Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3985/08 (D. S., G. S. i mldb. D.S)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Troškovi postupka
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3985/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP-3985/08, rješavajući apelaciju Dragoljuba Simšića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoljuba Simšića, Gordane Simšić i mldb. D.S. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001731 od 28. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoljub Simšić, Gordana Simšić i mldb. D.S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Drvara, koje zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 27. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001731 od 28. oktobra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-
002709 od 23. maja 2008. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i obavezan je tuženi „Nešković-osiguranje“A.D. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da im na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove uslijed smrti bliskog lica isplati: apelantima Dragoljubu Simšiću i Gordani Simšić iznose od po 12.000,00 KM, a mldb. D.S. iznos od 10.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na navedene iznose od dana donošenja presude do isplate. Takođe, predmetnom presudom tuženi je obavezan da na ime naknade materijalne štete apelantima Dragoljubu Simšiću i Gordani Šimšić kao solidarnim povjeriocima isplati iznos od 6.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate. Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata preko dosuđenih iznosa, dok je tuženi obavezan da apelantima putem punomoćnika Vida Dujakovića, advokata iz Banje Luke, isplati troškove spora u iznosu od 4.914,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, dok je u preostalom zahtjev za naknadu troškova spora odbijen.
3. Osnovni sud je predmetnom presudom utvrdio da je Marko Simšić, sin apelanata Dragoljuba Simšića i Gordane Smišić i brat mldb. D.S. smrtno stradao od posljedica zadobijenih povreda u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 17. oktobra 2006. godine u Mestu Kobatovci, prevozeći se kao putnik na zadnjem sjedištu vozila kojim je upravljao I.K., koji je vršio radnju preticanja drugog vozila kojim je upravljao Lj.J., kojom prilikom je vozilo u kojem se prevozio poginuli Marko Simšić sletilo izvan kolovoza. Nadalje, zaključio je da se iz izvedenih dokaza ne može utvrditi da je poginuli na bilo koji drugi način doprinio nastanku štetnih posljedica. Takođe, konstatovao je da se odgovornost tužene za naknadu štete u konkretnom slučaju zasniva se na odredbama čl. 940. i 941. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 do 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tesktu: ZOO).
4. Po ocjeni Osnovnog suda, apelanti Gordana i Dragoljub Simšić, a i apelantica D.S. su osnovano potraživali naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova uslijed smrti bliskog lica u smislu člana člana 201. ZOO, s obzirom da su zajedno sa poginulim srodnikom živjeli do momenta njegove smrti i da se radi o porodičnoj zajednici roditelja i djece kao najužoj porodičnoj zajednici. Shodno tome, dosudio im je predmetnu naknadu u iznosima pobliže navedenim u izreci presude, smatrajući da ti iznosi predstavljaju pravičnu novčanu satisfakciju koja nema svrhu i ne može da im nadoknadi gubitak njihovog bliskog srodnika, ali da će im omogućiti da poboljšaju svoju životnu stuaciju i da tako bar u određenoj mjeri lakše podnesu gubitak koji osjećaju. O zahtjevu za naknadu materijalne štete, Osnovni sud je odlučio na osnovu odredbe člana 193. stav 1. ZOO, kojom je propisano da je lice odgovorno za nečiju smrt dužno da nadoknadi uobičajene troškove njegove sahrane. U vezi sa tim, konstatovao je da apelanti Dragoljub i Gordana Simšić po navedenom osnovu solidarno potražuju iznos od ukupno 9.446,30 KM. Međutim, ocijenio je da su ti troškovi po visini postavljeni preko uobičajenih troškova sahrane, koji po mišljenju tog suda iznose 2.000,00 KM na ime pogrebnih troškova i 3.000,00 KM na ime troškova izrade nadgrobnog spomenika. Osnovni sud je dosudio apelantima Dragoljubu i Gordani Simišić iznos od 2.000,00 KM na ime pogrebnih troškova, te iznos od 4.000,00 KM na ime troškova podizanja nadgrobnog spomenika, uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o mladoj osobi i da je uobičajeno da se mlađim osobama izrađuju nešto skuplji nadgrobni spomenici, zbog čega je im je dosuđen veći iznos na ime tih troškova. Međutim, odbio je zahtjev da se apelantici D.S. isplati iznos od 250,00 KM na ime troškova nabavke crnine, uz obrazloženje da je maloljetna i da nema svoje izvore prihoda, već da je izdržavaju roditelji, pa taj izdatak predstavlja izdatak roditelja koji je Sud imao u vidu kada je dosuđivao naknadu materijalne štete apelantima Dragoljubu i Gordani Simšić.
5. Osnovni sud je naveo da je apelantima dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja presude na osnovu člana 277. i člana 919 stav 2. ZOO, jer nisu prihvatili isplatu nespornog dijela štete, a sporni dio je utvrđen odlukom suda prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Zatim, naveo je da je na iznos naknade materijalne štete kamata dosuđena takođe od dana donošenja odluke, jer je pretežni dio tog zahtjeva tuženi ponudio dobrovoljno ispuniti. I na kraju, Osnovni sud je zaključio da apelanti na osnovu člana 386. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) imaju pravo na naknadu troškova predmetnog spora pobliže navedenih u obrazloženju presude, jer su sa zahtjevom uspjeli sa oko 70%.
6. Apelanti i tuženi su izjavili žalbe protiv Presude Osnovnog suda broj 071-0-P-06-002709 od 23. maja 2008. godine. Odlučujući povodom žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-
001731 od 28. oktobra 2008. godine, kojom je djelimično uvažio žalbu tuženog tako što je osporenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu odluke o nematerijalnoj šteti na taj način što je obavezao tuženog da na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica apelantima Dragoljubu i Gordani Simšić umjesto iznosa od po 12.000,00 KM isplati iznose od po 10.800,00 KM, te apelantici D.S. umjesto iznosa od 10.000,00 KM isplati iznos od 9,900,00 KM. Takođe, Okružni sud je predmetnom presudom djelimično uvažio i žalbu apelanata, te je preinačio osporenu presudu u odbijućem dijelu odluke o naknadi materijalne štete tako što je obavezao tuženog da na ime naknade materijalne štete apelantima Dragoljubu i Gordani Simšić umjesto iznosa od 6.000,00 KM isplati iznos od 6.300,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 2.300,00 KM počev od 17. oktobra 2006. godine kao dana nastanka štetnog događaja do isplate, te na iznos od 4.000,00 KM počev od 18. novembra 2006. godine kao dana izdavanja računa do isplate. Takođe, preinačio je osporenu presudu u pogledu odluke o troškovima postupka, tako što je obavezao tuženog da na ime troškova prvostepenog postupka umjesto iznosa od 4.914,00 KM isplati iznos od 6.302,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 23. maja 2008. godine kao dana donošenja prvostepene presude. U ostalom dijelu odbio je žalbu apelanta i potvrdio je prvostepenu presudu u preostalom odbijajućem dijelu odluke o naknadi materijalne štete i zakonskoj zateznoj kamati na iznos nematerijalne štete. Pored toga, Okružni sud je predmetnom presudom obavezao tuženog da tužiocima na ime troškova žalbenog postupka isplati iznos od 83,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom pod 28. oktobra 2008. godine, do isplate.
7. U obrazloženju presude, Okružni sud je konstatovao da su osnovani prigovori tuženog da je Osnovni sud prilikom dosuđivanja naknade nematerijalne štete apelantima Dragoljubu i Gordani Simišić prekoračio tužbeni zahtjev, kao i da nije cijenio doprinos poginulog nastanku saobraćajne nezgode. Naime, Okružni sud je primjetio da su tužioci na ročištu održanom 29. aprila 2008. godine smanjili iznose koje su potraživali kao naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica sa iznosa od po 12.000,00 KM, na iznose od po 11.000,00 KM. Shodno tome, zaključio je da je Osnovni sud dosuđivanjem apelantima Dragoljubu i Gordani Simišić iznose od po 12.000,00 KM na ime nematerijalne štete prekoračio tužbeni zahtjev i time povrijedio odredbu člana 2. stav 1. ZPP-a. Pored toga, ocijenio je da je Osnovni sud kod činjenice da su apelanti priznali postojanje doprinosa poginulog u nastanku saobraćajne nesreće, kako na ročištu za glavnu raspravu (u procentu od 10%), tako i u pokušaju vansudskog poravnanja (u procentu od 20%), bio dužan postojanje doprinosa smatrati priznatom činjenicom, pa prema ostalim dokazima u spisu ocijeniti koliki je taj doprinos. Okružni sud je utvrdio da doprinos poginulog, koji je pristao na vožnju sa vozačem za kojeg je znao da je pod uticajem alkohola iznosi 10%, te je zatim zaključio da bi iznos od 12.000,00 KM bio pravičan i adekavatan iznos naknade nemeterijalne štete apelantima Dragoljubu i Gordani Simišić odnosno iznos od 11.000,00 KM za apelanticu D.S., koji uz umanjenje po osnovu doprinosa od 10% za apelante Dragoljuba i Gordanu Simišić iznosi 10.800,00 KM, a apelanticu D.S. 9.900,00 KM. Vezano za dosuđeni iznos naknade materijalne štete, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud ispravno cijenio da su opravdano veći troškovi za izgradnju spomenika jer je riječ o mlađoj osobi, ali da je isto mjerilo trebao primijeniti i na ostale troškove i kod odmjeravanja troškova sahrane cijeniti da su s obzirom na to troškovi veći od uobičajnih, kao i da nije mogao zanemariti činjenicu da je poginuli živio sa porodicom u Banjoj Luci, a da je sahrana obavljena u Drvaru i da su stoga preostali troškovi veći u odnosu na situaciju kada se poginuli sahranjuje u mjestu u kojem živi. Shodno tome, po ocjeni Okružnog suda pravičan iznos naknade za ovaj vid štete bi iznosio 7.000,00 KM, što po osnovu umanjenja doprinosa od 10% ukupno iznosi 6.300,00 KM.
8. Nadalje, Okružni sud je konstatovao da je kod dosuđenja zakonske zatezne kamate na iznos dosuđene naknade štete valjalo primjeniti odredbu člana 186. ZOO, kojom je propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, te odredbu člana 277. istog zakona, koja propisuje da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. Zatim, istakao je da je za dosuđenje kamata kod naknade materijalne štete relevantno je u kojem trenutku su oštećenici otklonili štetu, pa tako ako oštećenik sam otkloni štetu prije donošenja sudske odluke, zatezna kamata teče od dana kada je šteta otklonjena odnosno kada su učinjeni troškovi radi otklanjanja štete. Okružni sud je utvrdio da su prema računu za izradu spomenika, oštećeni te troškove isplatili sa danom izdavanja računa tj. 18. novembrom 2006. godine, pa je zaključio da je na taj iznos valjalo dosuditi zakonsku zateznu kamatu od navedenog dana. Takođe, konstatovo je da su preostali troškovi vezani za sam čin sahrane, odnosno da prethode sahrani, pa je uzimajući u obzir činjenicu da se po pravilu pokojnik sahranjuje najkasnije u roku od dva dana od dana smrti, a da pripreme za sahranu počinju teći podmah po saznanju za smrt, ocijenio da je na preostali iznos dosuđenih materijalnih troškova valjalo dosuditi kamatu od dana štetnog događaja odnosno 17. oktobra 2006. godine. S druge strane, konstatujući da je iznos nematerijalne štete utvrđen tek sa danom donošenja prvostepene presude, ocijenio da je Osnovni sud pravilno dosudio zakonsku zateznu kamatu za taj vid štete od dana donošenja presude.
9. U odnosu na troškove postupka, Okružni sud je utvrdio da su apelanti postavili zahtjev za naknadu troškova prvostepenog parničnog postupka u iznosu od 12.517,00 KM, dok su žalbom tražili troškove sastava žalbe u iznosu od 951,00 KM. Po ocjeni tog suda opravdane troškove su činili troškovi pobliže opisani u obrazloženju predmetne presude koji ukupno iznose 7.161,00 KM. Konstatujući da je konačan uspjeh apelanata u predmetnom postupku 88%, Okružni je saglasno troškovima postupka, Tarifi o nagradama i naknadi troškova i uspjehu apelanata u postupku, utvrdio da apelantima pripada naknada troškova postupka u iznosu od 6.302,00 KM. Takođe, zaključio je da na iznos dosuđenih troškova postupka apelantima pripada pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostepene presude u smislu odredbe člana 277. ZOO. Pored toga, Okružni sud je zaključio da apelanti imaju pravo i na naknadu troškova žalbenog postupka srazmjerno uspješnosti izjavljene žalbe. U vezi sa tim, utvrdio je da apelanti žalbom pobijaju odbijajući dio zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM i odbijajući dio zahtjeva za naknadu materijalne štete u iznosu od 3.446,30 KM, što ukupno iznosi 4.446,30 KM. Konstatujući da su apelanti uspjeli sa žalbom samo u dijelu odluke o naknadi materijalne štete za iznos od 300,00 KM, Okružni sud je utvrdio da je njihov uspjeh u žalbenom postupku u procentu od 8,7%, što prema postavljenom zahtjevu za naknadu troškova žalbenog postupka od 951,00 KM iznosi 83,00 KM koji je i dosuđen apelantima, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
10. Apelanti smatraju da je osporenom presudom u dijelu u kojem je odlučeno o početku roka od kojeg počinje teći zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, žale se da je proizvoljan stav redovnih sudova da zakonska zatezna kamata na dosuđenu nematerijalnu štetu počinje teći od dana presuđenja, a ne od dana nastanka štetnog događaja. Tvrde da je taj stav u suprotnosti sa odredbama čl. 186., 277. i člana 919. ZOO. Navode da iz odredbi člana 186. i 277 ZOO jasno proizilazi da pravo i obaveza na naknadu štete nastaju u momentu prouzrokovanja odnosno nastanka štete i da od tog momenta počinje teći i rok zastarjelosti za ostvarivanje prava na naknadu štete. Ističu da takvo pravno shvatanje zastupa i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP-1433/06 od 13. septembra 2007. godine. Apelanti smatraju da momentom nastanka štete, pored prava i obaveze na naknadu nematerijalne štete, nastaju i dospijevaju pravo i obaveza na naknadu zakonskih zateznih kamata. Tvrde da odredba člana 186. ZOO ima karakter opšteg pravila o nastanku i dospjelosti prava i obaveze na naknadu štete, a da na takav zaključak upućuje i činjenica da u okviru odredaba o naknadi nematerijalne štete ne postoji posebna odredba o momentu nastanka i dospjelosti prava i obaveze za naknadu ove vrste štete. Takođe, žale se da su u uspjeli u parnici sa 88%, odnosno da nisu uspjeli samo u neznatnom dijelu, te smatraju da za tuženog zbog tog dijela nisu nastali nikakvi troškovi i da je shodno tome Okružni sud u skladu sa odredbom člana 386. stav 3. ZPP-a trebao obavezati tuženog da im nadoknadi sve prouzrokovane troškove koji iznose 7.161,00 KM.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelancioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu u suštini odnose na navodnu proizvoljnu primjenu prava od strane redovnog suda prilikom određivanja datuma početka obračuna toka zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose nematerijalne štete štete, te prilikom dosuđivanja troškova postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu zbog proizvoljne primjene prava od strane redovnih sudova u odnosu na određivanje početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti praksa Ustavnog suda iz predmeta AP 1433/06 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine) na koji su se pozvali apelanti. Naime, u navedenom predmetu Ustavnog suda postupak se vodio pred redovnim sudovima povodom tužbe za naknadu materijalne štete, te je predmetnom odlukom Ustavnog suda utvrđeno je da je proizvoljan stav redovnog suda u pogledu dosuđivanja zakonske zatezne kamate kod materijalne štete od dana donošenja prvostepene odluke, dok se u konkretnom slučaju apelant žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova prilikom određivanja početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete, što nije ista situacija kao u navedenom predmetu.
15. Nadalje, nasuprot navodima apelanata, Ustavni sud u predmetnom slučaju ne vidi ništa arbitrarno u primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova prilikom određivanja početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete od dana donošenja prvostepene presude i smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u tom pogledu.
16. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu zbog proizvoljne primjene prava od strane Okružnog suda prilikom određivanja troškova postupka, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud osporenom presudom utvrdio da su apelanti djelimično uspjeli u predmetnom postupku, pa im je zbog toga dosudio srazmjeran dio troškova. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasne razloge za takvu svoju odluku, te smatra da u osporenoj odluci Okružnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, nema ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u primjeni propisa.
17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Iz navoda apelacije proizilazi da apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).
19. Apelanti u apelaciji ničim nisu potkrijepili navode o diskriminaciji u odnosu na navedena prava, niti su uz apelaciju dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti mogućim i vjerovatnim ove navode, a na drugačiji zaključak ne upućuju ni dokumenti predočeni Ustavnom sudu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni pa u skladu s tim zaključuje da apelnti nemaju „opravdan zahtjev“ da se pozivaju na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović