Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2613/11 (M.N. i B.N.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2613/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2613/11, rješavajući zahtjev M.N. i B.N. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev M.N. i B.N. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. M.N. i B.N.(u daljnjem tekstu: apelanti) iz Dervente, koje zastupaju Edina Rešidović i Vasvija Vidović advokatice iz Sarajeva i Slobodan Bilić advokat iz Dervente, podnijeli su 27. juna 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-31/10 od 3. marta 2001. godine i broj K-54/08 od 26. maja 2010. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud u odnosu na apelanata M.N. naložio prekid daljnjeg izdržavanja zatvorske kazne, a u odnosu na apelanta B.N. odlaganje izvršenja zatvorske kazne koje su im izrečene presudom Suda BiH broj Kž-31/10 od 3. marta 2001. godine kojom je izmijenjena presuda Suda BiH broj K-54/08 od 26. maja 2010. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Suda BiH broj K-54/08 od 26. maja 2010. godine, u krivičnom postupku protiv apelanata i još dvojice optuženih (S. V. i Č. M.), apelanti su oglašeni krivim što su u jesen 2006. godine do ljeta 2007. godine, vrbovali malodobnu M. I. i malodobnu B.D, s ciljem seksualnog iskorištavanja i iskorištavanja za prostituciju, tako što su iskoristili njihovu potrebu za novcem, emocionalnu nezrelost i umanjenu sposobnost da shvate značaj i posljedice svojih odluka i postupaka, a naročito da shvate značaj i posljedice odluke o stupanju u seksualne odnose sa drugim osobama, pa su obojica naveli malodobnu M. I. da od njih prima novac na zajam, a apelant M.N. je naveo i malodobnu B.D. da prima novac na zajam, dok je apelant B.N. naveo malodobnu M.I. da od njega prima vrijedne poklone, a M.N. obećanjem pomoći oko škole, da njima pružaju seksualne usluge, sve sa ciljem da ostvare vlast i uticaj nad malodobnom M. I. i malodobnom B. D. i da ih učine ovisnim o apelantima u odnosu na donošenje njihovih odluka, što su malodobna M. I. i malodobna B. D. prihvatile, usljed naprijed navedene situacije i okolnosti, te potrebe da se dokažu u okruženju svojih prijatelja i da se ne osjećaju manje vrijednim u okruženju svojih prijatelja, pa su apelantima počele pružati seksualne usluge za novac i druge koristi, postajući ovisne o apelantima, u odnosu na navedene potrebe, nakon čega su apelanti, sa istim ciljevima kao naprijed, koristeći i dalje istu situaciju i ostvarenu vlast i uticaj nad malodobnim M.I. i B.D. ovisnost malodobnih o njima, naveli. M.I. i B.D. da, radi ranije primljenog novca na zajam i drugih koristi poklona pružaju seksualne usluge i drugim osobama, njihovim prijateljima i poslovnim partnerima., pri čemu su ih za svo vrijeme posuđivanjem novca i davanjem poklona, kao i obećanjem pomoći u školi držali u stanju ovisnosti, u cilju iskorištavanja njihove prostitucije i drugih oblika seksualne eksploatacije, a što je suprotno Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine i protivno Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima djeteta i drugim Konvencijama“ čime su počinili krivično djelo-trgovina ljudima iz člana 186. stav 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) pa im je Sud BiH izrekao kazne zatvora u trajanju od po jedne godine u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru pobliže navedeno u presudi. Presudom su apelanti obavezani na plaćanje troškova krivičnog postupka čija će se visina utvrditi posebnim rješenjem nakon pribavljanja potrebnih podataka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred tim sudom u kojem su provedeni brojni dokazi saslušanjem poimenično navedenih svjedoka, brojnim detaljno navedenim vještačenjima i uvidom u brojnu dokumentaciju također detaljno navedenu u presudi, utvrđeno da su, između ostalih, apelatni počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Sud BiH je obrazložio da uvjerenje Suda da su apelanti počinili radnje koje im se stavljaju na teret prvenstveno proizlazi iz iskaza svjedoka - oštećenih M.I., B.D. i S.I, te svjedoka B.N. i svjedoka odbrane V.R. kao i na osnovu vještačenja i drugih materijalnih dokaza, koje se mogu dovesti u vezu sa opisanim radnjama. Navedeno je da je optužnicom je Tužilaštvo radnje apelanata kvalifikovalo kao saizvršilačke, ali da je Sud BiH našao da provedeni dokazi ukazuju na drugačije stanje stvari, odnosno da nema dokaza da su apelanti radnje činili kao saizvršioci, na bazi međusobne podjele uloga zbog čega je sud izvršio izmjenu kvalifikacije djela u ovom slučaju, u smislu da apelantima nije stavljeno na teret saizvršilaštvo. Sud BiH je naveo da je ocijenio da su apelanti djelovali samostalno svaki za sebe u okviru svoje namjere, načina vrbovanja i svrhe iskorištavanja. Nadalje, navedeno je da je odnosu na apelanta B.N. na osnovu iskaza oštećenih utvrđeno da su se oštećene na način, na mjestu i u vrijeme pobliže navedeno u presudi, upoznale sa apelantom i na koji način su se odvijali događaji koji su doveli do navedenog krivičnog djela te je, s tim u vezi, Sud BiH naveo da je „uvjerenje Suda da je upravo na opisani način, optuženi ostvario radnju vrbovanja oštećene M.I., dakle prevarom i obmanom, izdajući se za njenog prijatelja, osobu na koju može računati da joj pomogne u nevolji. Optuženi je davanjem novca i poklona stvarao osjećaj zahvalnosti i ovisnosti, iako pokloni možda i nisu biti naročito vrijedni, kako odbrana implicira, kod oštećene je stvoren dojam da dobija nešto što drugi nemaju, kako i sama navodi, čime je sasvim sigurno došlo do stvaranja povjerenja prema optuženom. Optuženi je tako, poduzeo sve potrebne radnje da zadobije povjerenje oštećene, a zatim iskazivanjem naklonosti privolio oštećenu M.I. da njemu i njegovim prijateljima i poslovnim partnerima pruža seksualne usluge. Optuženi je znao da oštećena nema mogućnosti da mu vrati primljeni novac, čime je unaprijed stvarao situaciju u kojoj će oštećena postati ovisna o njemu te raditi ono što on od nje zahtijeva. Oštećena također potvrđuje da joj je optuženi rekao da će „častiti" svoje prijatelje i poslovne partnere sa njom, a da ona ne smije tim ljudima reći čime se bavi, odnosno ne smije reći da pruža seksualne usluge za novac. Oštećena M.I. je opisala i seksualne odnose koje je imala sa prijateljima i poslovnim partnerima apelanta B.N. „
4. Osim toga, Sud BiH je u obrazloženju detaljno interpretirao i iskaze oštećenih B.D. i svjedoka poimenično navedenih u presudi, te je naveo da nije imao razloga ne prihvatiti iskaze oštećenih M.l. i B.D. i posumnjati u objektivnost njihovog iskaza. Odbrana je ukazivala na činjenicu da su oštećene samostalno i bez nadzora, odnosno bez bilo kakvog utjecaja optuženih pružale seksualne usluge i da su se u tome rukovodile naredbama oštećene M.I. ali da Sud BiH nije prihvatio takvu tezu odbrane nalazeći da se radi o konstrukciji odbrane sračunate u cilju otklanjanja ili umanjenja odgovornosti optuženih, za radnje koje im se stavljaju na teret. „Evidentno je da su oštećene, posebno M.I. pružale seksualne usluge u nekim situacijama i izvan kontrole optuženih, međutim, kao stoje naprijed istaknuto, nije neophodno da postoji potpuna kontrola nad oštećenim da bi se ostvarila bitna obilježja predmetnog krivičnog djela, dovoljna je povremena, ciljna kontrola koja je postignuta preduzimanjem opisanih radnji a u cilju da se postigne privola nad osobom da ona učini nešto što će rezultirati njenim dovodjenjem u situacije gdje će biti predmet izrabljivanja, što se desilo i u konkretnom slučaju, pa je svrha izrabljivanja ostvarena iskorištavanjem prostitucije oštećenih M.I. i B.D., kao i seksualnim iskorištavanjem tada malodobnih oštećenih za vlastito zadovoljstvo. Oštećene su saglasno navodile da im je optuženi govorio da ne smiju pričati muškarcima sa kojima su imale seksualne odnose da se one bave prostitucijom za novac, da ne smiju od njih tražiti novac, već da će im on isti davati. Optuženi je novac davao najčešće unaprijed, a onda je seksualno izrabljivao na račun ranije posuđivanog novca i poklona.“
5. Nadalje, Sud BiH je naveo iskaze oštećenih i svjedoka na osnovu kojih je utvrđeno da je i apelant M.N. izvršio djelo koje mu je stavljeno na teret te je u vezi s tim naveo da je odbrana je u toku unakrsnog ispitivanja ukazivala na kontradiktornosti u izjavama oštećene M.I. u pogledu vremena upoznavanja sa apelantom M.N. ali da je Sud BiH prihvatio pojašnjenje koje je oštećena dala, navodeći da se ne može sjetiti konkretnih datuma, s obzirom na protek vremena. Nadalje, navedeno je da je oštećena B.D. u cijelosti potvrdila navode oštećene M.I., opisujući na gotovo identičan način događanja detaljno navedena u presudi a vezana za odnose sa apelantom M.N. Osim toga, Sud BiH je detaljno interpretirao i iskaz svjedoka B.N. te je naveo da je “odbrana ukazivala na nesaglasnosti iskaza oštećenih i svjedoka, oko toga gdje su se sreli, da li je svjedok sjedio sa optuženim u kafiću ili su se sreli na ulici. Po ocjeni Suda, riječ je o detaljima koji protekom vremena blijede i ne mogu dovesti u sumnju iskaze oštećenih u bitnom dijelu. Pri tome, utisak je Suda da je svjedok B.N. bio u jednom dijelu iskaza neuvjerljiv, vjerovatno ne želeći iznositi ono što smatra svojom intimom pred Sudom, a istovremeno se mogao prepoznati njegov cilj da otkloni bilo kakvu odgovornost sa optuženog M.N. Međutim, ono što je bitno i što potvrdjuje navode oštećenih, a što proizilazi i iz iskaza svjedoka, jeste nesporna činjenica da su oštećene bile u stanu optuženog radi seksualnog odnosa sa B.N. Navodi svjedoka da su „onako" on i optuženi došli u stan nakon čega je optuženi otišao poslom, da su oštećene samoinicijativno došle za njima, nisu logični ni uvjerljivi, zbog čega sud tom dijelu iskaza nije ni poklonio vjeru. Svjedok tvrdi da nije došlo do odnosa, a oštećene tvrde suprotno. Međutim, obzirom da je iskaz svjedoka doveden u sumnju u jednom dijelu, onda se postavlja pitanje da li svjedok govori istinu i u odnosu na tu činjenicu. Međutim, sud utvrđivanje te činjenice smatra irelevantnim, jer se djelo smatra dovršenim samim preduzimanjem radnji u cilju izrabljivanja, i nije neophodno da je došlo do samog čina seksualnog odnosa.“
6. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da „podvodeći naprijed utvrđeno činjenično stanje, pod odredbe člana 186. stav 2. KZ BiH, utvrđeno je da su opisanim radnjama optuženog ostvarene radnje vrbovanja, te da je ostvarena svrha izrabljivanja tada malodobnih oštećenih iskorištavanjem prostitucije i drugim oblicima seksualne eksploatacije, i iskorištavanjem oštećenih za vlastito seksualno zadovoljenje. Radnje vrbovanja optuženog M.N. ogledaju se u davanju novca, davanju obećanja pomoći oko škole i u životu uopće, o čemu su obje oštećene M.I. i B.D. iscrpno govorile. Optuženi je također morao znati da mu oštećene ne mogu vratiti novac koji im je posuđivao, dovodeći ih tako obmanom u ovisan položaj. Kako navodi oštećena B.D., govorio im je da ne moraju to raditi i da će im on davati pare. Na taj način optuženi prvo gradi povjerenje kod oštećenih, stavlja se u ulogu zaštitnika a onda iskorištava odnos povjerenja prema oštećenima, stvara odnos ovisnosti i stvara mogućnost da se oštećene, kao maloljetne osobe koje ne mogu u dovoljnoj mjeri shvatiti težinu položaja u kojem se nalaze i posljedice odluka koje donose, dovedu u situaciju u kojoj će biti predmetom seksualnog iskorištavanja.“
7. Nadalje, a u vezi sa procesnim odlukama suda, između ostalog, navedeno je da je 2. oktobra 2008. godine Sud BiH donio rješenje kojim je odbijen prijedlog, tadašnjeg branioca apelanta M.N, advokata Fahrije Karkina, da se sasluša vještak dr. Kasim Begić, u vezi sposobnosti apelanta da učestvuje u krivičnom postupku koji se vodio protiv njega. Naime, Sud BiH je obrazložio da su do tada u sudski spis već bila uložena dva nalaza i mišljenja vještaka, koji su tretirali psihičko stanje ovog apelanta i njegovu sposobnost da prati tok krivičnog postupka i u kojem se navodi da nepostoji nijedno činjenica da apelant M.N. ne bi mogao pratiti tok suđenja. Pored navedenog, Sud BiH je istakao da je apelant M.N. u to vrijeme bio u pritvoru, gdje su pritvorski ljekari kontinuirano pratili njegovo zdravstveno stanje.
8. Nadalje, navedeno je da su branitelji apelanata i dvojice saoptuženih poimenično navedenih u presudi, zahtijevali da im se dozvoli kontakt sa vještacima Tužilaštva BiH, prije nego li oni budu ispitani od strane Tužilaštva BiH. Ocjena Suda BiH je da se navedeni kontakt ne može ostvariti sve dok postupajući tužitelj ne sasluša vještaka na glavnom pretresu, kada će svi optuženi, pa tako i apelanti, i njihovi branioci imati priliku da unakrsno ispitaju navedene vještake, a odbrana može predložiti svakog vještaka ili svjedoka Tužilaštva kao svoje svjedoke i pri tome ih direktno ispitati, uz mogućnost ranijeg kontakta sa njima. Prema obrazloženju Suda BiH, navedeno nema utjecaja na obavezu tužioca da sve dokaze kojima raspolaže dostavi odbranama.
9. Dalje, iz obrazloženja presude proizilazi da se odbrana apelanta M.N. i saoptuženog G.J, u toku postupka u više navrata obraćala usmeno na glavnom pretresu a i pismenim putem Sudu BiH sa raznim zahtjevima i prijedlozima, o čemu je vijeće suda uvijek donosilo procesne odluke. Odbrana je tako tražila da se dostave svi dokazi, kojima Tužilaštvo raspolaže, a u skladu sa članom 47. stav 4. i članom 50. ZKP BiH; da se utvrdi obim i vrijeme unakrsnog ispitivanja, sa posebnim osvrtom no razjašnjenje termina ,,u korist vlastitih tvrdnji"; da se dozvoli odbrani da predlaže i ulaže dokaze u toku unakrsnog ispitivanja svjedoka, te da se u skladu sa članom 253. ZKP-a BIH dostave transkripti. S tim u vezi, Vijeće je razmotrilo sve navedene prijedloge i zahtjeve, te je u odnosu na dostavljanje dokaza utvrđeno da je Tužilaštvo već dostavilo dokaze odbrani, s tim da je utvrđeno da takva obaveza postoji ukoliko je propušteno da se u cijelosti postupi u skladu sa članom 47. stav 4. i članom 50. ZKP-a BiH. U pogledu zahtjeva sa sastavljanje liste pitanja i dokumenata koje tužilac ima namjeru koristiti prilikom ispitivanja svjedoka, ocjena je vijeća bila da bi se nalaganjem takve obaveze nepotrebno tužiocu nametnula dodatna obaveza, a ujedno ograničilo pravo na izbor načina provođenja dokaza. Sud BiH je naveo „optuženima je obezbijeđena formalna odbrana, u vidu stručnjaka advokata, koji su u skladu sa svojim profesionalnim dužnostima, kao i na osnovu dostavljenih dokaza, (izjava i si), u mogućnosti pretpostaviti na koje okolnosti bi koji svjedok mogao biti ispitan i koji dokumenti bi mogli biti korišteni. Od branilaca se očekuje da budu spremni za ispitivanja svjedoka, zbog čega je takav prijedlog odbrane odbijen.“
10. Nadalje je navedeno da je, u pogledu zahtjeva da odbrana postavlja pitanja „u korist vlastitih tvrdnji", vijeće je u cilju potpunog razjašnjenja stvari te efikasnosti izvođenja dokaza dozvolilo da se postavljaju takva pitanja. Ujedno, u smislu člana 262. ZKP-a BiH, odnosno odstupanja od redovnog toka stvari, a u cilju ekonomičnosti postupka, strankama je omogućeno da u toku unakrsnog pitanja postavljaju i pitanja koja izlaze iz okvira unakrsnog ispitivanja, te da mogu u toku unakrsnog ispitivanja ulagati dokaze, sve u cilju efikasnosti i jasnijeg izjašnjenja činjenica, tako da stranke i odbrana mogu svoje dokaze prezentovati i predati sudu i u toku provođenja dokaza suprotne strane tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka. Navedeno je i da je podnesen prijedlog da se procesna pitanja raspravljaju bez svjedoka, da se izuzme dio transkripta sa glavnog pretresa održanog 19.novembra 2008.godine te da se zabrani kontakt između strane koje dovodi svjedoka i svjedoka, od početka unakrsnog ispitivanja do kraja svjedočenja. S tim u vezi, obrazloženo je da je Vijeće razmotrilo navedena tri zahtjeva i u odnosu na prvi zahtjev odbrane, je istaklo činjenicu da je i inače praksa Suda BiH da se raspravljanje svih pitanja vrši bez prisustva svjedoka, svako važnije procesno pitanje raspravlja se i odluka donosi bez prisustva svjedoka. U pogledu drugog zahtjeva, da se izuzme dio transkripta sa glavnog pretresa od 19. novembra 2008. godine gdje je oštećena M.I. dala komentar u pogledu zakonitosti i dopustivosti predloženog dokaza optužbe, navedeno je da je vijeće odlučilo da nema potrebe za brisanjem transkripta, budući da Vijeće ni u kom slučaju neće uzeti u obzir komentar svjedoka o dokazu koji nije ni prihvaćen. Što se tiče trećeg zahtjeva, odnosno zabrane kontakta između strane koja dovodi svjedoka, obrazloženo je da je vijeće o ovom prijedlogu odbrane odlučilo ranije, odnosno 27. oktobra 2008. godine kada je odbijen zahtjev odbrane i kada je rečeno da svaka strana ima pravo kontakta sa svojim svjedokom.
11. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret i izrekao im navedene kazne zatvora.
12. Protiv navedene presude apelanti, saosuđeni i Tužilaštvo BiH su izjavili žalbe Sudu BiH koji je presudom broj Kž-31/10 (veza Kž-54/08) od 3. marta 2011. godine žalbe apelanata i saosuđenih odbio a žalbu Tužilaštva BiH uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o krivično pravnim sankcijama tako što je, između ostalog, apelantu M.N. izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest godina, a apelantu B.N. kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci. U odnosu na apelante u preostalom dijelu je presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da su žalbeni navodi apelanata neosnovani. Naime, Sud BiH je obrazložio da je neosnovan žalbeni navod apelanata da se pobijana presuda zasniva na dokazima na kojima se po odredbama zakona ne može zasnivati jer se zasniva na iskazu svjedoka B.N. koji „ je kontaminiran dokazom koji je od strane prvostepenog vijeća ocijenjen kao nezakonit dokaz“. S tim u vezi, Sud BiH je obrazložio da je uvidom u spis predmeta, ustanovljeno da nije dozvoljeno izvođenje dokaza Tužilaštva BiH koji se odnosi na zvučni snimak seksualnog odnosa snimljen od strane oštećene M.I. ocjenjujući da se radi o nezakonito pribavljenom dokazu. Sud BiH je naveo da je svjedok B.N. saslušan kao svjedok na glavnom pretresu i da je ocjena njegovog iskaza rezultat isključivo onoga što je izjavio na glavnom pretresu, bez dovođenja u vezu sa nezakonito pribavljenim dokazom, snimljenim predmetnom snimkom, kao niti u vezu sa svim ostalim drugim dokazima koji su se na njega oslanjali. Osporavani iskaz svjedoka B.N. prema obrazloženju Suda BiH, ocijenjen je u pobijanoj presudi na način da je doveden isključivo u vezu sa iskazima oštećenih M.I. i B.D. te je prvostepeno vijeće iznijelo svoje zaključke u pogledu ovog neposredno izvedenog dokaza i u kontekstu prigovora odbrana optuženih istaknutih zbog navodnih nesaglasnosti iskaza oštećenih i svjedoka B.N, te da se Sud BiH u cijelosti slaže sa navedenim zaključcima prvostepenog suda, te je zaključio da valjanost izvedenog dokaza nije osporena žalbenim navodima, zbog čega je žalbene prigovore o nezakonitosti ovog iskaza, odbio kao neosnovane.
13. Dalje, u vezi sa navodima da su pretresi u konkretnom slučaju izvršeni bez odgovarajuće naredbe suda, Sud BiH je naveo da su neosnovani jer je iz spisa predmeta utvrđeno da su pretresi izvršeni u skladu sa relevantnim odredbama ZKP BIH. U odnosu na žalbene navode da je vrijeme izvršenja krivičnog djela neodređeno Sud BiH je obrazložio da je navod neosnovan jer „iz činjeničnih supstrata radnji optuženih iznesenih u izreci pobijane presude, nesumnjivo proizilazi daje vrijeme izvršenja krivičnog djela određeno, tj. isto je navedeno u opisu radnji, što žalbene prigovore odbrane apelanata kojim se ukazuje da isto nije uopšte označeno u izreci, čini neosnovanim. Nadalje, vrijeme izvršenja krivičnog djela u konkretnom slučaju je definirano u vremenskom periodu, koji je po ocjeni ovog vijeća, a obzirom na karakter predmetnog krivičnog djela, dovoljno određen. Krivično djelo trgovine ljudima, odnosno njegova konstitutivna obilježja po svojoj prirodi spadaju u tzv. trajna krivična djela, koja nisu dovršena u materijalnom smislu sve dok traje protivpravno stanje nastalo njegovim činjenjem, odnosno preduzetom radnjom izvršenja, a to u predmetnom slučaju znači da djelo nije dovršeno svo vrijeme u okviru kojeg je trajalo navedeno seksualno iskorištavanje žrtava djela. Dakle, trenutak kada je to djelo počelo i kada je stanje seksualnog iskorištavanja prestalo da postoji u konkretnom slučaju nije potrebno odrediti i definisati kao u slučajevima kada je npr. vrijeme izvršenja jedno od konstitutivnih obilježja postojanja krivičnog djela, ili npr. u slučajevima krivičnog djela silovanja gdje radnja izvršenja vremenski posmatrano, nema kontinuitet, tzv. trenutna ili krivična djela stanja. Stoga, određivanje vremena izvršenja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju, dovoljno je određeno, te su vremenski periodi opisani u izreci presude, dovoljno mjerodavni kako bi se utvrdio vremenski period u kojem su optuženi svojim radnjama prouzrokovali proti pravna stanja, i koje radnje su trajale u kontinuitetu u određenom vremenskom okviru postavljenom optužbom.“
14. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da su apelanti u žalbi naveli da je izreka presude protivrječna sama sebi i razlozima presude, iz razloga što su tačkom dva izreke presude opisane radnje apelanata, koje predstavljaju oblike klasičnog saizvršilaštva, dok je u obrazloženju presude navedeno da nema dokaza da su optuženi radnje činili kao saizvršioci. Sud BiH je obrazložio da su ovi navodi neosnovani jer se analizom sadržaja navedenog činjeničnog supstrata dolazi do zaključka da su jezički posmatrano radnje optuženih opisane u množini, te se stiče utisak da imaju karakter saizvršilačkih radnji, međutim kada se posmatra u cjelini činjenični supstrat u tački dva izreke pobijane presude, vidljivo je da su radnje optuženih selektirane, te da su opisane na način da su optuženi zapravo poduzimali inkriminirane radnje neovisno i samostalno, svaki u okviru svoje namjere, načina vrbovanja i svrhe iskorištavanja, a što je vidljivo iz prezentiranog dijela izreke presude. Navedeno je i da iz izreke pobijane presude, nesumnjivo proizilazi i da su radnje apelanata pravno ocjenjene kao samostalne, navodeći da su apelanti počinili krivično djelo trgovina ljudima iz člana 186. stav 2. KZ BiH. što izreku presude niti u tom dijelu pravne ocjene dijela, prema mišljenju Suda BiH, ne čini proturječnom sa njenim obrazloženjem.
15. Sud BiH je istakao da su neosnovani i žalbeni navodi o povredi prava zagarantovanih Evropskom konvencijom jer u postupku nije dozvoljeno suočenje svjedoka. Prema navodima Suda BiH odbrana apelanata je imala mogućnost u svakom momentu da ispita direktno ispitane svjedoke kroz unakrsno ispitivanje i na taj način provjeri istinitosti navoda svjedoka.Navedeno je da u postupku nije dozvoljeno suočavanje svjedoka sa iskazima drugih svjedoka, iz razloga što takva vrsta suočavanja nije predviđena niti jednom odredbom zakona o krivičnom postupku, i što je način na koji bi se isto vršilo prema navodima odbrane bilo u suštoj suprotnosti sa osnovnim principom svjedočenja, a to je da svjedoci ne iznose svoje mišljenje i stav, čak ni u vezi sa svojim iskazom, a posebno ne u vezi sa iskazom i navodima drugih svjedoka.
16. Konačno, Sud BiH je obrazložio da su neosnovani i žalbeni navodi apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju kao i da se u konkretnom slučaju radi o montiranom procesu jer iz provedenih dokaza nedvosmisleno proizilazi da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret te da se prvostepeni sud izjasnio u presudi i o navodima o „montiranom procesu“. Navedeno je i da „prema ocjeni ovog vijeća, neprihvatljivi su žalbeni prigovori da je za postojanje predmetnog krivičnog djela bilo neophodno utvrditi, odnosno identifikovati ,.treće lice" koje kontroliše oštećene i koje ima vlast nad maloljetnim M.I., B.D. i S.I., budući da bez treće osobe jednostavno nema trgovine, obzirom da kako je već istaknuto, to nije nužan uslov za postojanje ovog krivičnog djela. U protivnom, ako bi se prihvatilo ovakvo shvatanje prirode i bića ovog djela, onda bi se ono u cjelosti svelo samo na ovaj oblik njegovog činjenja, što je posve neprihvatljivo tumačenje njegovog zakonskog bićakoje je ustrojeno kao višedjelno ili višeaktno djelo, sa alternativno postavljenim oblicima i radnjama činjenja kojima se ono može ostvariti, a što znači da se ono fenomenološki može da ispoljava kroz bilo koji od više alternativno datih oblika. Iznoseći navedeno, prema ocjeni ovog vijeća, jasno je da su neosnovani žalbeni prigovori da je zbog nepostojanja i neidentifikovanja treće osobe prvostepeno vijeće pobijanom presudom povrijedilo krivični zakon.“
17. S druge strane, Sud BiH je uvažio žalbu Tužilaštva BiH i, uzimajući u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti za svakog apelant ponaosob, preinačilo provostepenu presudu u pogledu visine izrečene kazne zatvora tako što je apelantima izrekao kazne u dužen trajanju od prvobitne.
18. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i
f) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a), b) i d), čl. 7. i 8. Evropske konvencije, pravo iz čl. 14, 15. i 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i slobodama, kao i prava iz čl. 10, 11. i 12. Univerzalne deklaracije o ljudskih pravima. Apelanti u veoma opširnoj apelaciji navode da smatraju da su osuđeni za krivično djelo koje u vrijeme izvršenja nije bilo propisano zakonom kao krivično djelo, da je osporenim presudama povrijeđen i princip prezumpcije nevinosti i in dubio pro reo jer je činjenično stanje pogrešno utvrđeno kao i da je pogrešno primijenjeno i materijalno i procesno pravo te da su sudovi cijenili dokaze proizvoljno. Smatraju da se presude temelje na nezakonitim dokazima kao i da nikada nisu u potpunosti obaviješteni o činjeničnom i pravnom sadržaju optužnice. Apelanti traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će u odnosu na apelanata M.N. naložiti prekid daljnjeg izdržavanja zatvorske kazne, a u odnosu na apelanta B.N. naložiti odlaganje izvršenja zatvorske kazne koje su im izrečene presudom Suda BiH broj Kž-31/10 od 3. marta 2001. godine kojom je izmijenjena presuda Suda BiH broj K-54/08 od 26. maja 2010. godine, a do donošenja odluke o apelaciji. Kao prilog svojim tvrdnjama za donošenje privremene mjere apelanti navode da su ugledni poduzetnici koji upravljaju svojom firmom u kojoj je zaposleno 29 lica, koja je zadužena kod „Nove banke“ na kreditni iznos od 1.900.000,00 KM te da bi njihovim odlaskom odnosno nastavkom izdržavanja kazne zatvora nastala nepopravljiva šteta za pomenutu firmu i radnike. Navode i da apelant M.N. izdržava suprugu i stare roditelje kojima je jedini hranitelj a apelant B.N. suprugu i troje maloljetne djece kod kojih bi također nastavkom, odnosno odlaskom na izcržavanje kazne zatvora nastala nepopravljiva šteta.
19. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
20. U vezi zahtjeva apelanata da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se obustavilo izvršenje kazne zatvora koju izdržava apelant M.N, Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
21. U tom kontekstu Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju, dakle, biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
22. Vezano za konkretni predmet u vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo odlaganje izvršenja kazne zatvora apelantu B.N, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" broj 12/10) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 131-135.).
23. Ustavni sud, nadalje, zapaža da apelanti smatraju da njihovi navodi o kršenju prava vezanih za meritum apelacije, kao i tvrdnje da bi nastavkom odnosno upućivanjem na izdržavanje kazne apelanata nastale neotklonjive štete firmi koju apelanti vode i zaposlenim u toj firmi kao i njihovim obiteljima čiji su jedini hranitelji, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelanti nisu ponudili argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada iz stanja spisa proizilazi da apelant B.N. nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu BiH o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera jer nije tražio odlaganje izvršenja kazne zatvora, odnosno jer argumenti na kojima apelant M.N zasniva svoj zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se prekinulo izdržavanje kazne zatvora (nastanak neotklonjive štete po firmu koju vodi i radnike zaposlene u toj firmi kao i njegovu obitelj) , ne predstavlja dovoljan razlog za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravosnažne sudske odluke. Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
24. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
25. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović