Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1750/11 (A. M.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1750/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1750/11, rješavajući zahtjev Abdulaha Mataradžije za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Abdulaha Mataradžije za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Abdulah Mataradžija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog kojeg zastupa Nedim Begović, advokat iz Visokog, podnio je 14. aprila 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000269 09 Rev od 6. januara 2011. godine. Apelant je, 16. jula 2011. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Rješenja Općinskog suda broj 41 0 I 023683 11 I od 20. aprila 2011. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 330/01 od 23. decembra 2005. godine tužbeni zahtjev Ediba Džabije (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud utvrdi da mu, ili njegovom punomoćniku advokatu Draganu Mićunoviću, po osnovu neosnovanog bogaćenja apelant vrati dug u iznosu od 10.461,40 KM sa zakonskom kamatom počev od 28. juna 1996. godine pa do isplate, odbijen je u cjelosti.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je nesporno da je tužitelj sa svog bankovnog računa kod Austrijske banke apelantu doznačio 21. juna 1996. godine iznos od 6.284,00 USD, te da je isti iznos tužitelj, apelantu doznačio i 28. juna 1996. godine. Ovi navodi su potvrđeni i uvidom u bankovni izvod Bank Austrija sa ovjerenim prevodom. Navedeno je da iz ovjerenog prevoda, izvoda Bank Austrija od 14. marta 1997. godine, dostavljenog tužitelju slijedi da je navedena banka apelantu, na osnovu faxa primljenog od tužitelja prebacila novac, a nakon sedam dana tužitelj je naloge za isplatu poslao poštom, bez napomene da su to samo potvrde ranije faksiranih naloga, pa je banka ponovno izvršila prenos novca. U konkretnom slučaju izvedenim dokazima, utvrđeno je da je banka dva puta, greškom, sa računa tužitelja isplatila iznose od po 6. 284,00 USD, čime je na strani apelanta došlo do sticanja bez osnova u smislu člana 210. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je dalje obrazložio da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio da se apelant obaveže da njemu ili njegovom punomoćniku vrati iznos od 10.464,40 KM sa zakonskom kamatama počev od 28. juna 1996. godine. Kako je visina tužbenog zahtjeva sporna, a tužitelj nije predložio izvođenje dokaza kojim bi se utvrdilo koliko je iznosilo 6. 248,00 USD u vrijeme kada je isplata izvršena u konvertibilnim markama, to se navedena činjenica mogla utvrditi dostavljanjem izvoda iz Centralne banke BH ili vještačenjem po vještaku finansijske struke. Općinski sud je istakao da je tužitelj samo naveo da je iznos od 6. 284,00 USD preračunat u KM po srednjem kursu Centralne banke BH, na dan 2. decembra 2005. godine. Općinski sud je zbog naprijed navedenih razloga tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

4. Protiv navedne presude tužitelj je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-08-000 526 od 18. juna 2009. godine kojom je žalbu tužitelja odbio i presudu prvostepenog suda potvrdio.U obrazloženju presude je navedeno da iz sadržaja spisa proizilazi da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio da mu apelant po osnovu neosnovanog bogaćenja vrati dug u iznosu od 10.464,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, obrazlažući opravdanost svog zahtjeva greškom banke na način da je banka u Austriji kod koje je imao otvoren račun bez njegovog naloga dva puta 21. juna 1996. godine i 28. juna 1996. godine doznačila iznos od po 6.284,00 USD sa računa tužitelja na račun apelanta, umjesto jedne odobrene transakcije, te da se apelant neosnovano obogatio za iznos od 6.284,00 USD. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode tužitelja o povredi odredaba parničnog postupka navodeći da izreka presude nije u suprotnosti sa obrazloženjem te da su u obrazloženju dati određeni i jasni razlozi zašto je tužbeni zahtjev odbijen. Također, je ocijenio da nije osnovan ni žalbeni razlog da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Nadalje navodi da, među strankama nije sporno da su bile u poslovnom odnosu i da je tužitelj tokom 1996. godine dva puta na račun apelanta doznačio novčana sredstva od po 6.284,00 USD. Međutim, uz nesporne činjenice da je izvršena doznaka novčanih sredstava na račun apelanta, tužitelj nije dokazao činjenice kojima bi se utvrdilo neosnovano obogaćenje na strani apelanta, niti u kom iznosu obzirom da visinu tužbenog zahtjeva tužitelj nije dokazao. Nadalje, sud ističe da nije prihvatljiva tužiteljeva tvrdnja da je sud precizirani tužbeni zahtjev tužitelja na glavnoj raspravi održanoj 2. decembra 2005. godine trebao prihvatiti na osnovu predložene konverzije dolara u KM kao opšte poznatu činjenicu, a prema kursnoj listi Centralne banke Bosne i Hercegovine kada je taj dokaz tužitelj dostavio tek uz žalbu. Nadalje se navodi da se iz razloga žalbe može zaključiti da se žalitelj ne slaže sa uvjerenjem koje je prvostepeni sud stekao na temelju rezultata cjelokupnog postupka te da se samo zbog toga ne može u žalbi tvrditi da je izostala pravilna ocjena dokaza, imajući u vidu da tužitelj činjenice na kojima je zasnovao tužbeni zahtjev nije dokazao kako je to propisano odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, je ocijenio neprihvatljivim žalbeni prigovor da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo zaključujući da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva koja je bila sporna, odnosno da je pogrešno tumačio odredbe člana 125. citiranog zakona. Kantonalni sud je zaključio da žalbeni razlozi iz kojih tužitelj pobija osporenu presudu nisu ostvareni, jer je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje koje u postupku kod prvostepenog suda nije bilo sporno pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelja odbio sa tužbenim zahtjevom.

5. Protiv navedene presude Kantonalnog suda tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio Presudu broj 70 0 P 000269 09 Rev od 6. januara 2011. godine kojom je reviziju tužitelja djelimično usvojio i djelimično preinačio obje presude nižestepenih sudova tako da je naloženo apelantu da tužitelju plati iznos od 6.248,00 USD (koji ne može preći iznos od 10.464,40 KM) sa zakonskom kamatom plativom u USD po stopi koju banke isplaćuju na devizne štedne uloge po viđenju, u mjestu plaćanja počev od 28. juna 1996. godine do isplate. U preostalom dijelu odluke o glavnoj stvari preko dosuđenog iznosa, i u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama preko dosuđenih, revizija je odbijena. Apelant, je obavezan tužitelju da naknadi troškove postupka u iznosu od 2.458,00 KM, a apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije je odbijen. Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja spisa predmeta proizilazi da je tužitelj tužbu podnesenu 4. juna 2001. godine, konačno uredio i tužbeni zahtjev precizirao na ročištu za glavnu raspravu održanu 2. decembra 2005. godine i opredijelio na obavezu da mu apelant plati iznos od 10.464,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. juna 1996. godine, pa do isplate. Vrhovni sud je istakao da je postojala procesno pravna obaveza prvostepenog suda, sadržana u odredbama člana 2. stav 1. ZPP da odluči u granicama navedenog zahtjeva koji je tužitelj stavio u parnici, primjenjujući, kako je određeno stavom 2. navedenog člana, materijalno pravo po vlastitoj ocjeni pri čemu nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Vrhovni sud je dalje naveo da budući da iz činjeničnog stanja proizilazi da je na osnovu naloga za isplatu tužitelja upućenog putem faksa, sa bankovnog računa tužitelja kod «Bank Austrija» apelantu 21. juna 1996. godine doznačen iznos od 6.284,00 USD, a po primljenom istom nalogu za isplatu u originalu, poslatog poštom, putem iste banke sa istog računa tužitelja apelantu 28. juna 1996. godine doznačen isti iznos. Na navedeni način banka je, dva puta, greškom sa računa tužitelja, a po njegovom nalogu, isplatila apelantu iznose od po 6.284,00 USA. Dakle tužitelj je, dva puta, platio isti dug. Prvostepeni sud je utvrdio da je na strani apelanta došlo do sticanja bez osnova u smislu odredbi člana 210. stav 2. ZOO, što bi podrazumjevalo, u smislu navedenih odredbi, te odredbi čl. 212. i 214. ZOO, da predstoji obaveza vraćanja onoga što je stečeno bez osnova. Prema ocjeni Vrhovnog suda stav nižestepenih sudova nema uporište u odredbama materijalnog prava važećim u vrijeme nastanka spornog odnosa. Naime tužitelj je, kako je već izloženo, opredijelio tužbeni zahtjev kao obavezu apelanta da tužitelju isplati iznos od 10.464,40 KM koji predstavlja protivrijednost iznosa od 6.284,00 USD izražanom u KM na dan 2. decembar 2005. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. juna 1996. godine, pa do isplate, u granicama kog tužbenog zahtjeva je predstojala obaveza suda prilikom raspravljanja i odlučivanja. Prema navedenom, zavisno od pravila materijalnog prava primjenom kojih će se razrješiti sporni odnos, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi ne bi počinili povredu odredaba parničnog postupka time što bi u okviru ovako opredjeljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, prihvatili da je u istom sadržan i zahtjev za isplatu u USD do iznosa koji predstavlja njegovu protivvrijednost u KM, pa, za slučaj da tužitelju, u skladu sa pravilima materijalnog prava, pripada pravo na isplatu u USD, obavežu apelanta da isplati određeni iznos u USD, umjesto u KM, kako glasi tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je istakao da dosljedno navedenom, slijedom činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova da je na opisani način banka dva puta greškom sa računa tužitelja, po njegovom nalogu, isplatila apelantu iznose od po 6.284,00 USD, dakle da je tužitelj dva puta platio isti dug, čime je u korist apelanta došlo do sticanja bez osnova navedenog iznosa, u smislu odredbi člana 210. stav 2. ZOO, čime, saglasno odredbi člana 212. ZOO predstoji njegova obaveza vraćanja onoga što je stečeno bez osnova, dakle iznosa od 6.284,00 USD, a ne protivvrijednosti navedenog iznosa u KM. Pravilnom primjenom materijalnog prava sadržanog u navedenim odredbama proizilazi obaveza apelanta na vraćanje navedenog iznosa, dosljedno čemu se, djelimičnim usvajanjem revizije tužitelja, u navedenom dijelu pobijanu presudu trebalo preinačiti, obavezivanjem apelanta na isplatu navedenog iznosa, koji ne može preći iznos od 10.464,40 KM. Vrhovni sud je dalje naveo da budući da je tužitelj danom sticanja navedenog iznosa 28. juna 1996. godine znao da mu je iz istog osnova 21. juna 1996. godine po nalogu tužitelja doznačen isti iznos od 6.284,00 USD, koji je zadržao čime je tužitelj isti dug platio dva puta, po ocjeni Vrhovnog suda je tim danom postao nesavjestan sticalac onoga što je primio, dakle iznosa od 6.284,00 USD, čime saglasno odredbama člana 214. ZOO, mora kada vraća ono što je stekao bez osnova platiti i zatezne kamate od dana sticanja, dakle 28. juna 1996. godine, dosljedno čemu se imao obavezati na njihovo plaćanje počev od navedenog dana. Vrhovni sud je istakao da je Odluka o visini stope zakonske kamate donesena saglasno odredbama člana 277. stav 1. ZOO po stopi koju banke isplaćuju na štedne uloge po viđenju.

6. Nakon toga, na zahtjev tužitelja pred Općinskim sudom pokrenut je postupak prinudnog izvršenja radi naplate dosuđenog iznosa pod brojem 41 0 I 023683 11 I i određeno predloženo izvršenje pljenidbom mjesečnih primanja izvršenika [apelanta] koja ostvaruje kod poslodavca «VISOKOGAS» d.o.o Visoko.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ističe da mu u postupku pred Vrhovnim sudom nije data mogućnost da učestvuje u postupku i omogućeno mu da raspravlja u postupku pred sudom. Donošenjem osporene presude kojom se on po prvi put obavezuje na isplatu i vraćanje novca, Vrhovni sud je povrijedio navedena prava i princip kontradiktornosti zagarantovan članom 6. Evropske konvencije. Apelant, je zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se naložilo blagajni Društva «VISOKOGAS» d.o.o Visoko da ne provodi postupak izvršenja po Rješenju Općinskog suda broj 41 0 I 023683 11 I od 20. aprila 2001. godine do donošenja odluke o apelaciji. Apelant, također, navodi da postoji opravdana mogućnost da se postupkom Općinskog suda dovede u tešku finansijsku situaciju.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1750/11 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio