Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3942/08 (M. H.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Invalid
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3942/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP-3942/08, rješavajući apelaciju Mustafe Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Halilovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-07-
000352 od 27. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, koga zastupa Midhat Skenderović, advokat iz Gradačca, podnio je 24. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-07-000352 od 27. oktobra 2008. godine.
2. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je Rješenjem Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Gradačac (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05/1-41-127/2005 od 9. maja 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-04/1-41-2760/05 od 29. avgusta 2005. godine, apelantu kao priznatom ratnom vojnom invalidu IX grupe sa 30% invaliditeta, priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% trajnog vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja kao pripadnika OS Armije RBiH, sa pravima od 1. januara 2005. godine, uz pravo na ličnu invalidninu u iznosu od 51,38 KM.
3. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj UP-II-04/1-41-2760/05 od 29. avgusta 2005. godine, koju je Kantonalni sud uvažio Presudom broj U-859/05 od 12. marta 2007. godine, te je poništio osporeno rješenje i predmet vratio Ministarstvu na ponovno rješavanje.
4. Ministarstvo je u ponovnom postupku donijelo Rješenje broj UP-II-03/1-41-373/07 od 7. jula 2007. godine, kojim je uvažena apelantova žalba, poništeno prvostepeno rješenje Službe broj 05/1-41-
127/2005 od 9. maja 2005. godine i apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo počev od 1. januara 2005. godine, pa dok za to postoje zakonom propisani uslovi, te je određeno da apelant ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu prema odgovarajućim naredbama Ministarstva.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je izvršavajući Presudu Kantonalnog suda pribavljen nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije broj 219/07 od 2. jula 2007. godine, kojom je utvrđen invaliditet VII grupe 50% po osnovu oboljenja koje se pogoršalo-stalno. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja citiralo predmetni nalaz i mišljenje. U nalazu i mišljenju je konstatovano da je dg. „PTSD“-hronična forma i Diabetes mellitus tip 2. Nadalje, konstatovano je da je apelant pripadnik OS BiH od 10. septembra 1992. godine do 11. marta 1996. godine i da smetnje na psihičkom planu ima od 1994. godine od kada se liječi pod kontrolom neuropsihijatra, te da se radi o hroničnoj formi „PTSD“. Zatim, navedeno je da se od januara 1996. godine liječi od šećerne bolesti, a da je na insulinskoj terapiji od 2001. godine. Takođe, navedeno je da se žali na nervozu, nesanicu, napetost, razdražljivost, opštu slabost, trnjenje lijeve polovine tijela. Vojni invaliditet je cijenjen po tački 234b-40%, a primjenom člana 11. stav 1. Zakona o pravima branilaca i člana 10. Pravilnika, vojni invaliditet je cijenjen 30%, uz konstataciju da se radilo endogenom oboljenju za koje se ne može pouzdano zaključiti da je prouzrokovano pod okolnostima vršenja vojne službe u OS, ali se može zaključiti da su ratni napori znatno uticali na njeno pogoršanje. Za šećernu bolest vojni invaliditet je cijenjen po t.298b-50%, a primjenom člana 11. Zakona o pravima branilaca i 10. pravilnika, vojni invaliditet je cijenjen 40%, uz konstataciju da se radilo o endogenom oboljenju za koje se ne može pouzdano zaključiti da je prouzrokovano pod okolnostima vršenja vojne službe u OS, ali se može zaključiti da su ratni napori znatno uticali na njeno pogoršanje. Utvrđeno je da je ukupni vojni invalidtitet 50% trajno. Drugostepena ljekarska komisija je u obrazloženju nalaza i mišljenja navela da je neposrednim pregledom i detaljnim uvidom u priloženu medicinsku dokumentaciju utvrđeno da se radi o srednje teškom obliku „PTSD“, te šećernoj bolesti od koje se apelant razbolio u januaru 1996. godine, a na inzulinskoj terapiji je od 2001. godine i da su od komplikacija šećerne bolesti prisutne dijabetična makulopatija, polineuropatija, angiopatija i nefropatija, zbog čega je povećan procenat vojnog invaliditeta. Imajući u vidu nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije. Ministarstvo je zaključilo da je došlo do izmjene činjeničnog stanje u pogledu utvrđene grupe invaliditeta, zbog čega je odlučilo kao u dispozitivu rješenja.
6. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj UP-II-03/1-41-373/07 od 7. jula 2007. godine, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 003-0-U-07-000352 od 27. oktobra 2008. godine.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatovao da se u konkretnom slučaju radi o davanju nalaza i mišljenja stručnog organa vještačenja koji je na zahjtev Ministarstva i suda upotpunjen, obrazložen i dat u skladu sa odredbama člana 8. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca („Službene novine FBiH“, broj 41/04; u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu ljekarskih komisija), te koji je dat u skladu sa odredbama člana 11. Zakona o pravima branilaca, obzirom da se radi o oštećenjima organizma po osnovu oboljenja koje se pogoršalo pod okolnostima iz člana 3. tog zakona u kojem slučaju se kod utvrđivanja procenta vojnog invaliditeta uzima odgovarajući procenat od cjelokupnog oštećenja organizma, koju ocjenu je kao pravilnu prihvatio i taj sud. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da su neprihvatljivi navodi tužbe da tuženi prilikom donošenja nove odluke nije slijedio upute tog suda koje su mu date presudom broj U-
859/05 od 12. marta 2007. goidine, jer je to u suprotnosti sa podacima iz spisa, a tim prije što je procenat vojnog invaliditeta u odnosu na raniji procenat vojnog invaliditeta (rješenje od 9. oktobra 1997. godine) povećan za 20%, uzimajući u obzir okolnosti koje su uticale na pogoršanje bolesti. s tim što se procenat vojnog invaliditeta utvrđen konačnim rješenjem u skladu sa stavom 2. istog člana (član
11. Zakona o pravima branilaca) ne može kasnije povećavati bez obzira na daljnje pogoršavanje bolesti.
8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U vezi sa tim, smatra da u ponovnom postupku nije postupljeno po uputama iz presude Kantonalnog suda od 12. marta 2007. godine, odnosno da nije utvrđeno da li se u konkretnom slučaju radi o oboljenjima nastalim prije rata koja su pogoršana uslijed ratnih aktivnosti ili oboljenjima koja su nastala u ratu. Nadalje, žali se da nije neposredno pregledan od strane ljekarske komisije, kako je to navedeno u rješenju Ministarstva od 7. jula 2007. godine. Zatim, žali se da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizilazi da taj sud nije „uopšte ni pogledao“ tačku 234. Pravilnika, čijim stavom 2. je propisano da se dijagnoza PTSP obavezno postavlja u skladu sa multimedijskim pristupom. Dalje, istakao je da je stavom 2. tačke 234. Pravilnika je propisano da se dijagnoza PTSP obavezno postavlja na osnovu dvaju mišljenja psihijatara čiji se nalaz zasniva na klinički strukuiranom pregledu sa MKB10, odnosno DSM4 i priloga čiji se nalaz zasniva na najmanje jednom instrumentu za dijagnosticiranje PTSP-a, te na primjeni MMP-a. U vezi sa tim, naveo je da je u upravnom postupku priložio mišljenje psihijatra koji ga redovno liječi, a da „drugog mišljenja nema“. Nadalje, naveo je da nije bio podvrgnut klinički struktuiranom pregledu s MKB10. Žali se da je navedeno ukazivao i u tužbi podnesenoj protiv rješenja Ministarstva ali da se Kantonalni sud na te navode nije osvrnuo u obrazloženju osporene presude. Takođe, žali se da je u sastavu ljekarske komisije koja ga je „navodno neposredno pregledala“ nije bio niti jedan neuropsihijatar. Tvrdi da ljekarska komisija koju su sačinjavala tri ljekara specijalista medicine rada nije mogla utvrditi da se radi o srednje teškom obliku PTSP-a, s obzirom da, kako navodi, u ljekarskom nalazu neuropsihijatra koji ga liječi stoji da se radi o trajnoj promjeni ličnosti prouzrokovanoj ratnom traumom, ali da je bez obzira na to Kantonalni sud sud konstatovao da se radi o nalazu i mišljenju stručnog organa vještačenja. Takođe, ističe da se možda i može prihvatiti zaključak ljekarske komisija za procjenu stepena invalidnosti da se ne može pouzdano zaključiti da je šećerna bolest prouzrokovana ratnim okolnostima, ali da se to definitivno ne može prihvatiti kada je u pitanju PTSP. Smatra da su Ministarstvo i Kantonalni sud zanemarili činjenice i okolnosti koji ukazuju na vrijeme nastanka predmetnih bolesti te da su mu zaključivši da se ne može pouzdano utvrditi da su predmetna oboljena prouzrokvana ratnim okolnostima uskratili pravo da traži povećanje procenta invaliditeta po osnovu daljnjeg pogoršanja bolesti.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant, prema suštini navoda iz apelacije, smatra da nije imao pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U odnosu na apelantove navode o tome da nije neposredno pregledan od strane ljekarske komisije, kako je to navedeno u rješenju Minstarstva od 7. jula 2007. godine, zatim da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizilazi da taj sud nije „uopšte pogledao“ tačku 234. Pravilnika, te da je upravnom postupku priložio mišljenje psihijatra koji ga redovno liječi, a da „drugog mišljenja nema“, kao i da nije bio podvrgnut klinički struktuiranom pregledu s MKB10, na što je tvrdi da je ukazivao i u tužbi podnesenoj protiv rješenja Ministarstva, ali da se Kantonalni sud na te navode nije osvrnuo u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud primjećuje da su ti navodi suprotni stanju u spisu. Naime, iz kopije upravne tužbe podnesene protiv Rješenja Ministarstva broj UP-II-03/1-41-373/07 od 7. jula 2007. godine, koju je apelant dostavio uz apelaciju, proizilazi da apelant u toj tužbi nije istakao predmetne navode. S obzirom da apelant predmetne navode nije iznio u postupku pred redovnim sudom, ni Ustavni sud se neće upustiti u ispitivanje tih apelantovih navoda.
13. Apelant se takođe žali da u ponovnom postupku nije postupljeno po uputama iz presude Kantonalnog suda U-859/05 od 12. marta 2007. godine, odnosno da nije utvrđeno li je oboljenje koje je predmet ocjene nastalo za vrijeme služenja u oružanim snagama, ili je postojalo i ranije, pa se stupanjem u oružane snage pod uticajem vojne službe zdravstveno stanje pogoršalo. Međutim, nasuprot njegovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je izvršavajući navedenu presudu, Ministarstvo u ponovnom postupku pribavilo nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije broj 219/07 od 2. jula 2007. godine, kojom je na osnovu relevantnih odredba Zakona o pravima branilaca i Pravilnika apelantu utvrđen invaliditet VII grupe 50% po osnovu oboljenja koje se pogoršalo-stalno. Imajući u vidu pribavljeni nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije Ministarstvo je zaključilo da je došlo do izmjene činjeničnog stanja u pogledu utvrđene grupe invaliditeta i apelantu rješenjem priznalo svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo. Kantonalni sud je osporenom presudom potvrdio pravilnost i zakonitost rješenja Ministarstva, navodeći u obrazloženju odluke razloge za takvu odluku, uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno-pravnih propisa. U odluci je navedeno da se radi o davanju nalaza i mišljenja stručnog organa vještačenja, koji je na zahtjev Ministarstva i suda upotpunjen, obrazložen i dat u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija, i u skladu sa odredbama člana 11. Zakona o pravima branilaca, obzirom da se radi o oštećenjima organizma po osnovu oboljenja koje se pogoršalo pod okolnostima iz člana 3. tog zakona, u kom slučaju se kod utvrđivanja procenta vojnog invaliditeta uzima odgovarajući procenat od cjelokupnog oštećenja organizma.
14. U vezi sa tim, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno odnosno su materijalno pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanta. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode da u ponovnom postupku nije postupljeno po uputama iz presude Kantonalnog suda U-859/05 od 12. marta 2007. godine, koje je već isticao u tužbi povodom upravnog spora protiv rješenja Ministarstva, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja pobijane presude. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud detaljno obrazložio i dao razloge neprihvaćanja tih apelantovih navoda. U vezi sa apelacionim navodom da su Ministarstvo i Kantonalni sud zaključivši da se ne može pouzdano utvrditi da su predmetna oboljenja prouzrokovana ratnim okolnostima, te da je time apelantu uskraćeno pravo da traži povećanje procenta invaliditeta po osnovu daljnjeg pogoršanja bolesti, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u osporenoj presudi obrazložio da se procenat vojnog invaliditeta utvrđen konačnim rješenjem u skladu sa stavom 2. istog člana (član 11. Zakona o pravima branilaca) ne može kasnije povećavati bez obzira na daljnje pogoršavanje bolesti. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović