Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2400/11 (D. M.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2400/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. rujna 2011. godine, u predmetu broj AP-2400/11, rješavajući zahtjev Dejana Miloševića za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 5. i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neutemeljen zahtjev Dejana Miloševića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dejan Milošević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine kojeg zastupa Dušan Tomić, odvjetnik iz Sarajeva podnio je 8. lipnja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 000427 11 Kžž od 26. travnja 2011. godine i broj 12 0 K 000427 10 Kžk od 14. listopada 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 8. rujna 2011. godine dostavio dodatnu dokumentaciju.
2. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 000427 08 K od 29. svibnja 2009. godine apelant je oslobođen od optužbe da je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz članka 224. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu KZ RS-a).
3. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je Okružno tužiteljstvo u Bijeljini optužilo apelanta za kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz članka 224. stavak 2. KZ RS-a, ali je na glavnom pretresu izmijenilo činjenični osnov i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, tako da je apelantu stavilo na teret kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz članka 224. stavak 1. istog zakona. Okružni sud je dalje naveo da optužnica na pogrešan način predstavlja obilježja predmetnog kaznenog djela, budući da se poziva na Zakon o proizvodnji i prometu opojnih droga, a u vrijeme izvršenja kaznenog djela važio je Zakon o sprječavanju i suzbijanju zlouporabe opojnih droga. S tim u svezi, Okružni sud je zaključio da je optužnica pogrešna i nerazumljiva. Nadalje, da su utemeljeni prigovori obrane vezani za korištenje dokaza koji su dobiveni poduzimanjem posebnih istražnih radnji (transkripti prisluškivanih razgovora i SMS poruke apelanta sa svjedocima i između svjedoka, tehničke snimke presretnutih razgovora, izvještaji o sprovođenju istražnih radnji, iskazi svjedoka P.B. S.M. Ž.K., naredba o određivanju pretresa kuće svjedoka Z.S., apelantovog djeda, zapisnik o pretresu, zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta, fotodokumentacija, naredba o određivanju vještačenja psihoaktivne supstance, nalaz i mišljenje Kriminalističko –tehničkog centra MUP-a RS-a, te iskazi vještaka i svjedoka D.S., Z.S., M.S., M.B. i D.G.). Kako se do ostalih dokaza došlo na temelju izvornih dokaza (transkripti razgovora i SMS poruke) koji su nezakoniti, to su i ostali dokazi nezakoniti. Okružni sud je istakao da sukladno odredbi članka 230. Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS-a) ne mogu se koristiti kao dokazi informacije i podaci koju su dobiveni poduzimanjem istražnih radnji iz članka 226. istog zakona (opće odredbe o posebnim istražnim radnjama) ako se ne odnose na kazneno djelo navedeno u članku 227. točka g) ZKP-a (mora biti djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine). Budući da se apelant tereti za kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz članka 224. stavak 1. KZ RS-a, za koje je predviđena kazna zatvora od jedne do deset godina, nije ispunjen uvjet od najmanje tri godine da bi se odredile posebne istražne radnje. Vezano za prigovore obrane da je pretres kuće apelantovog djeda (svjedoka Z.S.) izvršeno bez zakonite naredbe za pretres, Okružni sud je istakao da su utemeljeni, jer naredba nije bila jasna i izričita, niti je sudac za prethodni postupak postupio u smislu članka 120. stavak 3. ZKP-a koji propisuje postupanje kada je podnesen usmeni zahtjev za pretres. Okružni sud je naveo i da postoje i kontradiktornosti u dokazima koji se odnose na pronađene predmete (opojnu drogu).
4. Okružni sud je zaključio da se radilo o nezakonitom pretresu kuće svjedoka Z.S., da su dokazi pribavljeni povredom ljudskih prava i nezakonitim pretresanjem, te da su dokazi koji su pribavljeni na temelju tih dokaza nezakoniti, tako da se ne mogu se koristiti niti se na njima može temeljiti sudska odluka. Preostali zakoniti dokazi iskazi svjedoka su po sadržaju i kvalitetu takvog značaja da se njima ne mogu potvrditi navodi optužnice.
5. Odlučujući o žalbi Okružnog tužiteljstva u Bijeljini, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 12 0 K 000 427 09 Kž od 4. veljače 2010. godine kojom je žalbu uvažio, ukinuo prvostupanjsku presudu i odredio održavanje glavnog pretresa.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 K 000427 10 Kžk od 14. listopada 2010. godine apelant je oglašen krivim zato što je u vrijeme i na način naveden u izreci presude počinio kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz članka 224. stavak 1. KZ RS-a. Vrhovni sud osudio je apelanta na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Istom presudom određeno je da se da se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 12. rujna 2008. godine do 10. listopada 2008. godine. Također istom presudom Vrhovni sud izrekao je mjeru sigurnosti kojom se od apelanta oduzima oduzima opojna droga heroin u količini od 2.024,83 grama, te obvezao apelanta na troškove kaznenog postupka.
7. Obrazlažući odluku, Vrhovni sud je naveo da se zakonitost sprovođenja posebnih istražnih radnji ocjenjuje prema vremenu kada je ta radnja poduzeta, tako da nije pravilan stav prvostupanjskog suda da je za ocjenu zakonitosti posebne istražne radnje od značaja izmjena pravne kvalifikacije iz optužnice. Naime, zakonitost istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja cijeni se prema vremenu poduzimanja te radnje, tako da se ne može primijeniti odredba 230. ZKP-a RS-a kojom su regulirani tzv. slučajni nalazi i koje se primjenjuje u situaciji kada se prilikom provođenja istražne radnje dođe do informacija koja se odnose na drugo kazneno djelo. S tim u svezi nema razloga da se ne prihvate iskazi svjedoka P.B., S.M., Ž.K., M.T., D.S., Z.S., M.S., M.B. i D.G., iskaz vještaka, naredba o pretresu i zapisnik o pretresu kuće Z.F., zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta, naredba o određivanju vještačenja psihoaktivne supstance i nalaz i mišljenje Kriminalističko –tehničkog centra MUP-a RS-a. Vrhovni sud je istakao da navedene dokaze nije moguće primijeniti odredbe članak 10. stavak 3. ZKP-a. Nadalje, da nije pravilan stav prvostupanjskog suda u svezi sa naredbom o pretresu kuće svjedoka Z.S.. Naime, radi se o potpuno jasnoj i izričitoj naredbi, a zakonitost pretresanja se cijeni prema vremenu njenog poduzimanja, tako da to što je sudac za prethodni postupak propustio postupiti u smislu članka 120. stavak 3. ZKP-a ne utječe na zakonitost radnje.
8. Vrhovni sud je zaključio da je nesporno da je u kući Z.S. apelantovog djeda, pronađena droga, jer navedeno slijedi iz materijalnih dokaza (zapisnika o dobrovoljnoj predaji predmeta i kemijskog vještačenja), da je drogu ostavio apelant potvrđuju iskazi svjedoka D.S. i djelomično iskaz Z.S., te da iskaza drugih svjedoka nedvojbeno proizilazi da je apelant počinio predmetno kazneno djelo.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud donio je presudu broj 12 0 K 000427 11 Kžž od 26. travnja 2011. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio presudu pretresnog vijeća Vrhovnog suda. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav pretresnog vijeća vezano za zakonitost posebne istražne radnje, odnosno da se zakonitost cijeni prema vremenu poduzimanja te radnje. U konkretnom slučaju ta radnja je određena rješenjem od 7. veljače, 6. ožujka i 4. travnja 2008. godine zbog kaznenog djela iz članka 224. stavak 2 u svezi sa stavkom 1. KZ RS-a, ne prema kasnijoj blažoj pravnoj kvalifikaciji djela prema izmijenjenoj optužnici, kojom se apelant tereti za djelo iz stavka 1. ovog članka. Vezano za stav pretresnog vijeća u svezi zakonitosti usmene naredbe za pretres, Vrhovni sud je istakao da je pravilan, jer kasniji propust suca za prethodni postupak ne utječe na zakonitost radnje pretresa. U odnosu na žalbene navode u svezi utvrđenog činjeničnog stanja Vrhovni sud je istakao da nisu utemeljeni, jer je pretresno vijeće nakon pojedinačno ocjene svih dokaza, te njihove međusobne veze pravilno zaključilo da je apelant počinio predmetno djelo.
10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant navodi da je Vrhovni sud cijelo vrijeme bio pristran, da je preuzeo ulogu tužiteljstva, da izmijenjena optužnica nije imala izgleda da bude prihvaćena jer su pogrešno predstavljena i opisana posebna obilježja kaznenog djela, da je pretres kuće svjedoka Z.S. bio nezakonit, te da je vršeno nezakonito prisluškivanje.
11. Apelant kao razloge za usvajanje privremenu mjeru navodi da je srčani bolesnik, da je operirao srce zbog čega je pušten iz pritvora Rješenjem Okružnog suda od 10. listopada 2008. godine. Apelant ističe da ukoliko se u ovakvom zdravstvenom stanju uputi na izdržavanje kazne zatvora postoji mogućnost da će nastati teške posljedice opasne po njegov život koje više nikada neće moći otkloniti. Apelant je dostavio Rješenje Okružnog suda broj 12 0 K 000427 08 Kps od 10. listopada 2008. godine kojim je apelantu ukinut pritvor, te naloženo da se odmah pusti na slobodu. U obrazloženju je navedeno da kako apelant boluje od teškog srčanog oboljenja koje je komplicirano sa urođenom bolesti hemofilije tipa „B“, to je konstatirano da nije potrebno primijeniti mjeru daljnjeg zadržavanja apelanta u pritvoru, jer bi njegov daljni boravak u pritvoru pogoršao njegovo zdravstveno stanje.
12. Apelant je 8. rujna 2011. godine dostavio Rješenje Okružnog suda broj 12 0 K- 002383 11 Iksž od 26. kolovoza 2011. godine kojim se odbija kao neutemeljena apelantova žalba na rješenje Predsjednika Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-IKS-11-000 082 od 22. lipnja 2011. godine. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je pravilna odluka Predsjednika Osnovnog suda u Bijeljini koji je odbio apelantovu molbu za odlaganje izdržavanja kazne zatvora budući da nije ispunjen niti jedan uvjet iz članka 69. stavak 1. od a) do i) Zakona o izvršenju kaznenih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske broj 12/10). Naime, prema navedenim odredbama odlaganje izvršenja kazne zatvora može se dopustiti ako je podnositelj molbe obolio od teže akutne bolesti, a kako iz navoda molbe i žalbe i priloženih nalaza ne proizilazi da je apelant obolio od teže akutne bolesti to je pravilna odluka Predsjednika Osnovnog suda u Bijeljini.
13. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tijekom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. U konkretnom slučaju, apelant navodi da je teški srčani bolesnik, te da bi upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora prije konačne odluke o apelaciji mogle nastati teške posljedice opasne po njegov život koje više nikada neće moći otkloniti.
16. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o teškom zdravstvenom stanju. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. lipnja 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
17. Ustavni sud uočava da je apelant u smislu Zakona o izvršenju kaznenih sankcija Republike Srpske podnosio molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora u kojoj je isticao da je teški srčani bolesnik. Međutim, navedeno su ispitivali i Osnovni i Okružni sud koji su odbili molbu zato što se odlaganje izvršenja kazne zatvora može dopustiti ako je podnositelj molbe obolio od teže akutne bolesti, a u konkretnom slučaju niti iz navoda molbe i žalbe, niti iz priloženih nalaza ne proizilazi da je apelant obolio od teže akutne bolesti.
18. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, a kod činjenice da je apelant kao razlog za usvajanje privremenu mjeru neveo teško zdravstveno stanje, Ustavni sud nalazi da nije dovoljno samo isticanje ovih navoda odnosno da apelant nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi bili dovoljni da bi Ustavni sud usvojio zahtjev za privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neutemeljen.
19. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
21. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović