošenjem rješenja broj Ž-
140/03 od 2. decembra 2005. godine. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-377/06od 18. oktobra 2007. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) ispitivao navode o povredi prava na pravično suđenje zbog odugovlačenja Okružnog suda da odluči o žalbi u postupku u kom je donijeto rješenje o prekidu postupka zbog otvaranja stečajnog postupka. U navedenoj odluci zaključeno je da donošenje rješenja o prekidu postupka u situaciji kada je za vrijeme trajanja žalbenog postupka otvoren stečajni postupak nad tužiocem, a koje je Okružni sud zasnovao na članu 378. stav 1. tačka 4. ZPP-a, dajući valjano obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, u navedenoj odluci je konstatovano i da nezadovoljstvo apelanta odlukom o prekidu postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, s obzirom da apelant nije naveo nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02).
11. Obzirom da je i u konkretnom slučaju Vrhovni sud povodom apelantove žalbe izjavljene na rješenje kojim je njegov prijedlog za nastavak prekinutog postupka odbijen, u obrazloženju odluke dao jasne i precizne razloge u pogledu svojih stavova te logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu materijalnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno, kao i da apelant ne navodi nikakve proceduralne greške niti iste Ustavni sud vidi u predmetnom spisu ,,Ustavni sud smatra da se razlozi, koji su navedeni u odluci AP 377/06 od 18. oktobra 2007. godine, u cijelosti mogu primijeniti i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da su očigledno prima facie neosnovani navodi apelanta o kršenjuprava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Imajući u vidu obrazloženje u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su očigledno prima facie neosnovani i navodi o kršenju „prava na život“, „prava na ličnu slobodu i sigurnost“ te «prava na imovinu» te da takve navode nije potrebno posebno ispitivati, obzirom da su suštinski isti navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje o čemu je Ustavni sud dao obrazloženje u prethodnom dijelu odluke.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović