Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3131/08 (Z. K.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Kvalitet zakona
- Penzije
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3131/08
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3131/08, rješavajući apelaciju Zore Krstić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zore Krstić.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-06-000 082 od 20. avgusta 2008. godine.
Ostavlja se na snazi Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj U-169/05 od 26. maja 2006. godine.
Ova odluka se dostavlja Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO-a u drugom stepenu u Banjoj Luci, radi obezbjeđenja ustavnih prava koja su Zori Krstić povrijeđena.
Odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske i Narodnoj skupštini Republike Srpske koje su dužne da preduzmu mjere kojima će se obezbijediti poštovanje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO-a u drugom stepenu u Banjoj Luci, Vladi Republike Srpske i Narodnoj skupštini Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zora Krstić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bratunca podnijela je 7. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118- 0-Uvp-06-000 082 od 20. avgusta 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Fond PIO), i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), zatraženo je 19. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i prvostepeni organ su dostavili odgovore na apelaciju 19. januara 2009. godine, a Fond PIO nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i prvostepenog organa dostavljeni su apelantkinji 16. februara 2009. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Rješenjem prvostepenog organa broj 1013735383 od 13. decembra 2004. godine odlučeno je da se apelantkinji nastavlja isplata porodične penzije počevši od 28. jula 2004. godine u iznosu od 87, 20 KM mjesečno.
7. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješenja izjavila apelantkinja, Fond PIO je Rješenjem broj 1013736383 od 16. septembra 2005. godine odbio žalbu.
8. U obrazloženju rješenja Fond PIO je naveo da je uvidom u spis predmeta ustanovljeno da je apelantkinja ostvarila pravo na porodičnu penziju počevši od 18. maja 1973. godine, poslije smrti supruga koji je bio osiguranik, čija je smrt nastupila zbog bolesti. Drugostepeni organ je obrazložio da se, zbog okolnosti koje je apelantkinja sama prouzrokovala neprijavljivanjem nove adrese stanovanja do ponovnog podnošenja zahtjeva za uspostavljanje isplate (24. jul 2004. godine), shodno članu 148 stav 2 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), dospjela primanja ne mogu naknadno isplatiti, pa da je stoga žalba odbijena.
9. Protiv Rješenja Fonda PIO broj 1013736383 od 16. septembra 2005. godine apelantkinja je pokrenula upravni spor. Odlučujući o tužbi, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj U-169/05 od 26. maja 2006. godine tužbu uvažio i poništio osporeni akt.
10. U obrazloženju presude Okružni sud se pozvao na odredbu člana 149 Zakona o PIO-u, kojom je propisano da je Fond PIO obavezan korisniku prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja isplaćivati penziju bez obzira na mjesto prebivališta i boravka, te da su istim zakonom i to čl. 152 i 153 propisani način prestanka prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i način prestanka prava koja se odnose na stečeno pravo na porodičnu penziju. U konkretnom slučaju, kako je dalje istakao sud, došlo je do nepravilne obustave isplate porodične penzije apelantkinji, odnosno privremenog prestanka korišćenja apelantkinjinog prava na porodičnu penziju, jer je nadležni organ Fonda PIO pogrešnom primjenom zakona povrijedio njeno stečeno pravo. Okolnost neprijavljivanja adrese nije zakonom predviđen način da se korisniku prava iz PIO-a to pravo obustavi jer je članom 149 Zakona o PIO-u propisana obaveza Fonda PIO da korisniku prava iz PIO-a isplaćuje penziju bez obzira na mjesto prebivališta i boravka. Iako je apelantkinja bila odsutna iz mjesta boravka, to nije bio razlog za obustavu isplate porodične penzije jer je to stečeno i neotuđivo pravo i može prestati samo na osnovu odredbe čl. 152 i 153 Zakona o PIO-u. Na kraju je Okružni sud naveo da je apelantkinja imenovala i punomoćnika za primanje penzije, pa stoga nisu ni postojali stvarni razlozi za obustavljanje isplate mjesečnih primanja po osnovu porodične penzije u odnosu na apelantkinju. Okružni sud je istakao da će Fond PIO o apelantkinjinom pravu u ponovnom postupku odlučiti u skladu sa pravnim shvatanjem tog suda u smislu zahtjeva koji je apelantkinja podnijela nadležnom organu uprave.
11. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu Fonda PIO za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, Presudom broj 118-0-Uvp-06-000 082 od 20. avgusta 2008. godine uvažio zahtjev, te preinačio presudu Okružnog suda tako da je tužbu odbio kao neosnovanu.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je apelantkinja 1996. godine privremeno otišla u Australiju, a svoj odlazak odnosno novu adresu boravka nije prijavila Fondu PIO, te da je članom 151 stav 1 Zakona o PIO-u propisano da je korisnik penzije (apelantkinja) obavezan da u roku od osam dana Fondu PIO prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korišćenje ili obim penzijskih prava. Jedna od tih činjenica, kako je dalje istakao Vrhovni sud, svakako je i adresa, a stavom 2 citiranog člana propisano je da je korisnik penzije, ako se nalazi u inostranstvu, obavezan dva puta godišnje u toku kalendarske godine Fondu PIO dostaviti potvrdu o životu. S obzirom na to da apelantkinja takve potvrde nije dostavila, osnovano je došlo do prekida isplate mjesečnih iznosa. Kako je očito apelantkinja prouzrokovala nemogućnost isplate, u smislu člana 148 stav 2 Zakona o PIO-u, neisplaćeni iznos penzije ne može se naknadno isplatiti. Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud obrazlažući presudu naveo samo da je u apelantkinjinom slučaju došlo do nepravilne obustave isplate penzije ali da nije obrazložio u čemu vidi tu nepravilnost, odnosno ko je odgovoran za tu nepravilnost. Vrhovni sud je na kraju istakao da je pogrešno obrazloženje Okružnog suda kao i stav da prekid u isplati penzije može uslijediti samo pri ispunjenju razloga predviđenih u čl. 152 i 153 Zakona o PIO-u, jer te zakonske odredbe uređuju materiju prestanka penzijskih prava (smrt korisnika i sl.), ali ne i materiju prekida isplate mjesečnih novčanih primanja na osnovu tih prava, u čemu Okružni sud ne vidi razliku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja je navela da osporava presudu Vrhovnog suda zato što su joj «povrijeđena prava iz člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine». Apelantkinja je istakla da je Vrhovni sud donio nezakonitu presudu uskrativši joj pravo da primi zaostale penzije za period od 1998. godine do 28. jula 2004. godine, iako je penzija trajna kategorija i niko nema pravo jednostrano ukidati i obustavljati isplatu. Iako se apelantkinja nije eksplicitno izjasnila koje pravo joj je povrijeđeno, iz navoda apelacije proizilazi da se ona žali da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u osporenoj presudi, te apelaciju smatra neosnovanom jer u odnosu na apelantkinju nisu povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine.
15. Prvostepeni organ je u odgovoru na apelaciju naveo da se, u smislu člana 148 Zakona o PIO-u, dospjela primanja, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je sama apelantkinja prouzrokovala, ne mogu naknadno isplatiti, te navode apelacije smatra neosnovanim.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 106/05, 20/07, 33/08 i 1/09) relevantne odredbe glase:
Član 148. stav 2.
Dospela primanja iz stava 1. ovog člana koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu se naknadno isplatiti.
Član 151.
Korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan je da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korišćenje ili obim prava.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-06-000 082 od 20. avgusta 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 16. septembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 7. oktobra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelantkinja osporava navedenu odluku tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
k) Pravo na imovinu.
23. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
24. Ustavni sud primjećuje da je predmetna apelacija prema svom činjeničnom i pravnom supstratu identična apelaciji broj AP 2843/07. U predmetu broj AP 2843/07 (Odluka o dopustivosti i meritumu od 12. januara 2010. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» 23/10) apelant se pozvao na povredu prava na imovinu navodeći da je, nakon što mu je priznato pravo na penziju, sprovođenjem Zakona o PIO-u onemogućen da za određeni period primi neisplaćene iznose penzije, čime je dovedeno u pitanje mirno uživanje imovine na koju je već ostvario pravo. Razmatrajući navedenu apelaciju, Ustavni sud je zaključio da je apelant nesporno imao imovinu koja uživa zaštitu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer mu je 1986. godine priznato pravo na srazmjeran dio invalidske penzije, budući da je ispunjavao zakonske uslove za ostvarenje tog prava, te da je odlukama organa uprave i redovnog suda došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Ustavni sud je u navedenoj odluci zapazio da je relevantnim Zakonom o PIO-u predviđeno ograničenje apelantovog prava na penziju pod određenim uslovima. Međutim, posljedice koje zakonska odredba ima sa aspekta saglasnosti sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predstavljaju materijalna razmatranja koja se trebaju uzeti u obzir pri odlučivanju o tome da li su javne vlasti u primjeni propisanih mjera ili nečinjenu postigle pravičnu ravnotežu između različitih interesa.
25. Razmatrajući u citiranoj odluci princip «pravične ravnoteže» između opšteg interesa zajednice i apelantovog prava na mirno uživanje imovine, Ustavni sud je istakao da su apelantu primanja redovno isplaćivana do 1992. godine, kada je zbog ratnih dešavanja isplata obustavljena. Isplata je ponovno nastavljena 2005. godine jer je do tada boravište, odnosno prebivalište apelanta bilo nepoznato Fondu PIO. S tim u vezi, Ustavni sud je podsjetio na to da su spomenute ratne okolnosti u Bosni i Hercegovini bile uzrok «geografskih» pomjeranja njenih građana kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i izvan njenih granica. Situacija u kojoj su se tako našli bosanskohercegovački građani donijela je niz neriješenih pitanja, a posebno pitanja iz oblasti ekonomskih i socijalnih prava, čije je ostvarivanje i uživanje bilo, prema pravilu, uvijek u neposrednoj vezi sa njihovim prebivalištem, odnosno boravištem. Jedno od tih pitanja je bilo i ostvarivanje kao i nastavak korištenja već stečenih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja (vidi, odluka Ustavnog suda broj AP 2213/06 od 10. januara 2008. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 27/08, t. 25.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud je u pomenutoj odluci primijetio da Zakon o PIO, za razliku od Zakona o dobrovoljnom penzijskom osiguranju, ne sadrži odredbe kojima bi bilo regulisano pitanje šta se dešava sa novčanim iznosima koji korisnicima nesumnjivo pripadaju a koji nisu isplaćeni zbog nepoznatog boravišta, odnosno prebivališta. Ustavni sud je smatrao da je rješenje iz Zakona o PIO-u neprecizno i nedorečeno budući da ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu u pogledu raspolaganja neisplaćenim novčanim sredstvima. Na kraju je Ustavni sud u citiranoj odluci istakao da ostvarenje legitimnog cilja – osiguranje pravne sigurnosti i očuvanje likvidnosti penzionog fonda – ne može biti opravdanje za potpuni gubitak već stečenog prava pojedinca u određenom periodu. Stoga, takvo zakonsko rješenje ne može, po mišljenju Ustavnog suda, uspostaviti pravičnu ravnotežu između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, već predstavlja pretežak teret za korisnika osiguranja, zbog čega nije zadovoljen princip proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i zaključio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Ustavni sud je u citiranoj odluci ispitao i kvalitet takvog zakonskog rješenja, te istakao da je u konkretnom slučaju apelant ostvario i dugi period uživao svoje pravo na primanja iz Fonda, koji sredstva obezbjeđuje na osnovu solidarnih uplata. Tako su i sredstva za sporni period bila obezbijeđena i jedini razlog zbog kojeg nisu isplaćena je nepoznata adresa korisnika. Javna vlast je za takve situacije morala utvrditi odgovarajući način deponovanja sredstava koja su obezbijeđena a nisu isplaćena, kako korisnik ne bi bio onemogućen da naknadno ostvari svoja stečena prava. Ustavni sud smatra da takvo postupanje ne bi bilo suprotno interesu pravne sigurnosti niti bi na bilo koji način moglo ugroziti likvidnost Fonda ili negativno uticati na sredstva Fonda, niti je u tom pravcu zakonodavac ponudio ubjedljiva i prihvatljiva obrazloženja. Ustavni sud smatra da upravo ovakav gubitak prava na dospjele, a neisplaćene penzije korisnicima samo zato što nisu prijavili promjenu adrese u roku od osam dana ne može biti opravdan razlozima kao što su pravna sigurnost, eventualna nelikvidnost Fonda ili nedostatak sredstava. Ustavni sud je u citiranoj odluci takođe istakao da u oblasti penzijskog osiguranja nije došlo ni do kakve temeljne i radikalne reforme, koja bi mogla opravdati ovako restriktivnu mjeru. Zakonska rješenja koja se tiču uslova pod kojima se ostvaruje pravo na penziju i isti rok od osam dana za prijavljivanje svih promjena kod korisnika penzije bio je utvrđen još u Zakonu o PIO iz 1993. godine («Službeni glasnik RS» broj 27/93), a zadržan je i u Zakonu o PIO iz 2000. godine, dakle i nakon stupanja Evropske konvencije na pravnu snagu u Bosni i Hercegovini, za šta javne vlasti, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu dale zadovoljavajuća obrazloženja. Ustavni sud je zaključio da predmetne zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, što je suprotno i principu vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine.
27. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud se u pogledu apelantkinjinog navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Zbog tih razloga, Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-06-000 082 od 20. avgusta 2008. godine povrijeđeno apelantkinjino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Ustavni sud je ostavio na snazi Presudu Okružnog suda broj U-169/05 od 26. maja 2006. godine s obzirom na to da zadovoljava kriterijume člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. Ustavni sud podsjeća na to da je odluku na koju se poziva dostavio Vladi Republike Srpske, koja je bila dužna preduzeti mjere kojima će obezbijediti poštovanje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja te odluke, obavijestiti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem njenog izvršenja. Vlada Republike Srpske obavijestila je 4. avgusta 2010. godine Ustavni sud da je s ciljem izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine na sjednici od 29. jula 2010. godine utvrdila Nacrt Zakona o izmjenama Zakona o PIO-u, kojim je omogućena naknadna isplata dospjelih novčanih primanja koja nisu isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik, određen maksimalni period za koji se isplata može izvršiti, te produžen rok za prijavljivanje promjena koje utiču na korišćenje prava, te da je Nacrt Zakona o PIO-u uputila Narodnoj skupštini Republike Srpske u daljnju proceduru. Ustavni sud do dana donošenja ove odluke ne raspolaže podacima da je Narodna skupština Republike Srpske donijela Zakon o izmjenama Zakona o PIO-u. Stoga, Ustavni sud i ovu odluku dostavlja Vladi Republike Srpske i Narodnoj skupštini Republike Srpske koje su dužne da preduzmu odgovarajuće mjere kako bi se obezbijedilo poštovanje ustavnog prava na imovinu u smislu ove odluke i u svim drugim relevantnim slučajevima i, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, o tome obavijeste Ustavni sud u roku koji je određen dispozitivom ove odluke. VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakonom nije uspostavljena «pravična ravnoteža» između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. Sem toga, zakon primijenjen u konkretnom slučaju ne ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštovali standardi iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović