Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2723/11 (D. A.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2723/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2723/11, rješavajući zahtjev Dmitra Arule za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dmitra Arule za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dmitar Arula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, podnio je 2. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07- 000 173 od 21. oktobra 2009. godine, Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2319/04 od 11. novembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda broj U- 2685/05 od 24. maja 2007. godine, Zaključka Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-577/05 od 28. januara 2005. godine, Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-719/00 od 25. maja 2000. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-3528/98 od 22. decembra 1999. godine. Pored toga, apelant se žali na dužinu trajanja postupka povrata stana pred Službom za stambene poslove (u daljnjem tekstu: Služba). Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio svako daljnje raspolaganje predmetnim stanom, te naložio da se o tome izvrši uknjižba u gruntovnim knjigama, do donošenja odluke o apelaciji.

Postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana

2. Presudom Općinskog suda broj P-2319/04 od 11. novembra 2005. godine utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti broj In-3513-726-4 od 10. februara 1992. godine koji je zaključen između apelanta i Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA. Odbijen je apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva, na stanu koji se nalazi u Sarajevu, ulica Malta broj 3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), u Knjigu položenih ugovora. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da predmetni ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti ispunjava sve uslove propisane odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan navedeni ugovor. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu Naredbe Načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 3-183 od 26. juna 2001. godine o prestanku vojne službe apelantu utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u Oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu shodno odredbama člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude (u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva), Kantonalni sud je donio Presudu broj 009- 0-Gž-07-000 173 od 21. oktobra 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Postupak povrata stana u posjed pred Upravom za stambena pitanja

4. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-3528/98 od 22. decembra 1999. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Navedeno je da će odluku o daljnjem raspolaganju predmetnim stanom donijeti Federalno ministarstvo odbrane. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je u toku postupka utvrđeno da je apelant na dan 30. april 1991. godine bio aktivno vojno lice bivše JNA i da nije bio državljanin SR BiH, te da se stoga ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem u smislu odredaba člana 3a. stav 1. i člana 18d. stav 7. Zakona o prestanku primjena Zakona o napuštenim stanovima. S obzirom na to, Uprava je zaključila da je neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-719/00 od 25. maja 2000. godine kojim je žalbu odbilo.

6. Zaključkom Ministarstva broj 27/02-23-577/05 od 28. januara 2005. godine odbačen je kao neblagovemen apelantov prijedlog za obnovu postupka okončanog Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-719/00 od 25. maja 2000. godine.

7. Protiv navedenog zaključka apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj U-2685/05 od 24. maja 2007. godine odbio tužbu.

Postupak povrata stana u posjed pred Službom za stambene poslove

8. Služba je, postupajući po apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed, na osnovu člana 2. Zakona o prenosu i rješavanju nerješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo ili nekretnina u vlasništvu koji su podneseni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, donijela Zaključak broj 05-23-1658/05 od 6. decembra 2005. godine kojim je prekinut predmetni postupak, te je naloženo apelantu da pokrene postupak kod Federalnog ministarstva odbrane radi obezbjeđivanja naknade utvrđene u skladu sa čl. 18. i 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog zaključka, Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša je donijelo Rješenje broj 25-31-22440-E/05 od 16. februara 2006. godine kojim je poništilo navedeni zaključak i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.

10. Iz odgovora Službe na apelaciju i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Služba, u ponovnom postupku, donijela Rješenje broj 05-23-1658/05 od 9. aprila 2010. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Navedeno rješenje je 16. aprila 2010. godine dostavljeno apelantovom punomoćniku, koji nije izjavio žalbu protiv tog rješenja.

Postupak pred Službom za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH

11. Apelant je 25. januara 2011. godine podnio zahtjev Službi za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Služba) radi isplate naknade za predmetni stan u skladu sa Presudom Evropskog suda za ljudska prava od 27. maja 2010. godine (Branimir Đokić protiv Bosne i Hercegovine).

12. Služba je u svom odgovoru broj 03/1-23-1578/09 od 4. februara 2011. godine navela da je presuda Evropskog suda za ljudska prava, na koju se apelant pozvao, donesena u pojedinačnom slučaju, te da se stoga ne odnosi na apelanta. Međutim, Služba je navela da apelant ima pravo na naknadu uplaćenih sredstava po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju, pod uslovom da nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu van teritorije Bosne i Hercegovine shodno odredbama člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. S obzirom na to, Služba je zatražila od apelanta da dostavi potrebnu dokumentaciju (Ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti broj 3513-726-4 od 10. februara 1992. godine, uplatnicu o uplati ugovorne cijene za stan, uvjerenje nadležnog organa da apelant nije korisnik drugog stana iz stambenog fonda Oružanih snaga Republike Srbije, odnosno bivše JNA) kako bi postupila po ponesenom zahtjevu.

13. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje pravo i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovone i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je vodio nekoliko paralelnih postupaka pred upravnim organima i redovnim sudovima, ali da su svi nadležni organi donosili neargumetovane odluke, a sve sa razlogom odugovlačenja i opstruiranja postupka povrata predmetnog stana koji je njegovo vlasništvo. Apelant navodi da je nakon donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Branimir Đokić protiv Bosne i Hercegovine podnio zahtjev nadležnom organu za isplatu naknade za predmetni stan, ali da je ponovo upućen na član 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. S obzirom na navedeno, apelant smatra da u konkretnom slučaju postoji kontinuirano kršenje njegovih prava, jer mu ni nakon 13 godina od podnošenja zahtjeva nije omogućeno da stupi u posjed predmetnog stana, te da se uknjiži kao vlasnik tog stana.

14. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na činjenicama koje se tiču merituma predmeta. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2723/11 (D. A.) | Sudska praksa | Aktio